... a nemam vremena. Radi se, naime, o problematici nasilja vezanog uz proteste učenika i tinejdžera u Francuskoj, koja se - naravno, da se čovjeku posljednja vlat kose na glavi digne - često tumači jednostrano, jednostavno i posve pogrešno; čuvenim identitetskim objašnjenjem: sve su to krivi tamnoputi; da ih se manje puštalo, manje bi problema bilo.
E, pa ne bi. Ne bi; nikako; jer problemi s društvenim sektorom u Europi ne datiraju od dana kada je prvi "ofarbani" uskočio preko granice, nego od dana kada je kapitalizam odlučio da su neprofitne djelatnosti čisti višak.
O tome su legendarna Braća Taverniere davno još snimila film, a ja svojedobno imao potrebu kpredočiti ga i prezentirati svekolikom pučanstvu; pa u ovoj - na žalost, posve prigodnoj situaciji - to vodje činim ponovno.
Uživajte, gospodo profiteri, dok se dade i može.
___________________________
Sve je počelo tada
------------------------------------
Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti.
Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.
Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“.
Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.
„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“
„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“
„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“
„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.
To je preživljavanje.“
Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.
Jesen je, mora se priznati - i ove jeseni stigla u naš kraj, što ga zovemo najljepšim na svijetu.
Tiha, ali pomalo užurbana; čini nam se kao da je na nešto putem zaboravila.
Skromna je, ali svima poznata i snažna; nasmiješena u svojoj dobrohotnosti –
pa nam se sa nekom izvještačenom učtivošću pomalo čudi, kao da za to moguće ima razloga.
Došla je daleka i zamišljena u naše živote onda kada smo već zaboravili na nju –
nakon divljeg, bezobzirnog, neiživljenog i neukrotivog ljeta
za koje se već činilo kako će trajati unedogled, dok je bez milosti pržilo i sušilo naše napaćeno tlo;
utrčala je tada u naše tmine naglo, jedne olujne rujanske noći sa prvim kišama i oblacima od kojih se nije mogla nazrijeti granica neba i zemlje.
Napunila je tako dolazeći naše vode i njihova uobičajena korita vrlo obilato i nesputano,
preko vrha, kako će to sada činiti našim spremištima i smočnicama –
prvo kao povrijeđena i zabrinuta nevoljnica, a kasnije ipak kao iskusna rodilja:
s početka u grču, suzama i strahu, a potom sve više u spokoju, radosti i obilju.
Marljive i nikad besposlene ruke zemljoradnika, trgovaca, prijevoznika i potplaćenih berača;
menadžera i najamnika svake vrste i certifikata - i kupaca - moraju stoga obavljati
u ovim još dugim i spokojnim danima toplog i sanjivog sunca -
još samo posljednje stvari što ih je u takvoj situaciji shodno učiniti
(pokajanje, smrt, sud i kraljevstvo, ili tako već nekako?)
da bismo od ljetine dobili prinos i konačno stvorili preuvjete za sigurnu i spokojnu zimu.
Ispraćena dugim i dalekim kricima užurbanih selica i zadugo posljednjim plavim nebom
Jesen nam jedne večeri zavodljivo i beposleno šušne kroz sumrak u otpalom lišću i prvom blatu,
gladeći pažljivo obraz prvim maglama i hladnoćama kao od mnogih prezrena ali u tišini željena ljubavnica –
čujno upozoravajući na to kako svemu jednom dođe kraj.
Zamišljeni, površni i slabo usredotočeni na išta drugo osim nas samih i svoga trenutna zadovoljstva -
pri tome ćemo je – napominjući usput gdje je ključ, da ima i za sljedeći put - svakako ne zbog obzirnosti ili nedajbože stida – zaboraviti upitati
misli li, prignuta tako da joj s boka, ili više s leđa, ispod pazuha prije nego se obuče i ode - vidimo tek prelijepu dojku dok veže kosu na vrh tjemena –
Sada već davnih dana sagrađena je u nekom kraju
pješačko-biciklistička staza što vodi uz malen, vijugav potok daleko,
kilometrima na sjever, spajajući gradić sa selom onkraj šume.
Ovog ljeta, dok smo mi zasluženo odmarali, ili u samo svitanje - dok zrak još
nije toliko usijan da se vani ne može boraviti - hodali tom stazom upijajući
čaroliju šume, ptičjeg pjeva i potoka, duboko u šumi započela je izgradnja
druge slične staze uz pritoku potoka, što od prometnice daleko prema selima na
zapadu, vodi kroz samo srce do tada netaknute doline prema prvoj
stazi. Mi smo spavali, zadovoljno hodali ili putovali, a naša vlast tiho je,
gotovo se iz nekog razloga skrivajući od očiju javnosti, radila i kopala u
samoj nutrini te puste doline, povlačeći tisuće i milijune iz europskih fondova
i zapošljavajući na kopanju, sječi i rušenju svoje jarane, rodijake i
prijane.
Jutros sam konačno iza zavoja što je obrastao grmljem i raslinjem uočio
iskolčenje i oznake koje vode prema novoj stazi, pa pođoh tim smjerom ohrabren
činjenicom da sam na noge - kao da mi je neki glas kod kuće došapnuo da će
trebati - stavio najstarije i najlošije tenisice. Gazio sam tako možda i
čitavih pola sata nigdinom koju je sila marljivo sasjekla u samoj
njenoj utrobi, pa na raščišćenu trasu nasula šljunak sigurno ga i tvrdo
utabavši.
Na stranu namjernici i prolaznici; nas nekolicina što
svakog dana ovuda lutamo, trčimo ili guramo pedale; većini nas posve je
svejedno što naše noge dotiču, pa bismo posve sretni bili i s time da kroz ovaj
blagoslov i bogatstvo tišine i ljepote hodamo blatom do visine, da prostite,
stražnjice. No, što sam dublje prolazio tim dvometarskim koridorom od smrti,
prašine i ništavila, postajalo mi je jasnije kako u samo srce šume ulazim
paklenom stazom od smrti, boli i besmisla.
Mnogo je tih strana; da - na stranu i to što bi netko volio
hodati betonom a ne blatom; jedina je svrha ovog pothvata zaraditi od onoga što
s neba pada - i privući korist svome i našemu, a za sve ostale nitko i ne pita.
A ako tko pita - pa zna se; neka ljudi hodaju i rekreiraju se; tko bi uopće u
takvom čemu mogao pronaći trunku lošega?
Razorimo prirodu da bismo joj se divili; sestre i braćo.
I kada smo već kod rodbine, okrenuh se oko sebe, pa gotovo
kroz suze i šumski polumrak glasno u sebi zazovem brata hrasta i sestru
vjevericu, da ih upitam za zdravlje i zamilom za oprost, ako su još ovdje; ako
su živi i ako ih uopće ima.
U jednom času pomislih; ima ovdje još nešto posve krivo; nisu to samo leševi
posječenih stabala, iskopana bilja, uništenih staništa životinja i ogoljenog
korita potoka koje će sa svakom novom kišom i bujicom sve više propadati,
širiti se, upijati u sebe sasušeni mulj i prašinu, tvoreći smrtonosnu zamku
deblima stabala što rastu uz njega.
Ima ovdje još nešto posve krivo.
I zaista, duboko usred ničega zastadoh i razumjeh: ovdje se više ne čuju ptice.
Zamislite užas kojeg sam u tom času postao svjestan: još
pola sata ranije, negdje nedaleko ceste ptice veselo i glasno odzdravljaju jutru,
suncu i prolaznicima. A ovdje - gdje je šuma najjača, najgušća i
najstarija - ni glasa.
Želi – dok je živ, a barem još u posljednjem času - pamtiti u svakom njegovom dijelu jutro u kojem rano, jedva obučen, proviri iz hodnika kroz otvorena vrata - s aparatom za brijanje u lijevoj ruci, ispitujući meteorološke uvjete za izlazak u svijet, među ljude - i tu ugleda Njen lik u polumraku vrta: prvo iz profila, zagledan u tamne oblake pod svitanjem; potom ostaje s kvakom otvorenih vrata u drugoj šaci, snažno okupan dugim pogledom Tih zelenih očiju i smiješkom za dobro jutro.
