Dobro je; tko drugačije kaže, taj kleveće i laže.
Stvarno je dobro, pogotovo kad netko pored svega što se recimo u Epsteinovim fileovima otkrilo još uvijek ima mrvu inteligencije pa i dalje tvrdi da je dobro, dapače - da nikada nije bilo niti bolje. Naravno, radi se o našim vlastitim stražnjicama, ali tko još za to mari. Činjenica da je svatko značajan u području politike i estrade umočen govori kako je - dobro, a svatko tko tvrdi suprotno izdajica je vrijedan prezira.
Ili se možda ipak radi o tome da ljudi ne umiju priznati kako im je tlo pod nogama odavna već izmaklo.
Još se samo moramo sjetiti; a što se ono točno izdalo?
- - - - -
Vrijede li zakoni pravde u svijetu politike? Vrijede li oni zapravo igdje? Smijemo li ovaj svijet zaprljan tragedijom povijesti (i njenim ponavljanjem u formi farse) mjeriti nečim što nikada nije funkcioniralo ne u cijelosti, nego je upitno je li funkcioniralo i nekom manjem dijelu?
Jer, ne zavaravajmo se: zakone pišu pobjednici i vladari; oni se ne pišu radi pravde, već radi očuvanja tekovina pobjede; pravila koja tom prilikom ožive nisu drugo do li rezultati onoga što je ostvareno silom.
Tukididov melijski dijalog o sili protiv pravde uistinu gotovo da je basna o propasti imperije koju određuju vojna i gospodarska moć. Pretjerano širenje carstva narušava moralne vrijednosti jer i ondašnja Atena (poput nekog Mladića u Srebrenici) razmatra mogućnost ubiti sve melijske muškarce i porobiti žene i djecu. Kada Atenjani konačno stignu do Melosa, raspravljaju s pozicije sile i ostavljaju pravdu po strani. Tako stvaraju više neprijatelja svojim postupcima i zapravo pripremaju teren za vlastitu propast.
Pogledamo li malo bolje u sadašnjost, otkrit ćemo ne jednog, nego stotine Trumpova oko nas – od Washingtona do Špičkovine. Što je to što trumpove razlikuje od političke elite na koju smo navikli? Pa, žalosno ali istinito – samo i jedino to što se kod njih, za razliku od onih drugih - ni deklarativna razina ne trudi biti na nivou.
I taj slavni mir koji nas je toliko opio i odučio od ratovanja, sunce mu njegovo kalaisano; taj mir uspostavljen u Bretton Woodsu, na Jalti i u Potsdamu – bio je samo uvod u novi rat; Hladni rat. Najapsurdnije je od svega upravo to što je taj rat – s punim značenjem sukoba koji tek što nije počinjao dovoditi do žrtava – bio siguran jamac mira – jer je ravnoteža straha uspostavljena njime značila da nitko neće povući prvi potez.
Ima li mira čiji uzrok nije bio strah; ima li u vlasti igdje išta što ne bi odisalo teškim vonjem sile?
Novi vijek i počeo je baš onim što sami nazivamo dobom velikih osvajanja; kolonizacija, pljačka i prisvajanje tuđeg i osvojenog značilo je istinski temelj napretka ove civilizacije. Tako brzo zaboravljamo na vatri ispečene Indijance, potragu za Eldoradom ili sistematsko pljačkanje pamuka, ruda, goriva; na koncu i ropstvo nije drugo do li mjesto na kojem je Zapad nastavljao tradicije antike.
Zar smo stvarno mislili da takvo što može trajati dovijeka; zar famozne granice rasta nisu oglašene još prije pola stoljeća kao znanstveni rad, a ne politički pamflet?
I onda se nakon Drugog svjetskog rata – dekolonizacija krvava i duga tek bijaše započela, s puno i previše otpora, spletki i razdora na ovoj, „našoj“ strani – pronađu ljudi koji poželješe mir kao temelj života. No, i ta Europska zajednica u svome korijenu ne bijaše ništa drugo (čak i po imenu) do li ekonomska zajednica; nitko se uopće nije niti trudio skrivati pravi poriv nastanka. Ili sporazum iz Helsinkija: ne dirajte granice; neka sve ostane kako jest! Ili dotok migranata u milijunima: pa ne radi se tu o plemenitosti, nego o zaradi; kapital želi što manje troškove; što jeftiniju radnu snagu; što više prostora za širenje, profit i eksploataciju.
