Senke su drugačije

Kada sam bio dijete, i još više, kada sam zakucao na prag mladosti – glazba je bila vjesnik pogleda na svijet; obećanje bolje budućnosti; pobuna protiv pravila i reda kojeg su uspostavili stariji; utjeha. Glazba je bila sredstvo identifikacije i način života: njome si pokušavao drugima oko sebe reći što misliš i osjećaš, ukotviti se u tom svijetu i reći mu naglas ono što vjeruješ da treba – a ne bježati od njega.

Zato i dan danas glazbu dijelim samo na dvije vrste, na dobru i lošu; nemojte me sada pitati tko bi određivao kriterije za to – jer svi ih vrlo dobro znate, samo se pravite nevješti ako tvrdite da ne; svi mi vrlo dobro umijemo u sebi prepoznati takve stvari, pa i to kakve su posljedice njihove primjene – ne trebaju nam za to nikakve zabrane, komisije i partije da nam isto kažu – pa opet, većina ljudi kao da ide linijom manjeg otpora; na tome tragu davno sam još čuo zanimljiv sarkastičan komentar o tome kako su Tutić i Huljić zajedno s tvornicom automobila iz Munchena napravili u nas daleko veći pokolj i nanijeli više štete dugoročno nego li čitava jugovojska sa svim pratećim formacijama. 

Zato, nemojmo se zavaravati time da djeca slušaju cajke iza tri u noći kada ih starci ne vide i ne čuju – ako to i čine, jer nema baš, usuđujem se ovdje naglas reći - između tih cajki i one zabavne glazbe što nam probija uši sasvim legalno, dopušteno i prihvatljivo – neke velike razlike, pa neka naši asovi pivaju dokle god ih ruke služe.

Glazba o kojoj ovdje pričam služi dvjema svrhama, ili da se poistovjetimo s očajem i beznađem onih koji su negdje u pitanjima ljubavi nešto prekardašili, pogriješili, precijenili se, kao i ne daj Bože bili ostavljeni bez ikakve svoje krivice ili upliva – ili da se možemo identificirati s tuđim ili svojim čovjecima. Dakle, ili spas od ljubavne boli, ili identifikacija u čopor.

Treće nema.

Jedne ne tako davne tople jeseni, međutim, čuo sam u lučici u Malom Lošinju narodnjak; Najdraža i ja smo se kupali među brodicama onako nekako, kako se to radilo kada smo bili klinci (nije nam se dalo ići gdje nema hlada), pa je stigao neki vlasnik brodića i procijenio da će nas otjerati tako da na svome mobitelu pusti narodnjake. I onda krene dugmetara, pjeva žena sva razgaljena – čuješ, malo starija gospođa, a pjesma govori o tome kako se prije dobro živjelo – iako bez puno, budemo rekli - sredstava, kako je otac bio autoritet, pa je bilo malo toga u kući, ali je vladala sloga, a ona se i danas sjeti oca, i sve u tom stilu; zainteresiralo me iskreno; ja krenuo čovu pitati da tko to pjeva; Najdraža me zaustavila u posljednji čas, pa me potegla za ruku da odemo negdje dalje, a i sunce je već prejako pržilo i dozivalo na neku pivu na terasi... Ili, sličan slučaj bliskih susreta treće vrste; jedne davne zime u vlaku; klinci puštaju na mobitel narodnjak u ich formi o tome kako dotičnoj osobi nije lako, jer mu je susjed metalac, grmi fender i pojačalooo, a njega da drži narodnoooo, pa rekoh – vidiš, nemaju samo s narodnjacima ljudi problema; treba uvijek čuti i drugu stranu.

U obračunu protiv narodnjaka treba dakle strogo razlučivati dvije stvari: jedno je opravdana borba protiv jeftinoga, lažnoga, niskoga – a drugo je puka borba protiv tuđeg utjecaja – za „naše“. Možda baš zato što u svemu tome osjećaju ovo drugo, klinci to i slušaju – iz protesta, jer znaju da taj drugi motiv nije do kraja ispravan. Uvijek su postojale kulturne policije, još su oznaši lovili bitnike, jazzere i zalizance i tjerali ih na radne akcije da bi suzbili utjecaj štetnog zapada na omladinu – pa zar vam sve ovo ne liči upravo na to, samo što je sada smjer oštrice okrenut na drugu stranu svijeta?

Ako me onda primjerice pitate, pa koju muziku da pjevamo na svadbama, feštama ili dernecima s pucanjem i pevanjem; pardon – s obljetnicama i proslavama – ja ću vas pitati, a zašto se na svadbama, feštama ili dernecima baš mora pjevati; zar nisu oni sami po sebi dovoljan razlog za veselje, treba li još nešto? Eto, sjetiš se kulturom i poviješću pritrujene prošlosti svoga kraja – pa zar tome treba dodati i koncert? Ili, recimo, moja Najdraža i ja – ne bih nikome baš preporučio da se ženi kao mi; starci su jednoga dana rekli: pa kako vi to mislite divlje živjeti, a bio je rat, i mi negdje u dvadesetičetvrtoj, živimo skupa u mome sobičku, jer i za to jedva da se ima para (ona nezaposlena, a mene mobiliziralo), a kamo li za što drugo – i što ćemo onda, odemo kod matičara s kumovima i oženimo se. 

Pa se ja onda poslije večere u restoranu gdje je danas (o simbolike) Muzej prekinutih veza (ne sjećam se više kako se birtija zvala) presvučem u zahodu i navučem uniformu, odijelo i cipele završe u ruksaku, kumovi odu svojim putem - a ja Je umjesto u bračnu postelju, otpratim kući - pa odoh kroz zamračeni grad tramvajem i busom u vojarnu na požarstvo. 

Treba li tu pjesme, bilo čije – neka mi kaže neka mudra i dobra glava – ne ističem ovo nikome kao primjer; dječice, ženite se raširenih ruku uz pjesme o ljubavnim nevoljama i s čašama na glavi, ali nemojte uz ove, radije pjevajte, reći će vam stari cinik - uz Public Image Limited ili Tomu Bebića. Ako ništa drugo, tjerat će vas na razmišljanje: što bih još mogao napraviti ili predložiti voljenoj osobi da napravimo, pa da bude nekako malo bolje.

A možda je jednostavno najsigurniji kriterij – da nešto ne uživa masa, jer sve što uživa masa manje je ili više prežvakano i oblikovano toj istoj masi po volji; i onda – vidite i sami kuda ovaj svijet ide, pa zar nema u tome svoje prste barem malo i muzika?

Inače, nisam još čuo da je netko tko bi pogledao, pročitao ili poslušao neku klasiku, alternativu, nešto slično– istukao ženu ili djecu. Ili pucao u susjeda. Ili uzrokovao prometnu nesreću, s puno konja i promila ili bez njih. Ili počinio još strašnija neka zla. Tko zna, mora biti da živim u iluziji. Ljudi koji se obnoć vraćaju s koncerata Beethovenove, Chopinove, Sachmove, Bakerove, tko zna čije još glazbe – možda u potaji dave mačiće u vodi, truju svoje bračne drugove neprobavljivim jelima i prebacuju na internet bankarstvu milijune s tuđih računa. Oni samo svoja zla rade u rukavicama, pa ljepše izgleda, što kažete?

Jednom, ima tome možda i petnaest godina, vodio sam na poslu uz kavicu u pauzi jedan zanimljiv razgovor o pjesmi koja raspamećuje. Veli mi suradnica, pa morate i vi imati jednu takvu; jedni imaju neku ličku, drugi zagorsku, treći dalmatinsku, četvrti ne znam više što; ja sam sklepan sa svih strana – jednako me ganu ali i opominju i „Suza za zagorske brege“ i „Šibenska elegija“, previše sam se nevoljnih i pijanih rođaka, poznanika i nepoznatih uz njih nagledao da se nad njima ne bih zamislio. Kao da čujem Smoke on the Water ili Makedoniju na tulumima i u gomili pijane i napušene ekipe, kakva je tu razlika? 

Onda ja njoj kažem, pa možda imam – i ona sva sretna upita – koju? Mislim, neću sad baš pričati o tome kako otkinem svaki puta kada čujem Lunin „Lambo“, ili Boin „Davni trag“, ili Mizarov „Gradot e nem“, previše je to sumnjivo i ludo. Dobro, mogao sam sada ovdje staviti svašta – i Bachov Air, i Vuprem oči, i Edith Piaf, ili Libertango... Hajde, onda – u očima je sigurno ugledala onaj izdajnički sjaj - velim, God Save The Queen. Mislim, jasno, na ovu pravu, ne na himnu. Eto, tako, samo da znate: u pravu ste. U meni je greška, ne u vama; s vama je sve u redu, potpuno ste normalni; uklapate se u većinu.

Tko me to ubeđuje, nek ga ova čaša mimoiđe. Prolazi su opasni, prolazi su uzani, plašim se – kroz njih neću proći, o kad bi ovo bio samo san. 

Nemojte zato biti sigurni da su sve sjenke iste. Nisu, nisu nikako.

Ne možeš otkidati na nešto što si slušao u masi, u hiljadama, kada si se osjećao jak; što će ti glazba kada si jak, kada si jak imaš osjećaj snage koji te nosi, to je snaga, a ne glazba (iako se tako jakim nisam volio osjećati baš nikada, uvijek sam odlazio tamo gdje nema baš previše ljudi – malo je njih privlačilo to što privlači mene) – glazba ti treba kada si slab, da te uspravi, dade ti nadu, da te doista pokuša učiniti onime koji će zaboraviti na loše i okrenuti se svjetlu.