Nije ovo, razumjet ćete, nipošto zavrijedilo bivati predmetom ovakve neke pisanije -čudnovate tvorbe, pomalo na silu stvorene, prepune improvizacije, čega li već; nego neke lijepe, nevelike novelete - s cvjetovima ruža, rosom, pjevom ptica i mirisima jutra - ako već ne jednog jedinog, ali pravog soneta; vedra, snažna, prepuna unutarnje snage i bogatstva nagradnje, ponad konstrukcije što počiva na širokim potpornjima vještih i uvjerljivih rima.
Ali, tko bi uspio sve ovo sabiti u jedan jedini sonet? Ma, mislim, ima ih i bilo ih je nekoliko; a ja, slučajan neki pisac u prolazu, svakako nisam među njima; čemu onda zakidati za sve ono čega će još ovdje biti, a u onih četrnaest redaka ne bi mi stalo?
I - pitat će on - glavni junak, a ne pisac, samo da znate - te pitaoce s početka: tko još da mari za vještinu izražaja, stihove, rime, unutarnju snagu - kada se Nju može jutrom udahnuti u onom najslađem dijelu što se nepogrešivo otkriva negdje na toplom i mekom pregibu vrata i ramena, ali tek kada zažmiriš?
Ispod kapaka tada jasno ugleda sve što jest, nakon što je negdje u dubini noći predstojalo sjedinjenje - onakvo, da, kakvo i priliči; bez prekida i bojazni i obaveza; nakon godina i godina u kojima se već zaboravilo kako je to na kraju, unutra; pa se ponovno uči, nevještim rukama punim obzira, čuđenja i suvišnih kretnji, sličnih onima s davnih, gotovo zaboravljenih početaka, kada se nije znalo što je ispod, iza, dalje; a onda sve odjednom uzraste do časa u kojemu se više zaista ne može čekati, pod Njenim svesrdnim tihim moljenjem da se dođe do kraja, unutra, sada, zajedno; ali neka misli samo na sebe, samo na sebe, samo na sebe.
I tada - doista - baš sav ostali svijet oko Njih nestane pomalo, neka se nitko ne naljuti - suvišan i postiđen; pa nakon što se već gotovo zaboravilo kako je to misliti samo na sebe, ostanu samo Njene usne koje ljube i mole da Je ispuni vrelinom, jer poslije - bit će dovoljno tek nekoliko snažnih pokreta, trzaja - i jedan jedini zagrljaj, neponovljiv i svet, uz par snažnih šapata i dodira usnama i nabreklim jagodicama prstiju - da se dođe do vrhunaca - i ostane tako u polusnu, satima; tijela vrelih, ukočenih, vlažnih u hladnom mraku prvih jesenskih noći; bez misli, bez osjeta, s pokojom suzom sreće - i morem tihih, nježnih i jedva razumljivih riječi izgovorenih ravno u uho prije nego se zaspe; čvrsto, dugo i bez ikakva sna.
Frend i ja imamo dogovor, najmanje jednom godišnje dok je toplo i dok se dade - preći neku planinu i spavati u njoj; ako se ikako dade - pod zvijezdama.
Kada sam bio dijete, i još više, kada sam zakucao na prag mladosti – glazba je bila vjesnik pogleda na svijet; obećanje bolje budućnosti; pobuna protiv pravila i reda kojeg su uspostavili stariji; utjeha. Glazba je bila sredstvo identifikacije i način života: njome si pokušavao drugima oko sebe reći što misliš i osjećaš, ukotviti se u tom svijetu i reći mu naglas ono što vjeruješ da treba – a ne bježati od njega.
Zato i dan danas glazbu dijelim samo na dvije vrste, na dobru i lošu; nemojte me sada pitati tko bi određivao kriterije za to – jer svi ih vrlo dobro znate, samo se pravite nevješti ako tvrdite da ne; svi mi vrlo dobro umijemo u sebi prepoznati takve stvari, pa i to kakve su posljedice njihove primjene – ne trebaju nam za to nikakve zabrane, komisije i partije da nam isto kažu – pa opet, većina ljudi kao da ide linijom manjeg otpora; na tome tragu davno sam još čuo zanimljiv sarkastičan komentar o tome kako su Tutić i Huljić zajedno s tvornicom automobila iz Munchena napravili u nas daleko veći pokolj i nanijeli više štete dugoročno nego li čitava jugovojska sa svim pratećim formacijama.
Zato, nemojmo se zavaravati time da djeca slušaju cajke iza tri u noći kada ih starci ne vide i ne čuju – ako to i čine, jer nema baš, usuđujem se ovdje naglas reći - između tih cajki i one zabavne glazbe što nam probija uši sasvim legalno, dopušteno i prihvatljivo – neke velike razlike, pa neka naši asovi pivaju dokle god ih ruke služe.
Glazba o kojoj ovdje pričam služi dvjema svrhama, ili da se poistovjetimo s očajem i beznađem onih koji su negdje u pitanjima ljubavi nešto prekardašili, pogriješili, precijenili se, kao i ne daj Bože bili ostavljeni bez ikakve svoje krivice ili upliva – ili da se možemo identificirati s tuđim ili svojim čovjecima. Dakle, ili spas od ljubavne boli, ili identifikacija u čopor.
Treće nema.
Jedne ne tako davne tople jeseni, međutim, čuo sam u lučici u Malom Lošinju narodnjak; Najdraža i ja smo se kupali među brodicama onako nekako, kako se to radilo kada smo bili klinci (nije nam se dalo ići gdje nema hlada), pa je stigao neki vlasnik brodića i procijenio da će nas otjerati tako da na svome mobitelu pusti narodnjake. I onda krene dugmetara, pjeva žena sva razgaljena – čuješ, malo starija gospođa, a pjesma govori o tome kako se prije dobro živjelo – iako bez puno, budemo rekli - sredstava, kako je otac bio autoritet, pa je bilo malo toga u kući, ali je vladala sloga, a ona se i danas sjeti oca, i sve u tom stilu; zainteresiralo me iskreno; ja krenuo čovu pitati da tko to pjeva; Najdraža me zaustavila u posljednji čas, pa me potegla za ruku da odemo negdje dalje, a i sunce je već prejako pržilo i dozivalo na neku pivu na terasi... Ili, sličan slučaj bliskih susreta treće vrste; jedne davne zime u vlaku; klinci puštaju na mobitel narodnjak u ich formi o tome kako dotičnoj osobi nije lako, jer mu je susjed metalac, grmi fender i pojačalooo, a njega da drži narodnoooo, pa rekoh – vidiš, nemaju samo s narodnjacima ljudi problema; treba uvijek čuti i drugu stranu.
U obračunu protiv narodnjaka treba dakle strogo razlučivati dvije stvari: jedno je opravdana borba protiv jeftinoga, lažnoga, niskoga – a drugo je puka borba protiv tuđeg utjecaja – za „naše“. Možda baš zato što u svemu tome osjećaju ovo drugo, klinci to i slušaju – iz protesta, jer znaju da taj drugi motiv nije do kraja ispravan. Uvijek su postojale kulturne policije, još su oznaši lovili bitnike, jazzere i zalizance i tjerali ih na radne akcije da bi suzbili utjecaj štetnog zapada na omladinu – pa zar vam sve ovo ne liči upravo na to, samo što je sada smjer oštrice okrenut na drugu stranu svijeta?
Ako me onda primjerice pitate, pa koju muziku da pjevamo na svadbama, feštama ili dernecima s pucanjem i pevanjem; pardon – s obljetnicama i proslavama – ja ću vas pitati, a zašto se na svadbama, feštama ili dernecima baš mora pjevati; zar nisu oni sami po sebi dovoljan razlog za veselje, treba li još nešto? Eto, sjetiš se kulturom i poviješću pritrujene prošlosti svoga kraja – pa zar tome treba dodati i koncert? Ili, recimo, moja Najdraža i ja – ne bih nikome baš preporučio da se ženi kao mi; starci su jednoga dana rekli: pa kako vi to mislite divlje živjeti, a bio je rat, i mi negdje u dvadesetičetvrtoj, živimo skupa u mome sobičku, jer i za to jedva da se ima para (ona nezaposlena, a mene mobiliziralo), a kamo li za što drugo – i što ćemo onda, odemo kod matičara s kumovima i oženimo se.