Europa kao jedan subjekt uopće ne postoji i šanse da će se takvo što desiti svakim su danom sve manje; možda je moguće to da ono što deklariraju jest popis najboljih i najljepših želja – ali sve je to jednostavno postalo neizvedivo. Koliko ta Europa imade divizija muškog mesa koje je spremno poginuti za nešto što bi u njihovim srcima značilo Europu? Jer, u povijesti – to oduvijek bijaše jedino mjerilo vrijednosti. Onda još i ovo: čijim će se gorivom poticati plamen te Europe – da li skupim američkim ili jeftinim ruskim; to se ispostavlja kao jedino važno pitanje. To, i demografija; mjesto na kojemu postaje jasno kako se radi o kontinentu koji će u dvije ili tri generacije postati pustinjom ili utočištem stranaca koji teško da će se udomaćiti.
Bilo je čarobno sanjati; bilo je čudesno trideset ili pedeset godina stremiti Europi i gledati kako se tamo grickaju Mozart kuglice i blješte reklame po velegradovima; no taj je san plaćen iseljenjem milijuna najboljih i najvrednijih ljudi za koje više nije bilo nikakve rampe da ih čuva i drži; taj je san odsanjan – i sada je ostala gola sila na livadi, pa kom' opanci, kom' obojci.
Europa je, kao i sve bajke, ostala nedostižni ideal uvažavanja, sporazumijevanja i ljudskosti. Kao i uvijek kod bajki koje se pokušavaju živjeti, pokazalo se da iza lijepe fasade truli teška, nerješiva i strašna laž. Ako u svemu ima nečeg vrijednog, to je onda činjenica da ćemo zasigurno uskoro ostvariti svoj davni, tisućljetni san i dostići tu slavnu i veliku Europu po svemu; standardu, načinu života, izgledu zajednice u kojoj se živi. No, to se na žalost neće zbiti onako kako smo vjerovali da hoće; mi se nećemo uspeti do njih; oni će se stropoštati k nama.
Zar je netko u doba kada su padali berlinski zidovi i kada su stigli sanjari s naslovima o koncu povijesti puškom natjerao tu Europu da sama outsourca čitavu svoju industriju i znanje, radi profita i šake šuškava papira? Zar joj je netko drugi rezao vlastite doprinose za zdravstvo, školstvo i infrastrukturu i tako vlastito stanovništvo ostavljao bez tla pod nogama?
Prevedeno na jezik čitava kontinenta; neće Ukrajina postati Europa: cijela će Europa postati Ukrajina. Preskupo je držati narod u visokom standardu života; to je nešto što se prije ili kasnije ne isplati i mora se ispraviti.
Kao što se od pravog muškarca očekuje da svoju damu zaštiti svojim tijelom u slučaju opasnosti, tako se i sada od nas očekuje da u beskrajnom i tmurnom vremenu izgubljena mira svojim životom štitimo neki imaginarni i magloviti dokučiv pojam zapada. Jer, u tom sustavu vrijednosti, što je logičnije od nekog saveza euroazijskih susjeda? Savez prekooceanskih zemalja! Upravo ono što ta fatalna Rusija - bez da upali jedan jedini tenk - i želi: treba samo pustiti NATO i EU da se sami od sebe raspadnu trveći se iznutra. Baš onako kako je kapitalizam učinio socijalizmu, hraneći njegove najhrđavije i najlošije dijelove.
Kapitalizam je jedini od svih istinskih zakona svemira a zove se interes; lakše nam je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma.