Svaka pjesma ne može biti himna – pa da po njoj znademo tko kamo pripada; glazba je stvorena upravo za one koji nikamo ne pripadaju – ili za one koji pripadaju, da o tome upitaju sami sebe - i da se zbog toga ne izgube u mnoštvu. Ne možemo u glazbi gledati ispušni ventil – to onda nije glazba, nego droga; glazba mora biti mjesto s kojega ćemo izići bolji nego što smo bili – ili bismo tome barem morali težiti. Nema razlike između „naših“ i njihovih“; postoji glazba koja u čovjeku potiče prilično nevisoke strasti – da se nekoga obljubi ili prevari; da ga se posjeduje kao trofej - i oslobađa ga obzira kao loša brlja, pa ga tjera u samouništavajući spleen ili kolektivno ludilo – i na drugoj strani glazba koja čovjeka izgrađuje, čini ga vjerodostojnijim, svojim, boljim, manje prijemčivim za laži i podvale zajednice ili u njoj promućurnih pojedinaca opasnih namjera. 

Naravno, neka ljudi slušaju što žele; vjerojatnoj najstrašniji od svih svjetova bio bi onaj u kojemu bismo mislili isto – ali meni sva ta ljudska muka izgleda kao zatvoreni krug; slušaš lošu glazbu, pa ti je onda loše, pa ti treba još loše glazbe jer ti je loše od loše glazbe – i tako; poznat ćete ih po plodovima; znate već kako to ide. Ne želim čuti argument: nije Bach za sve ljude, ili Bergmann, ili Tarkovski, ili Tolstoj. Ma naravno da nisu. Ali priznajem argument: Tolstoj je u odnosu na Dostojevskoga nedosljedan i preopširan. Bacha kad čuješ jednom, čuo si sve – reći će netko osupnut unutrašnjošću one lajpciške crkvetine – radije prijatelju kreni na Šostakoviča ili Griega. To bi bilo dobro čuti. Ne priznajem argument – pa zar još tu muku da slušam, čitam, gledam. Ako ne budemo radili na sebi, od Maupassantovih novela, Meštrovićevih skulptura i Czernyevih etida ili John Hassela nadalje - nećemo ništa niti postići, eto to je to. Samo ćemo replicirati život padajući u bezdan bez smisla i radosti.

Na koncu, jedna od najstrašnijih stvari za čuti danas – jest da danas nema dobre glazbe. Ma ima, još kako. Ima klinaca koji cijelo ljeto praše po pustim gradovima i livadama koliko hoćeš, samo nema nas da se potrudimo čuti ih; valjda smo se od svega umorili. A kada bismo poslušali Cinkuše, Ogenj, Libar, Saru Renar, Šumove protiv valova, shvatili bismo da pričamo gluposti. Klinci se još kako trude; slatki su, nepobjedivi, nesalomivi; nekad od njih ostaneš paf s onom pivom u ruci zagledan u daljinu – baš kao u nekim vlastitim kulušićima osamdesetidruge. Svijet ide dalje, do nas je: mi smo ti koji se ne trudimo hvatati ga.

Netko će u tome pronaći sebe, netko neće, ali hoće u nečemu drugome – i u tome je sva filozofija. Bez truda ne ide. Kao i s knjigama; tim nevjerojatnim i često neponovljivim stvarčicama u kojima je često pohranjeno svo znanje, mudrost i dobra ovog roda: tko ih ne čita, taj ili od lijenosti ima – ili uopće nema pojma što propušta – i s vremenom kao da se predao i nestao; nema malo ljudi koji su ostali samo na stadiju puke repeticije i automatizma ponavljanja dana za danom, a da zapravo uopće niti ne znaju zašto i kuda bi. 

Dugačak je ovo, predugačak tekst; ako netko misli da se to može i umije reći kraće, a da se ne bude isključiv – ili da se mora biti isključiv – onda svaka čast. Meni se nekako čini: što više nastojiš pojedinostaviti stvari, ogoliti ih, odrezati i krila i noge i glavu i rep na golome trupu – upadaš u zamku da si ostao skoro bez ičega.

Čitam tako predivnu knjigu „Plamen slobode“ Wolframa Eilenbergera o četiri filozofkinje dvadesetog stoljeća koje su oblikovale promišljanje našeg svijeta; napisat ću o njoj svakako poseban osvrt, za sada samo čini mi se – na koncu – mala umjesna preporuka. Preporukica. Preporučica. Uz strašan, tragičan - ali i bolno istinit citat Ayn Rand: 

„Prokletstvo je čovječanstva njegova sposobnost da shvati ideale kao nešto čisto apstraktno, što nema nikakve veze sa svakodnevnim životom: sposobnost da se živi drukčije nego što se misli i da se razmišljanje sasvim eliminira iz konkretnog života. To ne vrijedi za licemjere i proračunate, već naprotiv za sve beznadne slučajeve kada ljudi, upućeni samo na sebe, moraju pretrpjeti potpuni raskol između svojih najdubljih uvjerenja i faktične egzistencije, a ipak vjeruju kako svoja vlastita uvjerenja – imaju, smatrajući pri tome da su bezvrijedni ili njihovi ideali – ili njihov život – ili oboje.“

Antwerpen i Blankenberge

 

Gent i Kortrijk

 

Brugge

 

Vremena je malo, a planova mnogo... Postavljam ove slike od jučer kao podsjetnik da ih ovih dana umnogostručim u novim šetnjama gradom, nakon što posjetimo još pet ili šest gradova u okolici ..

Jedan jedan dva

Ponekad policija i vatrogasci provale u kakav stan nakon što se stanar nije odazivao na ničije pozive, te tamo zateknu mrtvog čovjeka. Ispod teksta nevjerojatan broj komentara, a žalosna većina njih je takva da ih jedva ovdje sa užasom upisujem: 

„prehladio se, tko ga je ohladio, tko će platiti štetu na razvaljenim vratima, prije četrdesetak i kusur godina imao sam dvije sestre koje su i mene mogle "ohladiti" neprimjerenim korištenjem, u istoj ulici; gdje su nestali glupani, koji vjeruju u koronu? svaki dan ih je sve manje; kako je umro,zaboravio disati; ček, jel to znaci ako vatrogasac ne kuca, a ti se npr. tusiras i ne cujes ga - on ce ti razvalit vrata? Tako ispada po tekstu iz clanka. Inace, ne treba se uopce brinut, vjerojatno je bio prehladjen i eto - ubila ga korona; Molim te boze kazi mi da je Plenokio; Čovjek više nemože umrijeti na miru da ga netko ne gnjavi ....valjda moraju danas svi umrijeti na respiratoru od korone ....; sutra će biti na spisku umrlih od korone; Nije se odazivao iz dva moguća razloga. Prvi zato jer je mrtav. Drugi, jer su ga dozivali krivim imenom pa se nije odazivao, mislio je da provaljuju negdje drugdje. A kako nije identificiran nisu mu znali pravo ime…. Želim da svima da umrete napušteni i da vam nitko ne može pomoći…“

Čekaj, pa tu do ovog časa, a članak je već dobrih nekoliko sati na internetu – nema komentara koje bismo se usudili zvati normalnima; komentara koji bi uključivali činjenicu da se radi o nečijoj smrti, i da su javne službe intervenirale kako bi ustanovile o čemu se radi? U stvari, ima jedan, koji bi se takvim možda smio zvati. Jedan jedini, koji kaže: možda je umro od tuge?

Komentari su očita blagodat velikome broju ljudi; malo je tu danas nadimaka i sakrivanja, a puno više stvarnih imena i stvarnih ljudi; nekoga koga drugi poznaju, čitaju, žive sa njime. Radi se o stvarnim ljudima; o nekome tko živi pored nas, radi sa nama, nekoga koga pozdravljamo svaki dan ili čak popričamo usput. Nema više potrebe za skrivanjem: stvarni ljudi pišu svoje prave, nepatvorene misli na bijeli papir. Ono što čitamo, to su njihove duše; to su ljudi s kojima činimo društvo.

- - - - - - - 

Prije četvrt stoljeća imao sam sličan slučaj u obitelji, doduše u ovom slučaju ne znam tko je zvao hitne službe; ali mislim da to i nije toliko važno; možda su poznanici, susjedi, obitelj. 

Moj otac nije se jednoga dana, računajući od protekle večeri javljao na telefon; nismo živjeli u istome stanu, a ključ je bio sa unutrašnje strane u bravi pa se nije dalo otključati. 

Dakle, zovem hitnu i vatrogasce od susjeda - mobiteli još ne postoje- a oni vele, zovite policiju. Zovem 92 i velim da ću provaliti u stan, a dežurni kaže kako oni nemaju ništa sa time, neka sam provalim! Radi se o pozivima koji su još možda negdje snimljeni ili su kakvi prijepisi negdje pohranjeni, duboko sam uvjeren u to, pa ako će ikada itko možda još vaditi i slušati te stare i raspadnute magnetofonske trake sada pohranjene na kakvim tavanima ili podrumima Đorđićeve, Petrinjske ili Heinzelove, čut će na njima moj unezvjeren i uplašen glas pun poštovanja i moje rečenice koje počinju molbama a završavaju zahvalama.

Zoveš policiju i veliš - provalit ću, a oni vele da ih baš briga; pa čime se policija bavi ako ne provalama, ili je to tako samo na televiziji? Da je barem taj čovjek, tako bešćutan, meni - onako ludom djetetu, rekao da zovem nekog bravara, ali tko o tome misli kada se bojiš da ti je tata umro, a ni majke već odavna nemaš? I što ću, sa susjednog balkona vidim svjetlo u sobici - pustio me susjed na sedmom katu, i još me držao da ne padnem; ljudi su punim značenjem ljudi, a sasvim nepoznati - pa preskočim na tatin balkon, razbijem staklo na vratima i pronađem ga mrtvoga u krevetu; zaspao noć prije i nije se probudio; na licu nikakva grča ni izraza patnje; potpuna opuštenost – rekao bi čovjek – blaženstvo; prizivam prizor sada u sjećanje onoliko koliko je moguće, i koliko sam imao snage gledati u Njega, protresati mu rame, pokušavajući okrenuti već ohlađeno i ukrućeno tijelo. Gledat ću leševe prije i poslije u životu, prolazit ću i putovati kroz nesreće i događaje i čitav jedan rat, ali nikada prije niti poslije neću do danas, hvala Bogu, vidjeti mrtvoga nekoga koga sam poznavao, a kamo li nekoga tko mi je drag. Svi moji mrtvi umirat će prije oca, pod nadzorom i po redu, doduše prilično brzo i nepredvidivo, još duboko u mome djetinjstvu i mladosti; po bolnicama i pod sigurnim nadzorom institucija i država. Niti jedna od tih smrti za mene neće biti tako opipljiva kao ova, do koje se moralo skakati na nekih trideset metara visine, jer nije bilo niti jednih očiju da je vide, provjere i ustanove prije mojih. Bit će to zadnja doživljena smrt moga života, i kada god o svima njima mislim, pomislim i pomolim se da tako zanavijek i ostane. Prvi na redu sada sam ja.