Pa se ja onda poslije večere u restoranu gdje je danas (o simbolike) Muzej prekinutih veza (ne sjećam se više kako se birtija zvala) presvučem u zahodu i navučem uniformu, odijelo i cipele završe u ruksaku, kumovi odu svojim putem - a ja Je umjesto u bračnu postelju, otpratim kući - pa odoh kroz zamračeni grad tramvajem i busom u vojarnu na požarstvo.
Treba li tu pjesme, bilo čije – neka mi kaže neka mudra i dobra glava – ne ističem ovo nikome kao primjer; dječice, ženite se raširenih ruku uz pjesme o ljubavnim nevoljama i s čašama na glavi, ali nemojte uz ove, radije pjevajte, reći će vam stari cinik - uz Public Image Limited ili Tomu Bebića. Ako ništa drugo, tjerat će vas na razmišljanje: što bih još mogao napraviti ili predložiti voljenoj osobi da napravimo, pa da bude nekako malo bolje.
A možda je jednostavno najsigurniji kriterij – da nešto ne uživa masa, jer sve što uživa masa manje je ili više prežvakano i oblikovano toj istoj masi po volji; i onda – vidite i sami kuda ovaj svijet ide, pa zar nema u tome svoje prste barem malo i muzika?
Inače, nisam još čuo da je netko tko bi pogledao, pročitao ili poslušao neku klasiku, alternativu, nešto slično– istukao ženu ili djecu. Ili pucao u susjeda. Ili uzrokovao prometnu nesreću, s puno konja i promila ili bez njih. Ili počinio još strašnija neka zla. Tko zna, mora biti da živim u iluziji. Ljudi koji se obnoć vraćaju s koncerata Beethovenove, Chopinove, Sachmove, Bakerove, tko zna čije još glazbe – možda u potaji dave mačiće u vodi, truju svoje bračne drugove neprobavljivim jelima i prebacuju na internet bankarstvu milijune s tuđih računa. Oni samo svoja zla rade u rukavicama, pa ljepše izgleda, što kažete?
Jednom, ima tome možda i petnaest godina, vodio sam na poslu uz kavicu u pauzi jedan zanimljiv razgovor o pjesmi koja raspamećuje. Veli mi suradnica, pa morate i vi imati jednu takvu; jedni imaju neku ličku, drugi zagorsku, treći dalmatinsku, četvrti ne znam više što; ja sam sklepan sa svih strana – jednako me ganu ali i opominju i „Suza za zagorske brege“ i „Šibenska elegija“, previše sam se nevoljnih i pijanih rođaka, poznanika i nepoznatih uz njih nagledao da se nad njima ne bih zamislio. Kao da čujem Smoke on the Water ili Makedoniju na tulumima i u gomili pijane i napušene ekipe, kakva je tu razlika?
Onda ja njoj kažem, pa možda imam – i ona sva sretna upita – koju? Mislim, neću sad baš pričati o tome kako otkinem svaki puta kada čujem Lunin „Lambo“, ili Boin „Davni trag“, ili Mizarov „Gradot e nem“, previše je to sumnjivo i ludo. Dobro, mogao sam sada ovdje staviti svašta – i Bachov Air, i Vuprem oči, i Edith Piaf, ili Libertango... Hajde, onda – u očima je sigurno ugledala onaj izdajnički sjaj - velim, God Save The Queen. Mislim, jasno, na ovu pravu, ne na himnu. Eto, tako, samo da znate: u pravu ste. U meni je greška, ne u vama; s vama je sve u redu, potpuno ste normalni; uklapate se u većinu.
Tko me to ubeđuje, nek ga ova čaša mimoiđe. Prolazi su opasni, prolazi su uzani, plašim se – kroz njih neću proći, o kad bi ovo bio samo san.
Nemojte zato biti sigurni da su sve sjenke iste. Nisu, nisu nikako.
Ne možeš otkidati na nešto što si slušao u masi, u hiljadama, kada si se osjećao jak; što će ti glazba kada si jak, kada si jak imaš osjećaj snage koji te nosi, to je snaga, a ne glazba (iako se tako jakim nisam volio osjećati baš nikada, uvijek sam odlazio tamo gdje nema baš previše ljudi – malo je njih privlačilo to što privlači mene) – glazba ti treba kada si slab, da te uspravi, dade ti nadu, da te doista pokuša učiniti onime koji će zaboraviti na loše i okrenuti se svjetlu.
Svaka pjesma ne može biti himna – pa da po njoj znademo tko kamo pripada; glazba je stvorena upravo za one koji nikamo ne pripadaju – ili za one koji pripadaju, da o tome upitaju sami sebe - i da se zbog toga ne izgube u mnoštvu. Ne možemo u glazbi gledati ispušni ventil – to onda nije glazba, nego droga; glazba mora biti mjesto s kojega ćemo izići bolji nego što smo bili – ili bismo tome barem morali težiti. Nema razlike između „naših“ i njihovih“; postoji glazba koja u čovjeku potiče prilično nevisoke strasti – da se nekoga obljubi ili prevari; da ga se posjeduje kao trofej - i oslobađa ga obzira kao loša brlja, pa ga tjera u samouništavajući spleen ili kolektivno ludilo – i na drugoj strani glazba koja čovjeka izgrađuje, čini ga vjerodostojnijim, svojim, boljim, manje prijemčivim za laži i podvale zajednice ili u njoj promućurnih pojedinaca opasnih namjera.
Naravno, neka ljudi slušaju što žele; vjerojatnoj najstrašniji od svih svjetova bio bi onaj u kojemu bismo mislili isto – ali meni sva ta ljudska muka izgleda kao zatvoreni krug; slušaš lošu glazbu, pa ti je onda loše, pa ti treba još loše glazbe jer ti je loše od loše glazbe – i tako; poznat ćete ih po plodovima; znate već kako to ide. Ne želim čuti argument: nije Bach za sve ljude, ili Bergmann, ili Tarkovski, ili Tolstoj. Ma naravno da nisu. Ali priznajem argument: Tolstoj je u odnosu na Dostojevskoga nedosljedan i preopširan. Bacha kad čuješ jednom, čuo si sve – reći će netko osupnut unutrašnjošću one lajpciške crkvetine – radije prijatelju kreni na Šostakoviča ili Griega. To bi bilo dobro čuti. Ne priznajem argument – pa zar još tu muku da slušam, čitam, gledam. Ako ne budemo radili na sebi, od Maupassantovih novela, Meštrovićevih skulptura i Czernyevih etida ili John Hassela nadalje - nećemo ništa niti postići, eto to je to. Samo ćemo replicirati život padajući u bezdan bez smisla i radosti.
Na koncu, jedna od najstrašnijih stvari za čuti danas – jest da danas nema dobre glazbe. Ma ima, još kako. Ima klinaca koji cijelo ljeto praše po pustim gradovima i livadama koliko hoćeš, samo nema nas da se potrudimo čuti ih; valjda smo se od svega umorili. A kada bismo poslušali Cinkuše, Ogenj, Libar, Saru Renar, Šumove protiv valova, shvatili bismo da pričamo gluposti. Klinci se još kako trude; slatki su, nepobjedivi, nesalomivi; nekad od njih ostaneš paf s onom pivom u ruci zagledan u daljinu – baš kao u nekim vlastitim kulušićima osamdesetidruge. Svijet ide dalje, do nas je: mi smo ti koji se ne trudimo hvatati ga.
Netko će u tome pronaći sebe, netko neće, ali hoće u nečemu drugome – i u tome je sva filozofija. Bez truda ne ide. Kao i s knjigama; tim nevjerojatnim i često neponovljivim stvarčicama u kojima je često pohranjeno svo znanje, mudrost i dobra ovog roda: tko ih ne čita, taj ili od lijenosti ima – ili uopće nema pojma što propušta – i s vremenom kao da se predao i nestao; nema malo ljudi koji su ostali samo na stadiju puke repeticije i automatizma ponavljanja dana za danom, a da zapravo uopće niti ne znaju zašto i kuda bi.
Dugačak je ovo, predugačak tekst; ako netko misli da se to može i umije reći kraće, a da se ne bude isključiv – ili da se mora biti isključiv – onda svaka čast. Meni se nekako čini: što više nastojiš pojedinostaviti stvari, ogoliti ih, odrezati i krila i noge i glavu i rep na golome trupu – upadaš u zamku da si ostao skoro bez ičega.