- - - - -
Čudno je Hrvatsku uspoređivati s Ukrajinom. Mi smo imali sreću da su naši najjači susjedi Srbi bili dovoljno slabi da ne mogu nadjačati sve oko sebe (kao što mogu Rusi) a dovoljno pak jaki da osjete sirenski i neodoljiv zov širenja i imperijalističke tendencije, koje je ovaj narod umio iskoristiti u pravo vrijeme i zaštititi se od prisizanja Talijana, Madžara i ostalih. Hrvatsku nije spasio Tito niti bilo koja ideologija; Hrvatsku je u presudnom versailleskom času spasila gola sila srpskih bajuneta; istih onih koji su je potom boli i tukli tupom stranom dvadeset godina, između dvaju ratova, ne umjevši shvatiti da je mršava nagodba bolja od najdeblje pobjede.
Recimo, ako već pitate što bi bilo da nije bilo Tita, onda pitajte i što bi bilo da nije bilo Černozemskog ili Puniše Račića ili Gavrila Principa - jer nije jasno zašto se taj kotač kalkulacije što se unazad u mašti vrti negdje mora zaustaviti. Naime, tek onda kada su krajem tridesetih dva normalna čovjeka (Maček i knez Pavle) pokušala sklopiti sporazum svih sporazuma, pa su čak u tome i uspjeli, stigao je novi rat i sve je otišlo u paramparčad – a i to je, da stvar bude apsurdnija – počelo tako što su nesretni Srbi sami sebi srušili vlastitu kraljevinu martovskim pučem, umjesto da barem na nekoliko godina po strani ostave velikog vojskovođu Churchilla koji je ratove najbolje vodio tuđim mesom i na tuđim teritorijima, čuvajući svoj otok kao zjenicu oka. Naime, ne zaboravimo; i Staljin i svi komunisti duge prve dvije godine rata bili su – Hitlerovi saveznici; nikakvi antifašisti.
Države i narode na okupu ne čuva ideologija, već shvaćanje o tome da je zajednički život moguć - ili nije. Kada se raspala socijalistička Jugoslavije, od ideje o jugoslavenstvu nije ostalo baš ništa osim sjećanja na doba progona i jedan izuzetno krvav rat - i iz toga je mogao nastati samo novi rat.
Na koncu, i "naš" mir iz siječnja devedesetidruge sklopljen je onda kada je trećina Hrvatske bila porobljena i okupirana. Naravno da smo ga, onako kako se svi sporazumi i sklapaju – i mi Hrvati, videći kako žabe podižu noge kada konje potkivaju - sklopili s figom u džepu, čekajući pogodan trenutak da Krajinu odgrizemo i prisajedinimo s maticom, pa makar je čitavu – kako je u svijetu red i bolji običaj – morali iseliti i popaliti. Kakva je to danas, međutim, politika koja, pozivajući se na naš primjer, sada Ukrajini sugerira rat umjesto primirja? Što bi s Hrvatskom bilo da nakon pada Vukovara nije prihvatila primirje – a srpske kasarne odavna su tada već bile prazne, za razliku od ruskih?
Eto, barem smo mi Hrvati navikli živjeti u laži (dobro naučivši kako najstariji zakon ljudske zajednice glasi: jedno misli, drugo govori, treće radi) i barem su nama uvijek neki drugi krivi za sve. Od stoljeća sedmog talambasaju nam o velikim kraljevinama i carevinama što nas čuvaju, dok nas kradu. I onda, pored živih i zdravih Letonaca, Poljaka, Čeha, imamo obraza tvrditi kako nam je u povijesti bilo teško i da smo stalno bili okruženi velikima. Jesmo, ali ti veliki nikada nisu bili nepobjedivi. Barem smo mi navikli sjediti na dvije stolice, to nam niti u budućnosti ne bi smio biti problem, ako nas uopće bude.
Jer; dobro znadete što slijedi nakon slavlja: obračun s izdajnicima. Baš je dobro što obnavljaju naš Reichstag; taman će dobro poslužiti da se neke komunjare ili Srbe optuži za palež kad bude vrijeme za to. Do tada, pravite se da nikada niste čuli za Jadranku Skender, Sinišu Palma i ostale.
Što snovi dulje budu trajali, popet ćemo se u njima više i tresak o tlo će biti jači.