Plućna embolija - kažu mi poslije na Sudskoj, jer je uzus takav da se kod sumnjive smrti radi obdukcija, a i ja sam je sam tražio – da znadem sve što se znati ima, pa možda prezimajući rizik saznati i ono što znati ne bi želio (i hvala Bogu, nisam ništa takvoga niti imao za doznati). Naime, stvar je bila prilično prozaična i prosta: otac je otišao pješke na daleku poštu radi neke tričave ceduljice za preporučenu pošiljku zbog koje se poštaru nije dalo penjati na sedmi kat; gologlav i u starom baloneru po ledenom ožujskom vjetru – jer država kada šalje poštu, čovjekova je dužnost – mislio je, govorio i radio Stari - podići je pod svaku cijenu, i to ne sutra ili prekosutra, nego odmah. Da je toga dana sijalo sunce, ili da barem nije puhao taj hladan vjetar; ili da je otac sjeo na autobus, ili da je prezaposleni poštar imao vremena popeti se na sedmi kat, umjesto da u svojoj slabo plaćenoj smjeni nosi još tisuće takvih pošiljaka, možda bi moj otac doživio još koju godinu više. Načetih pluća od duhana, neimaštine u oba rata, slabe ishrane na studiju i tko zna kakvih sve rupa u kojima je spavao dok nije došao do pristojne sobe, nije niti shvatio da je valjda zaradio neku sitnu temperaturu, upalu pluća, što li; i tako je usnuo, pa onda dah po dah, otkucaj po otkucaj, sekundu po sekundu - nekakav zlokobni mjehurić putovao je njegovim tijelom dok ga nije ugušio.

Još jednom u životu pretrpjet ću takav strah, kada mi za Najdražu, koju sam sa temperaturom i iskašljavanjem krvi jednoga sličnog ledenog nedjeljnog jutra doveo u bolnicu –liječnici  kažu, pazite, opasno je, to može biti embolija. Opet ta strašna riječ. A i jest bila embolija, samo je oni nisu tada otkrili, jer je pretraga kojom se takvo što ustanovi skupa i ne radi se na hitnoj. Pa je onda Najdraža, u teškim, jedva izdrživima bolovima, pod tabletama koje je sama pila, jer za drugo nismo znali, sa matematičkim šansama jedan naprama jedan i svojom rukom u mojoj, preležala i prehodala takvo što, i oporavila se zapravo sama; tek su je nakon pet dana primili u bolnicu; hajde – moram reći – nije odmogla i koja njihova vreća infuzije kada je ležala u intenzivnoj nakon tolikog vremena, ruku sklopljenih na trbuhu i pogleda uprtog u bijeli, mutni strop iznad kojega su na odjelu plućne bolnice umirali ljudi sa karcinomima.

- - - - - - -

Tek danas, kada nemam više dvadeset i koju kao tada kada je umirao otac, protrnem sav, nakon što pročitam ovakav članak kakav je citiran, pa se sjetim svega toga i velim: hvala Bogu, u ovoj su situaciji ljudi ako ne za života, a ono barem u smrti imali pomoći, da ne budu napušteni od društva kao promrzli i zaboravljeni psi. 

Pa kada pročitam ovako žalosno velik broj citiranih komentara, pomislim da bi možda najbolje bilo pustiti da napuštene ljudske lešine izjedu ptice, kao kod zoroasterijanaca. Ljudi su ovdje doista jedni drugima postali vukovi; nije to nipošto do države i vlasti i institucija, nego od sebe, od vlastita mraka, nespokoja i praznine. Pa gledam kako mi djeca završavaju škole i fakultete i nadam se da će otići negdje gdje će im tuđe oči značiti nadu, kao nama nekada; ne mržnju, zavist, porugu i poraz. A strvine neka raznesu crvi trule zemlje. Bez vatrogasaca ili policije; oni još ovdje, kada ne trese, ljudima trebaju samo za skidanje sluđenih mačaka sa stabala ili pratnju kakvog prosvjeda ili nogometne utakmice.

Ovdje, gdje će umiranje bez ikoga u stanovima postati pravilo, i gdje će se raspravljati o tome treba li napuštenim ljudima pomagati, jer će od moguće zabune ili povrede nečijeg sna, nakon koje bi svi, veseli i opušteni uz topli čaj susjede sa prvog kata radosno povikali: krivo, krivo, hvala Bogu - biti važnija cijena jedne razvaljene brave, tako da će iz mašte u stvarnost prijeći strašna rečenica dežurnog policajca na zagrebačkoj telefonskoj centrali petoga dana ožujka devedesetišeste oko šest uvečer: nemamo mi ništa sa time. Nitko više neće imati ništa sa ničime, i to će biti svijet u kojemu će smrt biti spas.

Kao strašna najava tog i takvoga svijeta zaista je moguće kako je već stiglo vrijeme za to da se komentari na portalima onemoguće. Ali, to je kao da se na šankovima po birtijama nekada lijepilo flastere sa tankim prorezima za špricere i grliće mrzlih piva. Naime, od potiskivanja i skrivanja nije nikada ništa dobroga izišlo, zar ne? Kakva je vajda od toga da se čovjek zavarava i ne sluša ono što ti bližnji ima priliku reći iskreno i nesuzdržano, kada se više ne plaši ni rođenog šefa ni policajca ni žene, nego govori ravno iz dna sebe?

Iz slike kraja.

(iz davnine)

Jutarnja lutanja

Teško je - barem nekome tko nije tome vičan i vješt - prenijeti ono zbog čega svakog jutra, dok su ovolike vrućine, u šest sati odlaziš u nigdinu da bi osjetio i ubrao ono o čemu svjedoče - ili bi trebale svjedočiti - ove fotografije. Ovdje nije mjesto niti vrijeme pričati o mome umijeću da ih snimim i da to nekome prenesem, nego možda o umijeću ili bolje rečeno volji da se takvo što doživi, upamti, udahne, bude - i da se ponekom čovjeku dobrih namjera pokuša prenijeti i uvjeriti ga u to da bi vrijedilo pokušati baš to, isto.

Jer, ostatak dana kao da uživaš ono što si stekao u to čarobno jutro.

 

Tražimo filozofa

Sjajan članak pronašao sam neki dan na portalu Jutarnjeg, koji prenosi članak iz The Economista; rijetko sam gdje uvidio minuciozniju analizu pojedinih struka i prioriteta na tom području.

 

„GENERACIJSKI OBRAT

Filozofi su danas traženiji od programera

Podaci središnje američke banke pokazuju da diplomanti filozofije u SAD-u imaju veću vjerojatnost da će biti zaposleni nego njihovi kolege koji su završili računarstvo

Piše:

The Economist

Objavljeno: 29. lipnja 2026. 06:52

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Prije deset godina, dok je revolucija umjetne inteligencije tek hvatala zamah, studentima humanističkih i umjetničkih studija govorili su: želite li biti konkurentni na tržištu rada, naučite se programirati. Čini se da to ipak nije bio najbolji savjet. Danas su upravo programeri ti koji strahuju da će im umjetna inteligencija preuzeti posao.

Možda bi programeri trebali bolje naučiti filozofirati. Početkom ove godine njujorška podružnica američke središnje banke objavila je podatke koji pokazuju da diplomanti filozofije u SAD-u imaju veću vjerojatnost da će biti zaposleni nego njihovi kolege koji su završili računarstvo. U 2024. godini, posljednjoj za koju postoje dostupni podaci, stopa nezaposlenosti među diplomantima računarstva iznosila je 7 posto, dok je među filozofima bila samo 5,1 posto.

Mnoge od njih zapošljavaju upravo tvrtke koje razvijaju umjetnu inteligenciju. Studenti često dobivaju ponude za posao prije nego što diplomiraju, kaže Luciano Floridi, profesor filozofije na Sveučilištu Yale. Ni akademska zajednica nije pošteđena tog trenda. Floridi razmjere odlaska profesora s filozofskih odjela u AI tvrtke opisuje kao egzodus.

Lekcije stare 2000 godina

Neke od lekcija koje filozofija može ponuditi istraživačima umjetne inteligencije stare su više od dvije tisuće godina. Sokratovska metoda, koju je opisao Platon, temelji se na prividnom neznanju i nizu pažljivo postavljenih pitanja kako bi se razjasnila značenja, otkrile proturječnosti i sagledale posljedice određenih tvrdnji. Mnogi današnji AI sustavi skloni su pretjeranom povlađivanju korisnicima. Modeli trenirani prema sokratovskoj metodi, kaže Jörg Noller, stručnjak za filozofiju i umjetnu inteligenciju Sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu, manje su skloni ugađati ljudima, a više tragati za istinom.

Tu je i koncept "sokratovskog neznanja". U "Obrani Sokratovoj" Platon prikazuje Sokrata kako tvrdi da njegova mudrost ponajprije proizlazi iz svijesti o tome koliko malo zapravo zna. Ugradnja takve intelektualne poniznosti u modele umjetne inteligencije može pomoći da budu manje pretjerano sigurni u svoje odgovore, što je jedna od njihovih najvećih slabosti. Noller taj problem naziva "nezrelošću umjetne inteligencije". Iason Gabriel, viši filozof u Google DeepMindu, londonskom laboratoriju za razvoj umjetne inteligencije, smatra da je takav pristup pridonio tome da AI sustavi danas rjeđe "haluciniraju". Šire gledano, dodaje, filozofija je "iznimno moćan alat" za poboljšanje načina na koji umjetna inteligencija razmišlja tijekom složenih procesa zaključivanja, poznatih kao "lanci mišljenja" (chains of thought).