Čitam tako predivnu knjigu „Plamen slobode“ Wolframa Eilenbergera o četiri filozofkinje dvadesetog stoljeća koje su oblikovale promišljanje našeg svijeta; napisat ću o njoj svakako poseban osvrt, za sada samo čini mi se – na koncu – mala umjesna preporuka. Preporukica. Preporučica. Uz strašan, tragičan - ali i bolno istinit citat Ayn Rand:
„Prokletstvo je čovječanstva njegova sposobnost da shvati ideale kao nešto čisto apstraktno, što nema nikakve veze sa svakodnevnim životom: sposobnost da se živi drukčije nego što se misli i da se razmišljanje sasvim eliminira iz konkretnog života. To ne vrijedi za licemjere i proračunate, već naprotiv za sve beznadne slučajeve kada ljudi, upućeni samo na sebe, moraju pretrpjeti potpuni raskol između svojih najdubljih uvjerenja i faktične egzistencije, a ipak vjeruju kako svoja vlastita uvjerenja – imaju, smatrajući pri tome da su bezvrijedni ili njihovi ideali – ili njihov život – ili oboje.“
Vremena je malo, a planova mnogo... Postavljam ove slike od jučer kao podsjetnik da ih ovih dana umnogostručim u novim šetnjama gradom, nakon što posjetimo još pet ili šest gradova u okolici ..
Ponekad policija i vatrogasci provale u kakav stan nakon što se stanar nije odazivao na ničije pozive, te tamo zateknu mrtvog čovjeka. Ispod teksta nevjerojatan broj komentara, a žalosna većina njih je takva da ih jedva ovdje sa užasom upisujem:
„prehladio se, tko ga je ohladio, tko će platiti štetu na razvaljenim vratima, prije četrdesetak i kusur godina imao sam dvije sestre koje su i mene mogle "ohladiti" neprimjerenim korištenjem, u istoj ulici; gdje su nestali glupani, koji vjeruju u koronu? svaki dan ih je sve manje; kako je umro,zaboravio disati; ček, jel to znaci ako vatrogasac ne kuca, a ti se npr. tusiras i ne cujes ga - on ce ti razvalit vrata? Tako ispada po tekstu iz clanka. Inace, ne treba se uopce brinut, vjerojatno je bio prehladjen i eto - ubila ga korona; Molim te boze kazi mi da je Plenokio; Čovjek više nemože umrijeti na miru da ga netko ne gnjavi ....valjda moraju danas svi umrijeti na respiratoru od korone ....; sutra će biti na spisku umrlih od korone; Nije se odazivao iz dva moguća razloga. Prvi zato jer je mrtav. Drugi, jer su ga dozivali krivim imenom pa se nije odazivao, mislio je da provaljuju negdje drugdje. A kako nije identificiran nisu mu znali pravo ime…. Želim da svima da umrete napušteni i da vam nitko ne može pomoći…“
Čekaj, pa tu do ovog časa, a članak je već dobrih nekoliko sati na internetu – nema komentara koje bismo se usudili zvati normalnima; komentara koji bi uključivali činjenicu da se radi o nečijoj smrti, i da su javne službe intervenirale kako bi ustanovile o čemu se radi? U stvari, ima jedan, koji bi se takvim možda smio zvati. Jedan jedini, koji kaže: možda je umro od tuge?
Komentari su očita blagodat velikome broju ljudi; malo je tu danas nadimaka i sakrivanja, a puno više stvarnih imena i stvarnih ljudi; nekoga koga drugi poznaju, čitaju, žive sa njime. Radi se o stvarnim ljudima; o nekome tko živi pored nas, radi sa nama, nekoga koga pozdravljamo svaki dan ili čak popričamo usput. Nema više potrebe za skrivanjem: stvarni ljudi pišu svoje prave, nepatvorene misli na bijeli papir. Ono što čitamo, to su njihove duše; to su ljudi s kojima činimo društvo.
- - - - - - -
Prije četvrt stoljeća imao sam sličan slučaj u obitelji, doduše u ovom slučaju ne znam tko je zvao hitne službe; ali mislim da to i nije toliko važno; možda su poznanici, susjedi, obitelj.
Moj otac nije se jednoga dana, računajući od protekle večeri javljao na telefon; nismo živjeli u istome stanu, a ključ je bio sa unutrašnje strane u bravi pa se nije dalo otključati.
Dakle, zovem hitnu i vatrogasce od susjeda - mobiteli još ne postoje- a oni vele, zovite policiju. Zovem 92 i velim da ću provaliti u stan, a dežurni kaže kako oni nemaju ništa sa time, neka sam provalim! Radi se o pozivima koji su još možda negdje snimljeni ili su kakvi prijepisi negdje pohranjeni, duboko sam uvjeren u to, pa ako će ikada itko možda još vaditi i slušati te stare i raspadnute magnetofonske trake sada pohranjene na kakvim tavanima ili podrumima Đorđićeve, Petrinjske ili Heinzelove, čut će na njima moj unezvjeren i uplašen glas pun poštovanja i moje rečenice koje počinju molbama a završavaju zahvalama.
Zoveš policiju i veliš - provalit ću, a oni vele da ih baš briga; pa čime se policija bavi ako ne provalama, ili je to tako samo na televiziji? Da je barem taj čovjek, tako bešćutan, meni - onako ludom djetetu, rekao da zovem nekog bravara, ali tko o tome misli kada se bojiš da ti je tata umro, a ni majke već odavna nemaš? I što ću, sa susjednog balkona vidim svjetlo u sobici - pustio me susjed na sedmom katu, i još me držao da ne padnem; ljudi su punim značenjem ljudi, a sasvim nepoznati - pa preskočim na tatin balkon, razbijem staklo na vratima i pronađem ga mrtvoga u krevetu; zaspao noć prije i nije se probudio; na licu nikakva grča ni izraza patnje; potpuna opuštenost – rekao bi čovjek – blaženstvo; prizivam prizor sada u sjećanje onoliko koliko je moguće, i koliko sam imao snage gledati u Njega, protresati mu rame, pokušavajući okrenuti već ohlađeno i ukrućeno tijelo. Gledat ću leševe prije i poslije u životu, prolazit ću i putovati kroz nesreće i događaje i čitav jedan rat, ali nikada prije niti poslije neću do danas, hvala Bogu, vidjeti mrtvoga nekoga koga sam poznavao, a kamo li nekoga tko mi je drag. Svi moji mrtvi umirat će prije oca, pod nadzorom i po redu, doduše prilično brzo i nepredvidivo, još duboko u mome djetinjstvu i mladosti; po bolnicama i pod sigurnim nadzorom institucija i država. Niti jedna od tih smrti za mene neće biti tako opipljiva kao ova, do koje se moralo skakati na nekih trideset metara visine, jer nije bilo niti jednih očiju da je vide, provjere i ustanove prije mojih. Bit će to zadnja doživljena smrt moga života, i kada god o svima njima mislim, pomislim i pomolim se da tako zanavijek i ostane. Prvi na redu sada sam ja.
Plućna embolija - kažu mi poslije na Sudskoj, jer je uzus takav da se kod sumnjive smrti radi obdukcija, a i ja sam je sam tražio – da znadem sve što se znati ima, pa možda prezimajući rizik saznati i ono što znati ne bi želio (i hvala Bogu, nisam ništa takvoga niti imao za doznati). Naime, stvar je bila prilično prozaična i prosta: otac je otišao pješke na daleku poštu radi neke tričave ceduljice za preporučenu pošiljku zbog koje se poštaru nije dalo penjati na sedmi kat; gologlav i u starom baloneru po ledenom ožujskom vjetru – jer država kada šalje poštu, čovjekova je dužnost – mislio je, govorio i radio Stari - podići je pod svaku cijenu, i to ne sutra ili prekosutra, nego odmah. Da je toga dana sijalo sunce, ili da barem nije puhao taj hladan vjetar; ili da je otac sjeo na autobus, ili da je prezaposleni poštar imao vremena popeti se na sedmi kat, umjesto da u svojoj slabo plaćenoj smjeni nosi još tisuće takvih pošiljaka, možda bi moj otac doživio još koju godinu više. Načetih pluća od duhana, neimaštine u oba rata, slabe ishrane na studiju i tko zna kakvih sve rupa u kojima je spavao dok nije došao do pristojne sobe, nije niti shvatio da je valjda zaradio neku sitnu temperaturu, upalu pluća, što li; i tako je usnuo, pa onda dah po dah, otkucaj po otkucaj, sekundu po sekundu - nekakav zlokobni mjehurić putovao je njegovim tijelom dok ga nije ugušio.