Filozofska naobrazba može utjecati i na konkretniji način razmišljanja AI modela. Ako pravnom AI asistentu "usadite" djela Johna Lockea, kaže Thomas Powers, filozof tehnologije sa Sveučilišta u Delawareu, model će biti skloniji snažnoj zaštiti privatnog vlasništva kao temelju političkih sloboda. A ako vam takav svjetonazor ne odgovara, proizvođači modela nude i druge mogućnosti. Serija AI modela Granite, koju razvija američki tehnološki div IBM, opremljena je postavkama koje poslovnim korisnicima omogućuju da odgovore modela bolje usklade s filozofijom vlastite tvrtke. Francesca Rossi, direktorica IBM-ova odjela za odgovornu umjetnu inteligenciju, kaže da korisnici tako mogu sami odrediti balans između različitih filozofskih vrijednosti, na primjer između individualne slobode i društvenog sklada.

Filozofija može pomoći i u poboljšanju zaštite od umjetne inteligencije. Istraživači su već zabilježili niz zabrinjavajućih ponašanja AI modela, uključujući pokušaje izbjegavanja nadzora pa čak i ucjenjivanja korisnika. Jedan od načina na koji razvojni timovi nastoje spriječiti takvo ponašanje naziva se AI konstitucionalizam (constitutional AI). Riječ je o pristupu u kojem se modeli grade na skupu pravila i načela preuzetih iz filozofskih tekstova koji imaju moralni ili pravni autoritet.

Jedan od glavnih zagovornika tog pristupa je Anthropic, tvrtka za razvoj umjetne inteligencije iz San Francisca. Ustav njihovih modela Claude temelji se na raznolikim izvorima - od djela Immanuela Kanta i Appleovih uvjeta korištenja do Opće deklaracije o ljudskim pravima. Najnoviju verziju, objavljenu 21. siječnja, predvodila je glavna filozofkinja tvrtke Amanda Askell. Neki zaposlenici Anthropica taj dokument od 78 stranica u šali nazivaju Claudeovim "dokumentom duše".

Dva drugačija pristupa

No, najveće je pitanje koja bi se pravila uopće trebala naći u takvim "ustavima". Filozofi pritom najviše raspravljaju o dva glavna etička pristupa. Prvi je deontologija. Taj pristup, koji je među ostalima zastupao Immanuel Kant, polazi od strogih moralnih pravila koja zabranjuju laganje, prisilu ili korištenje ljudi kao sredstva za ostvarenje nekog cilja, čak i kada bi to moglo dovesti do većeg općeg dobra. Mnoge od tih deontoloških normi ugrađene su i u Claudeov "ustav". Prema riječima Thomasa Powersa upravo takva pravila čine ponašanje umjetne inteligencije dosljednijim, što je osobito važno ako će roboti jednog dana biti u našim domovima ili na javnim mjestima.

Modeli koji se temelje na deontološkom pristupu imaju i druge prednosti. Jedna od njih je veća iskrenost, osobina po kojoj je Claude već stekao reputaciju. Nick Bostrom, filozof sa Sveučilišta Oxford, kaže da modeli koji su iskreniji rjeđe dovode korisnike u zabludu. Slična deontološka pravila primjenjuje i tvrtka Inflection AI iz Silicijske doline u svom chatbotu Pi, koji je razvijen za pružanje emocionalne podrške. Direktor tvrtke Sean White kaže da Pi uspješno prepoznaje korisnike koji bi mogli nauditi sebi ili drugima. Prema Lucianu Floridiju, deontološki utemeljeni "ustavi" pomažu i u usklađivanju umjetne inteligencije sa zakonskim propisima.

Drugi etički pristup koji posebno zanima filozofe umjetne inteligencije jest konzekvencijalizam. Za razliku od deontologije, on procjenjuje koristi i štete kako bi odredio što je u svakoj zasebnoj situaciji ispravno učiniti. Među modelima koji su bliži tom pristupu nalaze se OpenAI-jev ChatGPT i Googleov Gemini. Google navodi da su njegovi AI modeli osmišljeni tako da stvaraju "konačne koristi koje znatno nadmašuju predvidive rizike", što je klasično konzekvencijalističko načelo.

Konzekvencijalistički algoritmi ključni su i za softver autonomnih vozila. Ako je prometna nesreća neizbježna, sustav mora odlučiti koji će ishod izazvati najmanju moguću štetu. Chris Gerdes, vodeći inženjer u Waymu, tvrtki koja razvija samovozeće automobile, kaže da se razvoj kreće upravo u smjeru sve većeg oslanjanja na konzekvencijalistički pristup. Isto vrijedi i za sustave umjetne inteligencije u vojne svrhe. Jack Shanahan, bivši direktor Zajedničkog centra za umjetnu inteligenciju američkih oružanih snaga, kaže da takvi sustavi moraju moći odvagnuti vojnu korist neke akcije u odnosu na moguće civilne žrtve.

Pritom se otvara niz složenih pitanja, upravo onakvih kakva filozofi najviše vole. Postoje li situacije u kojima bi trebalo zanemariti deontološka pravila? Kako donositi odluke kada posljedice nisu jasne? Trebaju li sustavi umjetne inteligencije uzimati u obzir dobrobit životinja ili stanje okoliša? Je li, na primjer, moralno prihvatljivo dati prednost spašavanju mlađih pješaka u odnosu na starije, pita Stefan Heck, filozof i direktor tvrtke Nauto, koja razvija AI sustave za sigurnost kamiona i drugih gospodarskih vozila. On predviđa da će upravo takve etičke dileme dovesti do niza sudskih sporova jer konzekvencijalistički algoritmi izričito dopuštaju nanošenje manje štete ako se time sprječava veća.

Kritičari upozoravaju i na opasnost od takozvanog moralnog otupljivanja. Ako računala sve češće budu donosila moralne odluke umjesto ljudi, hoćemo li s vremenom izgubiti sposobnost vlastitog etičkog prosuđivanja? Roman Yampolskiy, teoretičar umjetne inteligencije iz Sveučilišta Louisville, upozorava da se moral "kroz povijest razlikuje od kulture do kulture, podložan je manipulaciji i često ga razumijemo tek naknadno". Jedno je, čini se, sigurno: filozofima koji se bave umjetnom inteligencijom posla neće nedostajati.“

 

Nova izmjera

Mjera nečije veličine nije u brojnosti niti u snazi, već u načinu na koji se netko odnosi prema slabijem od sebe. Civilizacija naime nije ništa drugo do li mjesto na kojemu je čovjek uspio nadvladati rezultate koje u stvarnosti bez većih problema postižu gola sila i interes; tek tamo gdje onaj koji je slabiji uzmogne postići isto što i onaj koji je jači smjeli bismo pričati o napretku.

Ako se nekoga skupi sto, ili deset tisuća, ili milijun - onda nije stvar samo u tome da su jaki, jer jaki su onoliko koliko im je najjača najslabija karika. Naime, snaga trpi i priznaje samo rezultate sile - i ništa drugo. 

Sila se pak mjeri u brojnosti: životnost sile ovisi o tome koliko je u njoj silnica koje su za nju spremne umrijeti. Život tako, da - počiva na smrtima - i to smrtima onih najvrednijih što ih se žrtvuje na oltare. Smiješno, tragično i nevjerojatno u isti mah.

"Sam ću ubit' mog jedinca,

Nož u srce rinut žene;

Neg' da vidim od tuđinca

Slobode mi porušene.

Tko to izvest gotov nije,

U tom naša krv ne vrije!"

Zato, dobro pazite i ne spavajte na toj straži; neprijatelj, ta guja najčešće u samim nam njedrima - baš nikada ne spava. Čvrsto stisnite kundake i pošaljite bez okolišanja u to krvavo klupko svoje sinove tarući u potaji prve suze; dajte njih, najviše od onog što imate - ili sebe same, ako vam se sjeme još nije oplodilo ma iz kojeg razloga. Niste valjda među onim lošima što bi željeli da ih drugi brane, a oni da prođu jeftino?

Na stranu to što biste za gospona Demetra samo da ga sretnete kako negdje u gornjogradskim memlama, pod sjenama bršljana i Popova tornja mlatara rukama sav raščupan i zaigran i recitira ove svoje znamenite budnice i davorije, mogli načas pomisliti kako s njim nešto nije u redu kada fantazira o tome da bi pobio da prostite obitelj i spalio vlastitu kuću, pa pozvati jedan-jedan-dva; ono što je važno, prevažno u toj priči - to je osjećaj onih koje je od vašeg mnoštva, zanosa i siline strah.

Jer, samo su dvije stvari koje ljude pokreću s mjesta: strah i dosada. Potonje smo se već naužili u desetljećima iza nas; u jednoj generaciji čovjek je dobio dvadeset ili trideset godina života više na poklon - i s mukom ih pokušavao ispuniti nekim na brzinu pronađenim smislom. 

Je li mu to pošlo za rukom, najbolje će vam se kazati pogledate li oko sebe: u vremenima što stižu, mnogi će od straha zavapiti za neponovljivim godinama dosade.

Najčešće će potom, govoreći o onima koji se s njima ne slažu - zaboraviti kako će svojim riječima i mislima svjedočiti daleko više tmine, nemira i nevolje nego li bi to željeli, htjeli i smjeli - upravo po onom kanonu kojeg su prihvatili. Uistinu: upravo suprotno od njega.

U mnoštvu je toplo; čovjek se osjeća željeno, zaštićeno i sigurno; zato se ljudi rado odriču samoće; jer samoća moguće da znači usamljenost, slabost, postajanje lakim plijenom. 

Kako bi opravdali svoj odabir, najčešće sami pred sobom, morat će ti ljudi nekoga drugog i drugačijeg proglasiti nevaljalcem ili čak mentalno bolesno osobom. Što više budu dokazivali svoju odanost i pripadnost, manje će osjećati strah od odbacivanja i nepripadanja. 

Pripadanje, naime - uvijek tjera čovjeka na to da ga iznova opravdava; na prvom mjestu samome sebi; najradije, najlakše i najčešće tako što onoga drugog, koji ne pripada - nastoji obezvrijediti.