Još jednom u životu pretrpjet ću takav strah, kada mi za Najdražu, koju sam sa temperaturom i iskašljavanjem krvi jednoga sličnog ledenog nedjeljnog jutra doveo u bolnicu –liječnici kažu, pazite, opasno je, to može biti embolija. Opet ta strašna riječ. A i jest bila embolija, samo je oni nisu tada otkrili, jer je pretraga kojom se takvo što ustanovi skupa i ne radi se na hitnoj. Pa je onda Najdraža, u teškim, jedva izdrživima bolovima, pod tabletama koje je sama pila, jer za drugo nismo znali, sa matematičkim šansama jedan naprama jedan i svojom rukom u mojoj, preležala i prehodala takvo što, i oporavila se zapravo sama; tek su je nakon pet dana primili u bolnicu; hajde – moram reći – nije odmogla i koja njihova vreća infuzije kada je ležala u intenzivnoj nakon tolikog vremena, ruku sklopljenih na trbuhu i pogleda uprtog u bijeli, mutni strop iznad kojega su na odjelu plućne bolnice umirali ljudi sa karcinomima.
- - - - - - -
Tek danas, kada nemam više dvadeset i koju kao tada kada je umirao otac, protrnem sav, nakon što pročitam ovakav članak kakav je citiran, pa se sjetim svega toga i velim: hvala Bogu, u ovoj su situaciji ljudi ako ne za života, a ono barem u smrti imali pomoći, da ne budu napušteni od društva kao promrzli i zaboravljeni psi.
Pa kada pročitam ovako žalosno velik broj citiranih komentara, pomislim da bi možda najbolje bilo pustiti da napuštene ljudske lešine izjedu ptice, kao kod zoroasterijanaca. Ljudi su ovdje doista jedni drugima postali vukovi; nije to nipošto do države i vlasti i institucija, nego od sebe, od vlastita mraka, nespokoja i praznine. Pa gledam kako mi djeca završavaju škole i fakultete i nadam se da će otići negdje gdje će im tuđe oči značiti nadu, kao nama nekada; ne mržnju, zavist, porugu i poraz. A strvine neka raznesu crvi trule zemlje. Bez vatrogasaca ili policije; oni još ovdje, kada ne trese, ljudima trebaju samo za skidanje sluđenih mačaka sa stabala ili pratnju kakvog prosvjeda ili nogometne utakmice.
Ovdje, gdje će umiranje bez ikoga u stanovima postati pravilo, i gdje će se raspravljati o tome treba li napuštenim ljudima pomagati, jer će od moguće zabune ili povrede nečijeg sna, nakon koje bi svi, veseli i opušteni uz topli čaj susjede sa prvog kata radosno povikali: krivo, krivo, hvala Bogu - biti važnija cijena jedne razvaljene brave, tako da će iz mašte u stvarnost prijeći strašna rečenica dežurnog policajca na zagrebačkoj telefonskoj centrali petoga dana ožujka devedesetišeste oko šest uvečer: nemamo mi ništa sa time. Nitko više neće imati ništa sa ničime, i to će biti svijet u kojemu će smrt biti spas.
Kao strašna najava tog i takvoga svijeta zaista je moguće kako je već stiglo vrijeme za to da se komentari na portalima onemoguće. Ali, to je kao da se na šankovima po birtijama nekada lijepilo flastere sa tankim prorezima za špricere i grliće mrzlih piva. Naime, od potiskivanja i skrivanja nije nikada ništa dobroga izišlo, zar ne? Kakva je vajda od toga da se čovjek zavarava i ne sluša ono što ti bližnji ima priliku reći iskreno i nesuzdržano, kada se više ne plaši ni rođenog šefa ni policajca ni žene, nego govori ravno iz dna sebe?
Teško je - barem nekome tko nije tome vičan i vješt - prenijeti ono zbog čega svakog jutra, dok su ovolike vrućine, u šest sati odlaziš u nigdinu da bi osjetio i ubrao ono o čemu svjedoče - ili bi trebale svjedočiti - ove fotografije. Ovdje nije mjesto niti vrijeme pričati o mome umijeću da ih snimim i da to nekome prenesem, nego možda o umijeću ili bolje rečeno volji da se takvo što doživi, upamti, udahne, bude - i da se ponekom čovjeku dobrih namjera pokuša prenijeti i uvjeriti ga u to da bi vrijedilo pokušati baš to, isto.
Jer, ostatak dana kao da uživaš ono što si stekao u to čarobno jutro.
Sjajan članak pronašao sam neki dan na portalu Jutarnjeg, koji prenosi članak iz The Economista; rijetko sam gdje uvidio minuciozniju analizu pojedinih struka i prioriteta na tom području.
„GENERACIJSKI OBRAT
Filozofi su danas traženiji od programera
Podaci središnje američke banke pokazuju da diplomanti filozofije u SAD-u imaju veću vjerojatnost da će biti zaposleni nego njihovi kolege koji su završili računarstvo
Piše:
The Economist
Objavljeno: 29. lipnja 2026. 06:52
Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.
Prije deset godina, dok je revolucija umjetne inteligencije tek hvatala zamah, studentima humanističkih i umjetničkih studija govorili su: želite li biti konkurentni na tržištu rada, naučite se programirati. Čini se da to ipak nije bio najbolji savjet. Danas su upravo programeri ti koji strahuju da će im umjetna inteligencija preuzeti posao.
Možda bi programeri trebali bolje naučiti filozofirati. Početkom ove godine njujorška podružnica američke središnje banke objavila je podatke koji pokazuju da diplomanti filozofije u SAD-u imaju veću vjerojatnost da će biti zaposleni nego njihovi kolege koji su završili računarstvo. U 2024. godini, posljednjoj za koju postoje dostupni podaci, stopa nezaposlenosti među diplomantima računarstva iznosila je 7 posto, dok je među filozofima bila samo 5,1 posto.
Mnoge od njih zapošljavaju upravo tvrtke koje razvijaju umjetnu inteligenciju. Studenti često dobivaju ponude za posao prije nego što diplomiraju, kaže Luciano Floridi, profesor filozofije na Sveučilištu Yale. Ni akademska zajednica nije pošteđena tog trenda. Floridi razmjere odlaska profesora s filozofskih odjela u AI tvrtke opisuje kao egzodus.
Lekcije stare 2000 godina
Neke od lekcija koje filozofija može ponuditi istraživačima umjetne inteligencije stare su više od dvije tisuće godina. Sokratovska metoda, koju je opisao Platon, temelji se na prividnom neznanju i nizu pažljivo postavljenih pitanja kako bi se razjasnila značenja, otkrile proturječnosti i sagledale posljedice određenih tvrdnji. Mnogi današnji AI sustavi skloni su pretjeranom povlađivanju korisnicima. Modeli trenirani prema sokratovskoj metodi, kaže Jörg Noller, stručnjak za filozofiju i umjetnu inteligenciju Sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu, manje su skloni ugađati ljudima, a više tragati za istinom.
Tu je i koncept "sokratovskog neznanja". U "Obrani Sokratovoj" Platon prikazuje Sokrata kako tvrdi da njegova mudrost ponajprije proizlazi iz svijesti o tome koliko malo zapravo zna. Ugradnja takve intelektualne poniznosti u modele umjetne inteligencije može pomoći da budu manje pretjerano sigurni u svoje odgovore, što je jedna od njihovih najvećih slabosti. Noller taj problem naziva "nezrelošću umjetne inteligencije". Iason Gabriel, viši filozof u Google DeepMindu, londonskom laboratoriju za razvoj umjetne inteligencije, smatra da je takav pristup pridonio tome da AI sustavi danas rjeđe "haluciniraju". Šire gledano, dodaje, filozofija je "iznimno moćan alat" za poboljšanje načina na koji umjetna inteligencija razmišlja tijekom složenih procesa zaključivanja, poznatih kao "lanci mišljenja" (chains of thought).