No, zajednice ne mogu živjeti u spokoju; one preživljavaju od toga da stalno i iznova pronalaze nove neprijatelje. Ne postoje zajednice sačinjene od prijatelja, već samo zajednice kojima je poslanstvo obraniti ono što je sveto. Svetost traži žrtve; zato ne spavajte i ne opuštajte se; to je jedan od ponajvećih grijehova.

Na koncu, ako neka zajednica, država, narod, masa žive i traju po nekoliko stoljeća, zbog čega onda uopće herojstvom smatramo žrtvovanje pojedinca učinjeno za njih (a on traje tek nekoliko desetljeća)? 

Zar nije logičnije da je život koji je kraći - manje vrijedan od onoga duljega? Ne bi li herojstvo po toj logici trebalo biti mjesto na kojem se narod žrtvuje za pojedinca, a ne pojedinac za narod - jer, tko je tu doista vredniji ako su heroji samo oni koji umiru u cvijetu mladosti i polažu živote na oltar nečega što je ionako dulje, stamenije, vrednije?

Ili ljudi ipak imaju život, možda čak i vječan - a zajednice tek su obmana i privid? Moramo biti svjesni toga da kolon iz Kaštela i plemić iz Tabora još prije niti trista godina nisu imali gotovo ništa zajedničkog - čak niti krunu kojoj su bili vjerni, niti biskupa, niti nešto što bismo zvali jezikom, a najmanje osjećaj kojeg bismo zvali pripadnošću.

Tek su Ilirci i narodnjaci netom što se ugasila posljednja lomača za vještice ponovno probudili priče o starim kraljevstvima, jezicima i narječjima; što je to što nas tjera vjerovati kako će ljude kroz trista godina vezivati iste niti koje ih primjerice vezuju danas?

Ovo je svijet koji niti u snu ne dopušta izostanak odabiranja strane. Ako ti ne odabireš, ima tko će tebe ptičice odabrati. Jer, tko nije naš, taj je njihov. Primjerice, izraelitski svijet bi te možda takvog kakav si mogao smatrati nekim gojimom i crvom jedva dostojnim barem bivanja, no u Hamasovom oku ti si običan kandidat za mrtvaca. Nije ti dopušteno osjećati sažaljenje za čovjeka bez opravdanja pripadanjem plemenu; čim osjetiš takvo što, makar i za bespomoćnog stradalnika iz suprotnog tabora, to znači da si protivnik.

A protivnike valja eliminirati.

- - - -

Ako se u nekom času samo malo, makar mrvicu - zabrinete oko toga što je nekoga radi naše siline strah, to znači da je s vama sve u redu. Nije se, naime, dobro radovati tuđoj nevolji; dobar je onaj čovjek koji ne umije biti radostan ako ma tko od njegovih bližnjih trpi i pati. 

No, već u sljedećem času mogli biste istupiti iz gomile - jer u gomili vam stalno netko zagledava u oči i ispituje vašu odanost; udaljit ćete se u nekom času barem malo, ćuteći kako od njena huka i romora više ne čujete baš ništa drugo - i kako je milimetar nedostajao da i ovoga puta nestanete u toj tustoj, tamnoj i sveprožimajućoj masi.

Kada jednom istupite iz gomile, morat ćete se prije ili kasnije zabrinuti za sebe sama i svoje; zajednice nisu tu radi vas, nego radi interesa i vlasti; one ne trpe istupanja i napuštanja pa ih rado prokazuju i kažnjavaju kao izdaju; morat ćete se sami dalje snalaziti u toj nevolji.

Radujete li se pak bez ikakve zadrške tome što je nekoga strah zbog toga što je vas puno i što ste jaki, jači, strašni, onda zapravo - ma koliko to sada poricali - ne osjećate ništa drugo do li zluradost. Prije ili kasnije to će vam se otkriti.

Vjerujte, bolje je što kasnije, kada vam se već jednom otkrije. Vas samih radi.

(svibanj 2025.)

"Bilo mi je žao da umrem žedan"

“Dvadeset godina je prošlo od masakra u Srebrenici kada je vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića ušla u zonu zaštićenu od UN-ovih vojnika holandskog bataljona, odvojila muškarce od žena, strijeljala jedne a deportirala druge.

Pitam se, je li dvadeset godina puno ili malo vremena? Budući da je odrasla cijela jedna generacija, rođena 1995., čini mi se da je puno. Tako vjerojatno misle i oni ljudi u Americi ili Njemačkoj koji su pažljivo pratili ratne izvještaje čudeći se da se pokolj događa u 20. stoljeću, usred Europe, a kojima Srebrenica već blijedi iz sjećanja. Novi ratovi zaokupljaju im pažnju, onaj u Siriji ili Libiji na primjer. Ratova ne nedostaje. Pa i u puno bližim krajevima oni koji su sami preživjeli rat u BiH pokušavaju ga zaboraviti. Jer, kako kaže Varam Šalamov, čovjek živi uz pomoć zaborava. Za poslijeratnu generaciju, Srebrenica je simbol nečeg strašnog i okrutnog, ali nečeg dalekog, nečeg što se dogodilo prije njihovog rođenja.

A opet, na svaku godišnjicu čini mi se suprotno, da je malo vremena prošlo jer su sjećanja onih koji se okupe da oplakuju mrtve još tako živa. Kao da je rat bio jučer, kao da su vojnici jučer odveli od kuće njihove sinove i očeve, dječake, starce, većinom civile... njih više od osam tisuća u mjesta oko Srebrenice, u smrt. Ratko Mladić još uvijek nije osuđen. Lista strijeljanih se nastavlja, iskopane kosti se ponovno pokapaju, ovoga puta s imenom i prezimenom. Žene, koje su živjele strepeći od potvrde, konačno doznaju sudbinu svojih i ne znaju ni same je li bolje znati ili ne znati. I tako rat u njima traje i traje i kao da mu se ne nazire kraja, jer nema ni istine ni pravde bez kojih ne može biti pomirenja.

Nisu u pitanju samo sjećanja, nego nešto što ih muči dublje i bolnije, a to su osjećaji. Njihovi su osjećaji poput ožiljaka koji nikako da zarastu, poput rana koje nikako da se zatvore. Osjećaji ponekad, kad se sjetimo Srebrenice, guše i nas, ljude koji nisu doživjeli tragediju ali je pamte. Meni se to dogodilo kad sam pročitala riječi zaštićenog svjedoka B-1401. Pamtim da je to bilo na suđenju Slobodanu Miloševiću dok je još bio živ, davne 2003. godine: “Neki su ih molili da nam daju vode, pa da nas onda ubiju. Bilo mi je žao da umrem žedan. Kada je došao red na mene, izašao sam i vidio redove leševa. Pomislio sam da majka nikada neće znati gdje sam... Imao sam tolike bolove, da sam želio da i mene ubiju. U jednom trenutku, kraj svoje glave vidio sam čizmu, a onda je vojnik pucao u glavu čovjeku koji je ječao pored mene”, ispričao je mladić koji je tada, kada je stajao pred streljačkim vodom, imao samo sedamnaest godina.

Ipak, njegovo svjedočenje ohrabruje. Jer počinitelji ne računaju na to da svaki takav užas, od Srebrenice do Auschwitza, uvijek netko preživi. Preživjeli pričaju, svjedoče, desetljećima, traže pravdu jer zločin nikad ne zastarijeva. Možda je najbolji način sjećanja na Srebrenicu da svatko od nas zapamti makar jedno lice iz dokumentarnih filmova o Srebrenici, jednu rečenicu nekog svjedoka ili izbjeglice, jedno ime žrtve. Ja nikada neću zaboraviti rečenicu “Bilo mi je žao da umrem žedan.” Ona je moj mali ožiljak.“

Slavenka Drakulić, „Rat je svugdje isti“

Skriveni život

“…For the growing good of the world is partly dependent on unhistoric acts; and that things are not so ill with you and me as they might have been, is half owing to the number who lived faithfully a hidden life, and rest in unvisited tombs...” George Eliot

Čovjek se o čovjeka brusi; možeš misliti, čitati knjige i gledati filmove koliko hoćeš, ali nećeš naći kakav dragi kamen, ili ćeš ga naći puno teže i puno rjeđe; no, neka se samo upustiš u kratak razgovor ili pisaniju – pa eto ti već nakon nekoliko minuta biserja što ga drugi preda te pruža.

A biserje zaslužuje da se na njega odgovori ili ravnomjerno, ili nikako, zar ne?

Tako sam neku večer, ne baš slučajno, ali sasvim spontano, dobio šlagvort za razmišljanje zbog jedne davne preporuke za Mallickov film o Franzu Jagerstatteru, kada je film još igrao u kinima, pa sam ga pravovjerno i sa sasvim umjesnim ushitom otišao pogledati. Napisao sam potom negdje preporuku za jedno poetsko, velemajstorski odrađeno filmsko remek-djelo, čijeg se autora, Terrencea Malicka, gotovo da može smatrati klasikom, uz istu ovu misao George Eliot kao motto filma, o tome kako rastuće dobro u svijetu u lavovskome dijelu dugujemo nehistorijskim djelima i običnim ljudima čiji su životi skriveni i čije grobove malo tko posjećuje. Taj citat postat će munjevit i domišljat odgovor na moje poslovično negiranje vlastitih napora i učinaka kroz život: radi se o društvu ljudi koji su učitelji, na izravan ili neizravan način – pa svojim djelima dosljedno, uporno i bez prestanka pokušavaju proširiti ljudsko znanje u drugima i tako posijati to zlatno sjeme dobra u dušama. Ne bez samoironije iz nekog sasvim desetog razloga nabrojat ćeš, ponajviše sam sebi, sve što si u životu činio i pokušavao učiniti, a što je – u odnosu na nabrojano - zapravo tek obično, beznačajno i slabo površinsko titranje vode i stvaranje ponekog koncentričnog vala što nikada neće doprijetiti niti do žala, a kamo li načeti ili srušiti kakvu stijenu. Na to sam, ne trepnuvši okom, dobio kao odgovor upravo gornji citat.

Moj odgovor na to bio bi tek puki smješko; onaj što ga pišemo kada nekome odgovaramo na sjajan vic. Je li taj smijeh gorak, ili iskren i veseo, ostaje tek vidjeti; no, nisam ja toliko domišljat, spretan i brz da bih odgovarao iz prve; radije udahnem nekoliko puta i promislim. Vrag je u čovjeku, pa ga tjera da se sa koječim i ne složi; pogotovo se to odnosi na ljude kojima iz nekoga razloga vjeruješ. Lako je, naime, ne slagati se sa onima kojima ne vjeruješ, je li tako? Nije tu samo u pitanju rizik toga da ćeš nekoga povrijediti; prije se radi o porivu da ljudima govoriš ono što držiš istinom; a uopće spoznati što bi to bilo – vrlo je teško. Onda kopaš po sebi danima i tražiš argumente: morao bi nešto pametno smisliti, a nemaš otkud; sve čega se možeš sjetiti - to su gole parole i fraze. 

Pa sjedneš za tipkovnicu.

Na koga je, zapravo, mislio autor citata kada je pričao o običnim ljudima, i pred čijim su licem njihova djela skrivena? Hajde, jasno, gospon Jagerstatter tu je van konkurencije; ne mislim sada prepričavati film i preporučivati ga ponovno. Ono što se iz njegova primjera naučiti može, to je – čini mi se – definicija takve „običnosti“, nije to običnost koja je tek prateća pojava skrivenosti; radi se o običnosti koja je kontrapunkt komforu: to je običnost koja je neobičnost.

Kompliciran sam i nejasan? Da, da; razumijem. Pa, hajde, da pojasnimo. Nema rastućeg dobra tamo gdje čovjekova glava nije na panju, ili barem nije dragovoljno ponuđena na panj. Sustav je zvijer - rekao je glavnome junaku onaj malac u Stoneovom „Nixonu“ ispod Lincolnovog kipa; a ja ga sada - ne bez tinjajućeg ponosa – citiram, pa velim: tko tome sustavu ne umije ili nema petlje pokazati zube; taj nije neobičan od običnih; toga zapravo – nema.

Nije taj sustav samo sustav propisa, institucija i vlasti; njega smo manje-više svi nekakav djelić, bilo kao njegov dionik ili korisnik koji ga svojom lijenošću, tromošću ili bojažljivošću hrani i održava. Radi se prije svega o sustavu vrijednosti u našim glavama: o tome treba li biti ili imati; željeti ili smjeti; padati ili rasti. O tome hoćemo li na oltarima svojih malih i jedino sebi značajnih idola žrtvovati njihove slike o nama; ili ćemo šutke i bez riječi otići u tamnu noć grobišta koja spominje Eliot. Značajnost naših života ne mjeri se tu slavom, popularnošću ili nekom slično mjerom - tu nema sredine: nije dovoljno zainteresirati se u tridesetima za nekakav novi software pa snimiti kakav slabašan album obrada onoga što si volio kao mladić, ili hvatati rosna svitanja po rijekama i jezerima nošen snovima o ljepoti, ili raditi svoj posao tako da navečer možeš mirno usnuti; ili pak piskarati po blogovima i fejsovima kada uhvatiš vremena; neophodno je posjeći sve veze, izreći tiho, ali sasvim odlučno „ne“ silnicima oko nas (baš kako je to učinio gospon Franz u filmu) i nestati, jer upravo to se baš mora. 

        Ljudi koji spadaju u ovu polovicu zbog koje još nije sve otišlo kvragu nisu razmišljali o tome kakvo će, kada ih vidi, biti lice nekoga bližnjega; važno im je jedino bilo jedno drugo lice; lice koje je istinski važno; lice posljednjeg suda. Bez toga, neće biti rastućeg dobra; tmurni oblaci prilagodbi i kompromisa zastrt će sve ostalo, i nećemo upasti u onu svjetliju polovicu iz citata; dosljednost kao jedina vrijednost iz koje bi drugi, što dolaze iza nas u onoj neprekinutoj heraklitovskoj rijeci, mogli učiti – neće biti ostvarena ako samo pomisle da smo išta od onoga što činimo – učinili tek dijelom, pa dalje nismo – ne umjeli, jer to nije uopće toliko važno – nego smjeli.

Eto, u tome je razlika, i to je ono što bi valjalo upisati umjesto smješka. Pa ako si se, neznani prijatelju, na taj način samo malo, podupirući se nogom o neku izbočenu ciglu ili kakvo izlohano udubljenje, nagnuo preko tog visokog zida - tim bolje. Ne zato što bi možda tako uspio vidjeti što je preko, jer to što je preko zapravo je puno manje važno; već zato što ćeš tako lakše zaboraviti ono što je s ove strane.

Susret dvaju domaćina

Nije daleko odmakao početak ovog stoljeća; nalazimo se u malenom gradu na periferiji što se prije niti desetak godina odvojio od velegrada, pa nastoji biti velik i važan, kakvi već gradovi žele biti samo kada imaju želje i uzore koje bi dostigli.

Dan je mrtvih; ljudi o kojima govori ova crtica u danima što prethode već su obišli posljednja počivališta svojih mrtvih pa ih uredili; tako je red, jer što će ljudi reći – a, istina Bog, možda i zato što im ovi nedostaju, pa kada o njima misle, na oko im siđe pokoja slana, teška i vrela suza od nemoći.

U priči sada vidimo još mladog muškarca; njegova žena negdje je u velegradu i radi; privatan je to posao koji ne zna za petke niti svetke – a on je nahranio djecu, pa ih u maglen, hladan i težak dan obukao dobro, za blato i močvaru i nevolju, da kada njih prođu – dođu do novootvorenog gradskog groblja, pa tamo upale jednu jedinu svijeću za sve one mrtve koji leže negdje daleko, ili se uopće ne zna gdje su.

- - - - - 

Grad o kojem govori ova priča, rekosmo to već, još je malen i mlad. Ova malenkost ne odnosi se toliko na njegovu površinu ili broj stanovnika, koliko na pomalo smiješnu činjenicu da se taj grad prozvao gradom a tek je recimo pred koju godinu ogradio novo groblje – i do njega ostavio tek jednu jedinu cestu, što s posve druge strane, od okolnih sela dolazi na ulaz.

Zato se na groblje mora kroz šumu, da se put skrati za nekoliko kilometara – a to znači hodanje od gotovo sat vremena kroz blato, močvaru i zapuštena kukuruzišta među kojima se pružaju slabi, izorani i vodom okupani poljski putevi.

Njih troje, kćer, sin i otac polako se šunjaju okolnom šumom, željno tražeći ne bi li negdje u već dobro natrulom smeđem lišću zagledali još kakvu gljivu što je preostala od nedavnih toplih dana punih kiše, grmljavine i jugovine.

Onda izlaze na čistinu ponad groblja, valja još proći travnatu uzvisinu na izlazu iz šume na kojoj se jasno vide vješto istesane jasle za divljač. Hodaju polako i oprezno, grabeći i opkoračujući mokre busene trave, trstiku i okolne lokve pune ledene vode. 

Tada izlaze na širok, dobro utaban i pošljunčan put koji od groblja vodi ni u što; pa otac iz ruksaka što ga je odložio na obližnji panj vadi termosicu s toplim pićem. Tu će se svi troje malo okrijepiti, pojesti kakav komadić naranče, pa krenuti na posljednji komadić puta do ulaza u groblje.

Maleni sin ima jedva šest godina, još nije pošao niti u školu; kći je već gotovo djevojka. Otac podigne na leđa onaj ranac pa se sažali nad nemoćnim mlađim djetetom i uprti ga na leđa tako da malome noge vise na očevim prsima, a pridržava se ručicama za očevo čelo i glavu prekrivene nekom starom kapom. Hodaju polako, bez jedne jedine riječi; znadu da će tamo negdje oko groblja, nakon što upale svijeću i izmole se sjesti na neku klupicu i dobro odmoriti, pa poći nazad.

Ususret im međutim dolazi par staraca već vjerojatno dobrano u sedamdesetim godinama života: žena čija je glava omotana maramom nosi u ruci nekakvu torbu i hoda desetak metara iza svog čovjeka, krepkog i visoka starca što je na ramena ogrnuo širok i topao kaput pa mu visi dok ispod njega proviruje jedna ruka u kojoj drži star, debeo, lijepo obrađen štap s kukom na vrhu. 

Kako se približavaju jedni drugima, starac počinje gledati u maloga što sjedi na očevim plećima, kao da mlad konjanik jaše konja pa mu dolazi u susret. 

Zapravo, morat ćete sada malo snažnije zamisliti taj prizor; ako na ovom mjestu samo kratko zažmirite, vidjet ćete da se od magle u dolini više ne vide niti grad, niti cesta, niti mnogobrojni automobili što su zakrčili čitav prilaz groblju; od svega vi ćete najjače i najjasnije vidjeti mnogobrojne iskrice svijeća što gore po grobovima u daljini pa probijaju prvi mrak kratkog, vlažnog jesenskog dana poput malenih zvijezda na sjeveru – i učinit će vam se kako ovo - daleko bilo - uistinu nije nikakvo dvadesetiprvo stoljeće; ovo je daleki, tmurni i teški srednji vijek u kojem osamljeni mladi konjanici jašu u neku posve neznanu, možda i kakvim strašnim tuđim ratom optočenu budućnost.

S druge strane, ususret im dolaze umorni starci, teških i katkad tamnih misli punih poruge i nemoći; starčad nevoljna što hoda zemljom da nađu svoj smiraj jer odavna već nisu ga našli nigdje drugdje pa im prijeti da će kao rijetko tko umirati u svom rođenom krevetu, a ti ne možeš i ne smiješ od njih nikada više očekivati kako će učiniti išta po tome da se prilagode, promijene, da uvaže običaje, navade i jezik mjesta u koje su došli - nego će do samog svoga konca doći onako kako su svijetom prolazili čitava života: noseći u sebi i na sebi samo ono što smatraju svojim, važnim i vrijednim – i baš sve ostalo, drugačije i tuđe od toga će postati slabo, bezvrijedno i sumnjivo.