Filozofska naobrazba može utjecati i na konkretniji način razmišljanja AI modela. Ako pravnom AI asistentu "usadite" djela Johna Lockea, kaže Thomas Powers, filozof tehnologije sa Sveučilišta u Delawareu, model će biti skloniji snažnoj zaštiti privatnog vlasništva kao temelju političkih sloboda. A ako vam takav svjetonazor ne odgovara, proizvođači modela nude i druge mogućnosti. Serija AI modela Granite, koju razvija američki tehnološki div IBM, opremljena je postavkama koje poslovnim korisnicima omogućuju da odgovore modela bolje usklade s filozofijom vlastite tvrtke. Francesca Rossi, direktorica IBM-ova odjela za odgovornu umjetnu inteligenciju, kaže da korisnici tako mogu sami odrediti balans između različitih filozofskih vrijednosti, na primjer između individualne slobode i društvenog sklada.
Filozofija može pomoći i u poboljšanju zaštite od umjetne inteligencije. Istraživači su već zabilježili niz zabrinjavajućih ponašanja AI modela, uključujući pokušaje izbjegavanja nadzora pa čak i ucjenjivanja korisnika. Jedan od načina na koji razvojni timovi nastoje spriječiti takvo ponašanje naziva se AI konstitucionalizam (constitutional AI). Riječ je o pristupu u kojem se modeli grade na skupu pravila i načela preuzetih iz filozofskih tekstova koji imaju moralni ili pravni autoritet.
Jedan od glavnih zagovornika tog pristupa je Anthropic, tvrtka za razvoj umjetne inteligencije iz San Francisca. Ustav njihovih modela Claude temelji se na raznolikim izvorima - od djela Immanuela Kanta i Appleovih uvjeta korištenja do Opće deklaracije o ljudskim pravima. Najnoviju verziju, objavljenu 21. siječnja, predvodila je glavna filozofkinja tvrtke Amanda Askell. Neki zaposlenici Anthropica taj dokument od 78 stranica u šali nazivaju Claudeovim "dokumentom duše".
Dva drugačija pristupa
No, najveće je pitanje koja bi se pravila uopće trebala naći u takvim "ustavima". Filozofi pritom najviše raspravljaju o dva glavna etička pristupa. Prvi je deontologija. Taj pristup, koji je među ostalima zastupao Immanuel Kant, polazi od strogih moralnih pravila koja zabranjuju laganje, prisilu ili korištenje ljudi kao sredstva za ostvarenje nekog cilja, čak i kada bi to moglo dovesti do većeg općeg dobra. Mnoge od tih deontoloških normi ugrađene su i u Claudeov "ustav". Prema riječima Thomasa Powersa upravo takva pravila čine ponašanje umjetne inteligencije dosljednijim, što je osobito važno ako će roboti jednog dana biti u našim domovima ili na javnim mjestima.
Modeli koji se temelje na deontološkom pristupu imaju i druge prednosti. Jedna od njih je veća iskrenost, osobina po kojoj je Claude već stekao reputaciju. Nick Bostrom, filozof sa Sveučilišta Oxford, kaže da modeli koji su iskreniji rjeđe dovode korisnike u zabludu. Slična deontološka pravila primjenjuje i tvrtka Inflection AI iz Silicijske doline u svom chatbotu Pi, koji je razvijen za pružanje emocionalne podrške. Direktor tvrtke Sean White kaže da Pi uspješno prepoznaje korisnike koji bi mogli nauditi sebi ili drugima. Prema Lucianu Floridiju, deontološki utemeljeni "ustavi" pomažu i u usklađivanju umjetne inteligencije sa zakonskim propisima.
Drugi etički pristup koji posebno zanima filozofe umjetne inteligencije jest konzekvencijalizam. Za razliku od deontologije, on procjenjuje koristi i štete kako bi odredio što je u svakoj zasebnoj situaciji ispravno učiniti. Među modelima koji su bliži tom pristupu nalaze se OpenAI-jev ChatGPT i Googleov Gemini. Google navodi da su njegovi AI modeli osmišljeni tako da stvaraju "konačne koristi koje znatno nadmašuju predvidive rizike", što je klasično konzekvencijalističko načelo.
Konzekvencijalistički algoritmi ključni su i za softver autonomnih vozila. Ako je prometna nesreća neizbježna, sustav mora odlučiti koji će ishod izazvati najmanju moguću štetu. Chris Gerdes, vodeći inženjer u Waymu, tvrtki koja razvija samovozeće automobile, kaže da se razvoj kreće upravo u smjeru sve većeg oslanjanja na konzekvencijalistički pristup. Isto vrijedi i za sustave umjetne inteligencije u vojne svrhe. Jack Shanahan, bivši direktor Zajedničkog centra za umjetnu inteligenciju američkih oružanih snaga, kaže da takvi sustavi moraju moći odvagnuti vojnu korist neke akcije u odnosu na moguće civilne žrtve.
Pritom se otvara niz složenih pitanja, upravo onakvih kakva filozofi najviše vole. Postoje li situacije u kojima bi trebalo zanemariti deontološka pravila? Kako donositi odluke kada posljedice nisu jasne? Trebaju li sustavi umjetne inteligencije uzimati u obzir dobrobit životinja ili stanje okoliša? Je li, na primjer, moralno prihvatljivo dati prednost spašavanju mlađih pješaka u odnosu na starije, pita Stefan Heck, filozof i direktor tvrtke Nauto, koja razvija AI sustave za sigurnost kamiona i drugih gospodarskih vozila. On predviđa da će upravo takve etičke dileme dovesti do niza sudskih sporova jer konzekvencijalistički algoritmi izričito dopuštaju nanošenje manje štete ako se time sprječava veća.
Kritičari upozoravaju i na opasnost od takozvanog moralnog otupljivanja. Ako računala sve češće budu donosila moralne odluke umjesto ljudi, hoćemo li s vremenom izgubiti sposobnost vlastitog etičkog prosuđivanja? Roman Yampolskiy, teoretičar umjetne inteligencije iz Sveučilišta Louisville, upozorava da se moral "kroz povijest razlikuje od kulture do kulture, podložan je manipulaciji i često ga razumijemo tek naknadno". Jedno je, čini se, sigurno: filozofima koji se bave umjetnom inteligencijom posla neće nedostajati.“
Mjera nečije veličine nije u brojnosti niti u snazi, već u načinu na koji se netko odnosi prema slabijem od sebe. Civilizacija naime nije ništa drugo do li mjesto na kojemu je čovjek uspio nadvladati rezultate koje u stvarnosti bez većih problema postižu gola sila i interes; tek tamo gdje onaj koji je slabiji uzmogne postići isto što i onaj koji je jači smjeli bismo pričati o napretku.
Ako se nekoga skupi sto, ili deset tisuća, ili milijun - onda nije stvar samo u tome da su jaki, jer jaki su onoliko koliko im je najjača najslabija karika. Naime, snaga trpi i priznaje samo rezultate sile - i ništa drugo.
Sila se pak mjeri u brojnosti: životnost sile ovisi o tome koliko je u njoj silnica koje su za nju spremne umrijeti. Život tako, da - počiva na smrtima - i to smrtima onih najvrednijih što ih se žrtvuje na oltare. Smiješno, tragično i nevjerojatno u isti mah.
"Sam ću ubit' mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg' da vidim od tuđinca
Slobode mi porušene.
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša krv ne vrije!"
Zato, dobro pazite i ne spavajte na toj straži; neprijatelj, ta guja najčešće u samim nam njedrima - baš nikada ne spava. Čvrsto stisnite kundake i pošaljite bez okolišanja u to krvavo klupko svoje sinove tarući u potaji prve suze; dajte njih, najviše od onog što imate - ili sebe same, ako vam se sjeme još nije oplodilo ma iz kojeg razloga. Niste valjda među onim lošima što bi željeli da ih drugi brane, a oni da prođu jeftino?
Na stranu to što biste za gospona Demetra samo da ga sretnete kako negdje u gornjogradskim memlama, pod sjenama bršljana i Popova tornja mlatara rukama sav raščupan i zaigran i recitira ove svoje znamenite budnice i davorije, mogli načas pomisliti kako s njim nešto nije u redu kada fantazira o tome da bi pobio da prostite obitelj i spalio vlastitu kuću, pa pozvati jedan-jedan-dva; ono što je važno, prevažno u toj priči - to je osjećaj onih koje je od vašeg mnoštva, zanosa i siline strah.