Hodat će svijetom poput aveti i sve svoje do nejači i dojenčadi tako će učiti i odgajati: sve što mi je strano - nije ljudsko. Dobro otvorite oči i uši; jer budete li neoprezni, i vi i vaše – govorit će jedva razumljivo, sebi u bradu - nestat ćete u svijetu baš onako kako pod maglom nestaju zvjezdice od svijeća na grobovima zaboravljenih.

Kada ti ljudi u ovom čudnom susretu priđu jedni drugima na možda manje od desetak metara, onaj starac zaustit će glasno i odrešito javljajući se mladom čeljadetu što jaše na čelu ono troje držeći se za očevu glavu, pa viknuti: 

- ´Oće li, domaćine?...

.....pri tome uopće niti gledajući, niti doživljavajući, makar se i o običnoj šali radilo - da ispod nema konja niti kakve marve, već da je dolje čovjek, a iza njega neko djevojče, što će možda već kroz koji mjesec postati djevojkom – no žensko, sumnjivo i daleko, kakve već ženske jesu i kakve će zauvijek i ostati.

A dječak će na sve to, kao da je to nešto posve normalno, uobičajeno i očekivano, glasno i pomalo zlovoljno promrsiti kroza zube 

- ´Oće! .....

.... pa se zagledati dalje, niz ravnicu, u daljinu, u one zvjezdice od plamičaka i maglu prepunu duša onih kojih više nema, da nas iz te vlage, zapare i tuge gledaju onako kako svijet prošlosti gleda na svijet sadašnjosti – kao na nedosanjanu i loše osmišljenu budućnost.

Pri tome, naravno, moramo čak i u ovoj priči saznati kako same riječi kao što su „hoćeš“ ili „domaćin“ nikada zapravo u kraju u kojem se nalazi ovaj gradić nisu bile izrečene sve nekako do nevremena u kojem ih je na zapadne obale Krapine ili sjeverne obale Save dopuhao posljednji rat. Kao i mnogo puta do sada, one niti ovom prilikom nisu bile izrečene kao tihe i odmjerene riječi gosta, dobrodošlog i dobronamjernog došljaka, već kao samouvjerene, glasne i važne izjave stamena, odrešita i nepokolebljiva svata što svakom zemljom na kojoj se nađe kroči kao vlastitom, a ne tuđom.

Čovjek dvadesetiprvog stoljeća na ovaj bi se prizor – morat ćete se i to upitati – vjerojatno samo osmjehnuo, odmahnuo rukom i pošao dalje.

- - - - - - -

Jedni prođoše pored drugih bez ikakve druge riječi, geste ili pogleda; stari se vješto podupire štapom pa šepesa putem; ona starica zamišljeno uzdahnu pa nastavi gledati u zemlju iza svoga čovjeka noseći torbu u ruci, a mladac, njegov nosač i djevojka orno nastaviše do onog križa, klupice i odmora.

- - - - - -

Kada danas onaj koji vam ovu priču priča ili je nastoji ispričati o svemu tome misli, kao da uopće više nije siguran kada se ona zbila u vremenu što bi ga takav neki sumnjiv i nevješt lik - onaj koji vam je želi ispričati - smio zvati svojim... i nije li doista živeći je u stvarnosti barem na trenutak bio dio tog nekog četrnaestog, petnaestog stoljeća; tih magli, tuga i daljina koje kroz nas struje u budućnost poput bolesti; poput krvi; poput sumraka.

(siječanj 2026.)

Diranje

Diram Te lako; 

dirnem Te - kao slučajno - pa ostavim dlan na Tebi gdjegod da je pao,  

a Ti me pogledaš u oči i šuteći vrištiš molbu (ostavi ga tu gdje je sletio!)

- kao što pčele slijeću na najljepše i najplodnije cvjetove - 

dok u Tebi tada netko započinje boriti se protiv trajanja (čekaj, moram ići, ne mogu, ne stignem). 

Taj Te netko nekamo nekako odvuče; 

daleko, da me otamo gledaš onim očima punim predaje meni

da možeš čeznuti za onim što bi bez tog nekoga u sebi ionako mogla imati

kadgod poželiš.

Naime, mene je posve lako imati; 

ja sam jedan stari, isprani, davno ispleteni džemper načetih očica 

što ga se navlači preko leđa baš onda kada na njima osjetimo hladnoću, 

pa stoji uvijek spreman negdje na vješalici; da se nađe pri ruci.

Imati to što želiš odmah, bez pitanja i čežnje 

čini vam se posve besmislenim -  vama, 

Tebi i tom nekome tko tamo stanuje; nekome tko je od odlazaka.

Zato uvijek težiš tražiti i pronaći me iznova; 

izludjela, sama i bolesna od groznice Tvog nedostajanja 

u sekundama što plove između nas poput vječnosti, 

pa me svaki put opet do srži iscijeliti; 

do radosti, punine i zdravlja što će satima i danima potom prštati u meni

poput vrele mreže krvotoka na putu u noć, pustoš i ništavilo.

I tako, do konca vremena što nam je dano,

spašavati me od tmine sigurno i snažno 

svojim neugasivim svjetlom.

Hrast

(Pismo ženama kojih nije bilo)

Život nije crta, niti put: život je stablo.

Odakle to znade, gospodin Vili ne bi umio posvjedočiti, osim da nam kaže kako svakog jutra prije nego li će otvoriti oči zazove ženino ime u sebi - a svake večeri nakon što ih zatvori, on jasno vidi debele, ispucale grane što prolaze iz stara, koščata debla u dubokoj, tamnoj sjeni velik krošnje stabla. Pod očima se njišu maleni listovi što gotovo da i nemaju peteljke pa zbog toga izgledaju kao da su zalijepljeni za granu na kojoj se nalaze. 

........

Biljke doživljavamo sporim, nepokretnim i dosadnim; no očito je kako je njihov svijet mnogo dinamičniji i življi nego li to uopće smijemo sanjati te da zajedništvom čuva i nadograđuje svoj opstanak.

- - - - - 

Kada dulje žmiri pred san, umjesto grana na starom deblu Vili počinje viđati lica žena.

Prva je od njih umrla jer je Vili živio. Da je umro prije nje, ona bi po redovnom tijeku stvari još i danas bila živa (samo, što je to redovan tijek stvari i kako se to umire, a još više - kako se živi po redu?). Za nju je saznao slučajno; jednog ledenog jutra u nekom školskom dispanzeru: nerijetko se tada išlo liječnicima, pedagozima i psiholozima; tkogod je u bilo čemu odudarao od mnoštva, morao je znati da će ga ispitivati i s njime razgovarati najvjerojatnije u prisustvu roditelja; takav je to bio svijet, zainteresiran i često neizbježan, pun volje za mijenjanjem, stvaranjem i utjecanjem. Tako su razgovarali i s njim i s majkom; između mnogih pitanja, a pitalo ih se štogod se upitati moglo - sletjelo je na majčino rame i sasvim jasno, određeno i isprva malo značajno pitanje: imate li ili ste imali druge djece? Bilo bi uobičajeno da s tog mjesta spretno jednostavnim i odrečnim odgovorom majka preskoči na sljedeću stepenicu, no njegovu je pažnju privukao jedva zamjetan drhtaj inače sigurna i vedra njena glasa. Umjesto niječnog odgovora, nastupila je kratka šutnja, pogled u pod, suza u kutu oka dovoljna da ispitivač sve shvati kako već odrasli međusobno inače najbolje shvaćaju ono što nije izrečeno, pa ubrzo pređe na novo pitanje - ali šutnja dostatna da u dječaku od toga časa probudi čitav jedan svijet pitanja i odgovora koje je sam na njih morao dati. Majka je otada znala, vidio je to jasno - znala je da on znade. Imao je već gotovo sedam godina, no razumio je sve: nema se tu što razumjeti od učenja, već od očiju. Da je majka doživjela njegovu zrelost ili starost, možda bi mogao ili umio ili smio upitati je o tome; ovako je u svome svijetu zasvagda o tome stvorio drugi svijet; svijet u kojemu živi s mlađom sestrom; različit od svijeta njegove krivice za njeno nepostojanje i svijeta njene ljubavi za njegov put u beskraj.

Druga je žena nestala na nebesima. Nije je dugo bilo; tek tri mjeseca, no jasno je znao da je žena i da je nikada očima vidjeti neće. Znao je to Vili od časa neodoljiva ushita i svršetka koji su je stvorili; od samog početka, savršenog i sjajnog kakav niti jedan drugi nije bio; bio je previše savršen i sjajan da bi uopće urodio trajanjem; bio je, da: previše savršen i sjajan za one koji su u njemu sudjelovali - da bi ikada svojom milinom postao bilo kakva budućnost. Nestala je u sivilu oblaka jednog tihog, jesenjeg popodneva; poslije su mislili da ju je ni u što iz svega izgurala visina - no milijuni i milijarde nosećih žena lete u avionima; kako su mogli znati da je to bilo baš od leta - i da je, ako je tako, drugačije biti trebalo? 

Treće od njih zapravo, tako nakon svega izgleda, nije niti bilo. Bila je - ili: nije bila - tek nevješta proba za ono što je dolazilo nakon nje; pokušaj koji je onda kada je na nju stigao red umjesto plodom, urodio znakom. Tako je nestala dvaput; prvi put onda kada se samo činilo da je ima - i drugi put onda kada je za njom valjalo čistiti i rastvarati put za dalje. Ako je ikada i bila, bila je stepenicom: onom na koju noga mora stati da bi ljudi učinili novi korak.

A ljudi koračaju stalno i često; čitavi ljudski životi i nisu drugo do li dugi i naporni nizovi koraka - nekih samotnih i teških, nekih lakših i usporednih; da noge preuzmu teret onom drugome, bar na tren - pa da se naprijed pođe zajedno, brže i dalje.