Jer, samo su dvije stvari koje ljude pokreću s mjesta: strah i dosada. Potonje smo se već naužili u desetljećima iza nas; u jednoj generaciji čovjek je dobio dvadeset ili trideset godina života više na poklon - i s mukom ih pokušavao ispuniti nekim na brzinu pronađenim smislom.
Je li mu to pošlo za rukom, najbolje će vam se kazati pogledate li oko sebe: u vremenima što stižu, mnogi će od straha zavapiti za neponovljivim godinama dosade.
Najčešće će potom, govoreći o onima koji se s njima ne slažu - zaboraviti kako će svojim riječima i mislima svjedočiti daleko više tmine, nemira i nevolje nego li bi to željeli, htjeli i smjeli - upravo po onom kanonu kojeg su prihvatili. Uistinu: upravo suprotno od njega.
U mnoštvu je toplo; čovjek se osjeća željeno, zaštićeno i sigurno; zato se ljudi rado odriču samoće; jer samoća moguće da znači usamljenost, slabost, postajanje lakim plijenom.
Kako bi opravdali svoj odabir, najčešće sami pred sobom, morat će ti ljudi nekoga drugog i drugačijeg proglasiti nevaljalcem ili čak mentalno bolesno osobom. Što više budu dokazivali svoju odanost i pripadnost, manje će osjećati strah od odbacivanja i nepripadanja.
Pripadanje, naime - uvijek tjera čovjeka na to da ga iznova opravdava; na prvom mjestu samome sebi; najradije, najlakše i najčešće tako što onoga drugog, koji ne pripada - nastoji obezvrijediti.
No, zajednice ne mogu živjeti u spokoju; one preživljavaju od toga da stalno i iznova pronalaze nove neprijatelje. Ne postoje zajednice sačinjene od prijatelja, već samo zajednice kojima je poslanstvo obraniti ono što je sveto. Svetost traži žrtve; zato ne spavajte i ne opuštajte se; to je jedan od ponajvećih grijehova.
Na koncu, ako neka zajednica, država, narod, masa žive i traju po nekoliko stoljeća, zbog čega onda uopće herojstvom smatramo žrtvovanje pojedinca učinjeno za njih (a on traje tek nekoliko desetljeća)?
Zar nije logičnije da je život koji je kraći - manje vrijedan od onoga duljega? Ne bi li herojstvo po toj logici trebalo biti mjesto na kojem se narod žrtvuje za pojedinca, a ne pojedinac za narod - jer, tko je tu doista vredniji ako su heroji samo oni koji umiru u cvijetu mladosti i polažu živote na oltar nečega što je ionako dulje, stamenije, vrednije?
Ili ljudi ipak imaju život, možda čak i vječan - a zajednice tek su obmana i privid? Moramo biti svjesni toga da kolon iz Kaštela i plemić iz Tabora još prije niti trista godina nisu imali gotovo ništa zajedničkog - čak niti krunu kojoj su bili vjerni, niti biskupa, niti nešto što bismo zvali jezikom, a najmanje osjećaj kojeg bismo zvali pripadnošću.
Tek su Ilirci i narodnjaci netom što se ugasila posljednja lomača za vještice ponovno probudili priče o starim kraljevstvima, jezicima i narječjima; što je to što nas tjera vjerovati kako će ljude kroz trista godina vezivati iste niti koje ih primjerice vezuju danas?
Ovo je svijet koji niti u snu ne dopušta izostanak odabiranja strane. Ako ti ne odabireš, ima tko će tebe ptičice odabrati. Jer, tko nije naš, taj je njihov. Primjerice, izraelitski svijet bi te možda takvog kakav si mogao smatrati nekim gojimom i crvom jedva dostojnim barem bivanja, no u Hamasovom oku ti si običan kandidat za mrtvaca. Nije ti dopušteno osjećati sažaljenje za čovjeka bez opravdanja pripadanjem plemenu; čim osjetiš takvo što, makar i za bespomoćnog stradalnika iz suprotnog tabora, to znači da si protivnik.
A protivnike valja eliminirati.
- - - -
Ako se u nekom času samo malo, makar mrvicu - zabrinete oko toga što je nekoga radi naše siline strah, to znači da je s vama sve u redu. Nije se, naime, dobro radovati tuđoj nevolji; dobar je onaj čovjek koji ne umije biti radostan ako ma tko od njegovih bližnjih trpi i pati.
No, već u sljedećem času mogli biste istupiti iz gomile - jer u gomili vam stalno netko zagledava u oči i ispituje vašu odanost; udaljit ćete se u nekom času barem malo, ćuteći kako od njena huka i romora više ne čujete baš ništa drugo - i kako je milimetar nedostajao da i ovoga puta nestanete u toj tustoj, tamnoj i sveprožimajućoj masi.
Kada jednom istupite iz gomile, morat ćete se prije ili kasnije zabrinuti za sebe sama i svoje; zajednice nisu tu radi vas, nego radi interesa i vlasti; one ne trpe istupanja i napuštanja pa ih rado prokazuju i kažnjavaju kao izdaju; morat ćete se sami dalje snalaziti u toj nevolji.
Radujete li se pak bez ikakve zadrške tome što je nekoga strah zbog toga što je vas puno i što ste jaki, jači, strašni, onda zapravo - ma koliko to sada poricali - ne osjećate ništa drugo do li zluradost. Prije ili kasnije to će vam se otkriti.
Vjerujte, bolje je što kasnije, kada vam se već jednom otkrije. Vas samih radi.
“Dvadeset godina je prošlo od masakra u Srebrenici kada je
vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića ušla u zonu
zaštićenu od UN-ovih vojnika holandskog bataljona, odvojila muškarce od žena,
strijeljala jedne a deportirala druge.
Pitam se, je li dvadeset godina puno ili malo vremena?
Budući da je odrasla cijela jedna generacija, rođena 1995., čini mi se da je
puno. Tako vjerojatno misle i oni ljudi u Americi ili Njemačkoj koji su
pažljivo pratili ratne izvještaje čudeći se da se pokolj događa u 20. stoljeću,
usred Europe, a kojima Srebrenica već blijedi iz sjećanja. Novi ratovi
zaokupljaju im pažnju, onaj u Siriji ili Libiji na primjer. Ratova ne
nedostaje. Pa i u puno bližim krajevima oni koji su sami preživjeli rat u BiH
pokušavaju ga zaboraviti. Jer, kako kaže Varam Šalamov, čovjek živi uz pomoć
zaborava. Za poslijeratnu generaciju, Srebrenica je simbol nečeg strašnog i
okrutnog, ali nečeg dalekog, nečeg što se dogodilo prije njihovog rođenja.
A opet, na svaku godišnjicu čini mi se suprotno, da je malo
vremena prošlo jer su sjećanja onih koji se okupe da oplakuju mrtve još tako
živa. Kao da je rat bio jučer, kao da su vojnici jučer odveli od kuće njihove
sinove i očeve, dječake, starce, većinom civile... njih više od osam tisuća u
mjesta oko Srebrenice, u smrt. Ratko Mladić još uvijek nije osuđen. Lista
strijeljanih se nastavlja, iskopane kosti se ponovno pokapaju, ovoga puta s
imenom i prezimenom. Žene, koje su živjele strepeći od potvrde, konačno doznaju
sudbinu svojih i ne znaju ni same je li bolje znati ili ne znati. I tako rat u
njima traje i traje i kao da mu se ne nazire kraja, jer nema ni istine ni
pravde bez kojih ne može biti pomirenja.
Nisu u pitanju samo sjećanja, nego nešto što ih muči dublje
i bolnije, a to su osjećaji. Njihovi su osjećaji poput ožiljaka koji nikako da
zarastu, poput rana koje nikako da se zatvore. Osjećaji ponekad, kad se sjetimo
Srebrenice, guše i nas, ljude koji nisu doživjeli tragediju ali je pamte. Meni
se to dogodilo kad sam pročitala riječi zaštićenog svjedoka B-1401. Pamtim da
je to bilo na suđenju Slobodanu Miloševiću dok je još bio živ, davne 2003.
godine: “Neki su ih molili da nam daju vode, pa da nas onda ubiju. Bilo mi je
žao da umrem žedan. Kada je došao red na mene, izašao sam i vidio redove
leševa. Pomislio sam da majka nikada neće znati gdje sam... Imao sam tolike
bolove, da sam želio da i mene ubiju. U jednom trenutku, kraj svoje glave vidio
sam čizmu, a onda je vojnik pucao u glavu čovjeku koji je ječao pored mene”,
ispričao je mladić koji je tada, kada je stajao pred streljačkim vodom, imao
samo sedamnaest godina.