Nije do sada osim o onoj prvoj Vili često imao prilike misliti o druge dvije. Ljudi kada nisu stari ne misle previše, ako od nečega ne moraju ili ne trebaju, pa im od toga što misli nema - bude lakše; ili lakše od takvog nemanja misle o onome o čemu misliti žele. 

Nema mnogo, možda dvaput kroz sve te godine da ga je Ona, jedina, žena koja putuje s njime, upitala misli li katkad na njih; kako da naglas izrekne da jest pomislio, možda koji put više - pa jasno saznao da oko njega jedva da i može biti bilo koga drugoga tko bi utirao njegov put, a da to ne bude žena.

Naravno, onda bi trebalo obrazlagati kako i otkud to znade; i svi vi i ona i on - i ja na koncu - dobro znademo da se to ne zna, nego se vjeruje ili osjeća. 

A opet, odakle bi to što vjerujemo ili osjećamo stiglo ako ne od onoga što je naše maleno, nemoćno, tiho znanje?

Žene kojih ima ili žene kojih nema; od svake je u toj kući Vilijeva bivanja od njena temelja dograđena pokoja cigla - sve do visoka, tamna i sjenovita nadstroplja.

Do samog kraja.

(kolovoz 2023.)

Grad

 

Postoji Grad, razdijeljen rijekom na dva dijela – opisan i prepričan u davnim i dugim pričama djedova i baka koji su u svojim životima prolazili svjetske ratove i fremtanje i tuđinske vlasti; u vremenu o kojemu pričamo – bio je dalek i stran; u Njega se stizalo kojekako, a u to doba i u tim prilikama, za ljude kao što su bili glavni junaci naše priče – vlakovima; kako drugačije. O Gradu se čitalo malo ili nikako - interneta niti turističkih vodiča nije bilo; sve što se saznavalo, slušalo se iz priča starijih prijatelja i poznanika koji su tamo bili, ili su od trećih nešto o tom gradu čuli, ili je njihov netko bio tamo ili želio tamo otići; pričalo se dugo i polako, pa je svaka priča u sebi nosila čitavo brdo tajanstvenosti i mističnosti, kako to već biva u zadimljenim noćima po birtijama; uz muziku starih svirača i gutljaj jeftine tople pive za koju se imalo para. Govorilo se o velikoj i snažnoj rijeci na obali koje stoje predivne stare zgrade, i o sjajnim muzejima u kojima su se mogle vidjeti prelijepe slike, krune i kipovi, i o velikim i nepoznatim nogometnim igralištima na kojima se nekada igrao najljepši nogomet na svijetu, i o ljutim i dobrim jelima i sjajnim vinima koja se jedu i piju za malo para, a s puno ushita i ljepote.

 

Njih dvoje doista na takvo što nije trebalo puno nagovarati; čak ni roditelji nisu previše bili protiv (kao da ih je itko išta pitao), jer ispiti su na fakultetu u lipnju već bivali uglavnom položeni – pa se usput nešto radilo, da se zaradi i ima, i da se upoznaju novi i nepoznati ljudi koji će nas uputiti u to što je već dobro i lijepo i pametno – a ljudima se tada vjerovalo, gotovo bespogovorno i sa poštovanjem, kako to mladi ljudi već čine.

 

Odavna već - još dok bijahu djeca – naučili su kako ne postoje toliko visoke ograde, toliko duboka mora i toliko daleke zemlje a da se ljudi i pored njih ne bi mogli razumjeti, svidjeti, pronaći – tako im se barem činilo tada, i još neko vrijeme, sve dok rat, mržnja i sivilo u tolikoj mjeri nisu izubijali svijet i duše oko njih da je i maštanje postalo preskupo, suvišno i obično. No, do tada će morati proći još nekoliko lijepih – zapravo čarobnih godina, godina u kojima će se sanjati, putovati, ljubiti – sve u isti čas; godina u kojima je svijet svakoga jutra izgledao kao bolje mjesto od onoga koje se sinoć ostavilo pored jastuka.

 

Sve što su to dvoje dvadesetogodišnjaka nakon dva mjeseca hodanja znali jedno o drugome, bilo je da se vole i da jedno drugome vjeruju. Sve što su znali o cilju svoga puta - u času kada su spakirali svoje ruksake, strpali teškom mukom preko studentskog servisa zarađenih dobrih dvjestotinjak maraka u džep i našli se na autobusnom kolodvoru – bilo je da treba uhvatiti autobus za Kanjižu, kako su čuli da se taj grad zove, jer tako je najjeftinije i najpogodnije, i onda tamo pronaći željeznički kolodvor na kojeg će već odnekuda i u neko vrijeme koje se pokaže prikladnim - stići vlak za grad u kojeg su naumili stići – jer ako se tim vlakom prelazi granica, onda da je stvar daleko skuplja. I konačno, sve što su znali o toj zemlji, bile su neke davne i daleke priče o nogometašima i blatnim jezerima ili beskrajnim ravnicama bez planina i vlakovima koji su djedove vozili u ratove i vraćali iz njih, ako su imali dovoljno sreće za takvo što – pa su se s ljubavlju gledali u oči i mislili kako mora biti da žive u raju, jer nikakvi ratovi ne stoje im na putu, a sljedeće dane, tjedne, sve dok potraju one marke i još makar koji sat ili dan dulje od toga, dok se trbusi ne zalijepe za leđa a stare patike ne raspadnu na nogama – provest će zajedno, i to je bilo jedino što ih je istinski zanimalo.

 

Bili su to dani u kojima su jedno upoznali drugo za čitav život: jer kada se nalaziš samo navečer, ili provedeš s nekime tek nekoliko sati u danu – ti o njemu znadeš malo ili ništa. No, kada s njime provedeš nekoliko tjedana, tada si s njime bio i kada je bilo lijepo i kada nije, i kada je snen i mrzovoljan i loš, a ne samo kada se trudi biti najbolji. Podijeliš li s nekime posljednji zalogaj ili gutljaj; pođete li umjesto gdje si htio - tamo gdje drugo želi, jer tvoje oči od tih želja jače sjaje; prođete li zajedno između kišnih kapi prvoga pljuska ili pretrčite mračan park prepun pasa lutalica; ogrneš li ga u hladnoj noći svojom jaknom da mu ne bude hladno – jer tebe samo njegova toplina grije; budeš li s njome ili njime i pred tim očima gol, kao od majke rođen - čitava jutra – tako da budete onakvi kakvi doista jeste, a ne kakvi biste jedno drugome željeli biti – tada možeš smatrati da si nekoga upoznao, pa ili ga zavoliš za čitav život, kako se ljudi već vole - ili ne.

 

Tako su se njih dvoje upoznali u Gradu, i tako su iz njega konačno i izišli - prelazeći onu veliku i široku rijeku u nekom starome vagonu čiji su točkovi kloparali šinama, šuteći i gledajući u Njega kao neko svetište; praznih džepova, sa torbama punim potamnjela, od strasti i ljepote podrapana veša, dvije karte do Zagreba i velikom flašom punom vode; prljavi, umorni i lijepi kakvi već umiju biti samo ljudi što vole prvi puta u životu; plašeći se izreći zavjet da će se jednoga dana vratiti u Njega, kao da će nešto od onoga što se upravo zbilo - time pomaknuti, promijeniti ili oduzeti; ali ne usudivši se više ni zamisliti kakav će biti prvi trenutak u kojemu će se nakon tih dva ili tri tjedna života rastati da po čitave dane ne budu zajedno,pa da sve opet bude onako kako su se čitava života navikavali, jer nju će – kada samo prekorače kolodvorska vrata - jedan tramvaj negdje tamo na raskrižju odvesti prema jugu, a drugi njega prema zapadu.

 

Zato se u taj, njihov Grad i danas ulazi tiho, opreznim koracima, ili šušteći gumama bez kočenja, u drugoj ili trećoj – oprezno parkirajući već negdje na periferiji, pa se zatim hoda šutke, držeći se bez odvajanja za ruke – kao u mraku – i ulazeći u Njega kao u nekakvu knjižnicu ili bogomolju: da se ne poremete krugovi što ih je njihov kamen započeo kada je bačen u vodu, i koji još uvijek traju, šire se, putuju mirnom i tihom površinom svijeta kao nekog zaboravljenog jezera, da nestanu na njoj – ali ne još, ne sada. U tome se gradu – gdje je tada malo tko znao strane jezike - pričalo na mote, rukama, očima – baš onako kako su oni sami pričali prije nego bi svake noći usnuli sijući netremice svoje poglede u mraku s jastuka na jastuk - ili nakon što su se jutrima budili – i u tome su gradu prvi puta dijelili posljednje zalogaje ili gutljaje, jedno drugome kupovali andole, uloške ili flastere za žuljeve, prali prljav veš ili hranili jedno drugo žlicama uzavrelih juha iz vrećice.

 

A Grad ih dočekuje sneno, skrivajući sunce iza oblaka i tjerajući kišu od sebe kao one davne godine, samo za njih – da mogu kao onda lutati satima i satima, još puno iza sumraka, bučnim i prašnjavim avenijama, ili tihim uličicama do prvog parka sa klupom i pumpom, očiju raširenih od nevjerice i miline. I da nikada više i ne pomisle kako im je ovo posljednji put da su tu.

 

Jer na svaku takvu misao, Grad će im se samo tiho nasmiješiti, i šapnuti da jače stegnu te ruke što ih jednu u drugoj drže, i ne pričaju gluposti: zbog tih i takvih, i svih onih koji Me gledaju ovako – širom otvorenih očiju, brišući suze za koje na čas pomisliše da su obične trunke prašine u njima - Ja sam tu, jer da vas nema, i Meni bi sve ovo odavna već dojadilo pa bih ovom rijekom otplovio da se nikada više ne vratim – reći će, ali za svaki slučaj - dok budu spavali: da im šapat prođe iznad glava i da ga ne čuju – pa da slučajno nešto ne umisle, nego tek u polusnu pomisle da se opet u sobi ili ispod prozora nešto pomaklo, puklo, prošlo kroz noć, i okrenu se jedno prema drugome u zagrljaj usred najslađeg sna.

(svibanj 2022.)