Ipak, njegovo svjedočenje ohrabruje. Jer počinitelji ne
računaju na to da svaki takav užas, od Srebrenice do Auschwitza, uvijek netko
preživi. Preživjeli pričaju, svjedoče, desetljećima, traže pravdu jer zločin
nikad ne zastarijeva. Možda je najbolji način sjećanja na Srebrenicu da svatko
od nas zapamti makar jedno lice iz dokumentarnih filmova o Srebrenici, jednu
rečenicu nekog svjedoka ili izbjeglice, jedno ime žrtve. Ja nikada neću
zaboraviti rečenicu “Bilo mi je žao da umrem žedan.” Ona je moj mali ožiljak.“
“…For the growing good of the world is partly dependent on unhistoric acts; and that things are not so ill with you and me as they might have been, is half owing to the number who lived faithfully a hidden life, and rest in unvisited tombs...” George Eliot
Čovjek se o čovjeka brusi; možeš misliti, čitati knjige i gledati filmove koliko hoćeš, ali nećeš naći kakav dragi kamen, ili ćeš ga naći puno teže i puno rjeđe; no, neka se samo upustiš u kratak razgovor ili pisaniju – pa eto ti već nakon nekoliko minuta biserja što ga drugi preda te pruža.
A biserje zaslužuje da se na njega odgovori ili ravnomjerno, ili nikako, zar ne?
Tako sam neku večer, ne baš slučajno, ali sasvim spontano, dobio šlagvort za razmišljanje zbog jedne davne preporuke za Mallickov film o Franzu Jagerstatteru, kada je film još igrao u kinima, pa sam ga pravovjerno i sa sasvim umjesnim ushitom otišao pogledati. Napisao sam potom negdje preporuku za jedno poetsko, velemajstorski odrađeno filmsko remek-djelo, čijeg se autora, Terrencea Malicka, gotovo da može smatrati klasikom, uz istu ovu misao George Eliot kao motto filma, o tome kako rastuće dobro u svijetu u lavovskome dijelu dugujemo nehistorijskim djelima i običnim ljudima čiji su životi skriveni i čije grobove malo tko posjećuje. Taj citat postat će munjevit i domišljat odgovor na moje poslovično negiranje vlastitih napora i učinaka kroz život: radi se o društvu ljudi koji su učitelji, na izravan ili neizravan način – pa svojim djelima dosljedno, uporno i bez prestanka pokušavaju proširiti ljudsko znanje u drugima i tako posijati to zlatno sjeme dobra u dušama. Ne bez samoironije iz nekog sasvim desetog razloga nabrojat ćeš, ponajviše sam sebi, sve što si u životu činio i pokušavao učiniti, a što je – u odnosu na nabrojano - zapravo tek obično, beznačajno i slabo površinsko titranje vode i stvaranje ponekog koncentričnog vala što nikada neće doprijetiti niti do žala, a kamo li načeti ili srušiti kakvu stijenu. Na to sam, ne trepnuvši okom, dobio kao odgovor upravo gornji citat.
Moj odgovor na to bio bi tek puki smješko; onaj što ga pišemo kada nekome odgovaramo na sjajan vic. Je li taj smijeh gorak, ili iskren i veseo, ostaje tek vidjeti; no, nisam ja toliko domišljat, spretan i brz da bih odgovarao iz prve; radije udahnem nekoliko puta i promislim. Vrag je u čovjeku, pa ga tjera da se sa koječim i ne složi; pogotovo se to odnosi na ljude kojima iz nekoga razloga vjeruješ. Lako je, naime, ne slagati se sa onima kojima ne vjeruješ, je li tako? Nije tu samo u pitanju rizik toga da ćeš nekoga povrijediti; prije se radi o porivu da ljudima govoriš ono što držiš istinom; a uopće spoznati što bi to bilo – vrlo je teško. Onda kopaš po sebi danima i tražiš argumente: morao bi nešto pametno smisliti, a nemaš otkud; sve čega se možeš sjetiti - to su gole parole i fraze.
Pa sjedneš za tipkovnicu.
Na koga je, zapravo, mislio autor citata kada je pričao o običnim ljudima, i pred čijim su licem njihova djela skrivena? Hajde, jasno, gospon Jagerstatter tu je van konkurencije; ne mislim sada prepričavati film i preporučivati ga ponovno. Ono što se iz njegova primjera naučiti može, to je – čini mi se – definicija takve „običnosti“, nije to običnost koja je tek prateća pojava skrivenosti; radi se o običnosti koja je kontrapunkt komforu: to je običnost koja je neobičnost.
Kompliciran sam i nejasan? Da, da; razumijem. Pa, hajde, da pojasnimo. Nema rastućeg dobra tamo gdje čovjekova glava nije na panju, ili barem nije dragovoljno ponuđena na panj. Sustav je zvijer - rekao je glavnome junaku onaj malac u Stoneovom „Nixonu“ ispod Lincolnovog kipa; a ja ga sada - ne bez tinjajućeg ponosa – citiram, pa velim: tko tome sustavu ne umije ili nema petlje pokazati zube; taj nije neobičan od običnih; toga zapravo – nema.
Nije taj sustav samo sustav propisa, institucija i vlasti; njega smo manje-više svi nekakav djelić, bilo kao njegov dionik ili korisnik koji ga svojom lijenošću, tromošću ili bojažljivošću hrani i održava. Radi se prije svega o sustavu vrijednosti u našim glavama: o tome treba li biti ili imati; željeti ili smjeti; padati ili rasti. O tome hoćemo li na oltarima svojih malih i jedino sebi značajnih idola žrtvovati njihove slike o nama; ili ćemo šutke i bez riječi otići u tamnu noć grobišta koja spominje Eliot. Značajnost naših života ne mjeri se tu slavom, popularnošću ili nekom slično mjerom - tu nema sredine: nije dovoljno zainteresirati se u tridesetima za nekakav novi software pa snimiti kakav slabašan album obrada onoga što si volio kao mladić, ili hvatati rosna svitanja po rijekama i jezerima nošen snovima o ljepoti, ili raditi svoj posao tako da navečer možeš mirno usnuti; ili pak piskarati po blogovima i fejsovima kada uhvatiš vremena; neophodno je posjeći sve veze, izreći tiho, ali sasvim odlučno „ne“ silnicima oko nas (baš kako je to učinio gospon Franz u filmu) i nestati, jer upravo to se baš mora.
Ljudi koji spadaju u ovu polovicu zbog koje još nije sve otišlo kvragu nisu razmišljali o tome kakvo će, kada ih vidi, biti lice nekoga bližnjega; važno im je jedino bilo jedno drugo lice; lice koje je istinski važno; lice posljednjeg suda. Bez toga, neće biti rastućeg dobra; tmurni oblaci prilagodbi i kompromisa zastrt će sve ostalo, i nećemo upasti u onu svjetliju polovicu iz citata; dosljednost kao jedina vrijednost iz koje bi drugi, što dolaze iza nas u onoj neprekinutoj heraklitovskoj rijeci, mogli učiti – neće biti ostvarena ako samo pomisle da smo išta od onoga što činimo – učinili tek dijelom, pa dalje nismo – ne umjeli, jer to nije uopće toliko važno – nego smjeli.
Eto, u tome je razlika, i to je ono što bi valjalo upisati umjesto smješka. Pa ako si se, neznani prijatelju, na taj način samo malo, podupirući se nogom o neku izbočenu ciglu ili kakvo izlohano udubljenje, nagnuo preko tog visokog zida - tim bolje. Ne zato što bi možda tako uspio vidjeti što je preko, jer to što je preko zapravo je puno manje važno; već zato što ćeš tako lakše zaboraviti ono što je s ove strane.
.jpeg)
.jpeg)
