Grad

 

Postoji Grad, razdijeljen rijekom na dva dijela – opisan i prepričan u davnim i dugim pričama djedova i baka koji su u svojim životima prolazili svjetske ratove i fremtanje i tuđinske vlasti; u vremenu o kojemu pričamo – bio je dalek i stran; u Njega se stizalo kojekako, a u to doba i u tim prilikama, za ljude kao što su bili glavni junaci naše priče – vlakovima; kako drugačije. O Gradu se čitalo malo ili nikako - interneta niti turističkih vodiča nije bilo; sve što se saznavalo, slušalo se iz priča starijih prijatelja i poznanika koji su tamo bili, ili su od trećih nešto o tom gradu čuli, ili je njihov netko bio tamo ili želio tamo otići; pričalo se dugo i polako, pa je svaka priča u sebi nosila čitavo brdo tajanstvenosti i mističnosti, kako to već biva u zadimljenim noćima po birtijama; uz muziku starih svirača i gutljaj jeftine tople pive za koju se imalo para. Govorilo se o velikoj i snažnoj rijeci na obali koje stoje predivne stare zgrade, i o sjajnim muzejima u kojima su se mogle vidjeti prelijepe slike, krune i kipovi, i o velikim i nepoznatim nogometnim igralištima na kojima se nekada igrao najljepši nogomet na svijetu, i o ljutim i dobrim jelima i sjajnim vinima koja se jedu i piju za malo para, a s puno ushita i ljepote.

 

Njih dvoje doista na takvo što nije trebalo puno nagovarati; čak ni roditelji nisu previše bili protiv (kao da ih je itko išta pitao), jer ispiti su na fakultetu u lipnju već bivali uglavnom položeni – pa se usput nešto radilo, da se zaradi i ima, i da se upoznaju novi i nepoznati ljudi koji će nas uputiti u to što je već dobro i lijepo i pametno – a ljudima se tada vjerovalo, gotovo bespogovorno i sa poštovanjem, kako to mladi ljudi već čine.

 

Odavna već - još dok bijahu djeca – naučili su kako ne postoje toliko visoke ograde, toliko duboka mora i toliko daleke zemlje a da se ljudi i pored njih ne bi mogli razumjeti, svidjeti, pronaći – tako im se barem činilo tada, i još neko vrijeme, sve dok rat, mržnja i sivilo u tolikoj mjeri nisu izubijali svijet i duše oko njih da je i maštanje postalo preskupo, suvišno i obično. No, do tada će morati proći još nekoliko lijepih – zapravo čarobnih godina, godina u kojima će se sanjati, putovati, ljubiti – sve u isti čas; godina u kojima je svijet svakoga jutra izgledao kao bolje mjesto od onoga koje se sinoć ostavilo pored jastuka.

 

Sve što su to dvoje dvadesetogodišnjaka nakon dva mjeseca hodanja znali jedno o drugome, bilo je da se vole i da jedno drugome vjeruju. Sve što su znali o cilju svoga puta - u času kada su spakirali svoje ruksake, strpali teškom mukom preko studentskog servisa zarađenih dobrih dvjestotinjak maraka u džep i našli se na autobusnom kolodvoru – bilo je da treba uhvatiti autobus za Kanjižu, kako su čuli da se taj grad zove, jer tako je najjeftinije i najpogodnije, i onda tamo pronaći željeznički kolodvor na kojeg će već odnekuda i u neko vrijeme koje se pokaže prikladnim - stići vlak za grad u kojeg su naumili stići – jer ako se tim vlakom prelazi granica, onda da je stvar daleko skuplja. I konačno, sve što su znali o toj zemlji, bile su neke davne i daleke priče o nogometašima i blatnim jezerima ili beskrajnim ravnicama bez planina i vlakovima koji su djedove vozili u ratove i vraćali iz njih, ako su imali dovoljno sreće za takvo što – pa su se s ljubavlju gledali u oči i mislili kako mora biti da žive u raju, jer nikakvi ratovi ne stoje im na putu, a sljedeće dane, tjedne, sve dok potraju one marke i još makar koji sat ili dan dulje od toga, dok se trbusi ne zalijepe za leđa a stare patike ne raspadnu na nogama – provest će zajedno, i to je bilo jedino što ih je istinski zanimalo.

 

Bili su to dani u kojima su jedno upoznali drugo za čitav život: jer kada se nalaziš samo navečer, ili provedeš s nekime tek nekoliko sati u danu – ti o njemu znadeš malo ili ništa. No, kada s njime provedeš nekoliko tjedana, tada si s njime bio i kada je bilo lijepo i kada nije, i kada je snen i mrzovoljan i loš, a ne samo kada se trudi biti najbolji. Podijeliš li s nekime posljednji zalogaj ili gutljaj; pođete li umjesto gdje si htio - tamo gdje drugo želi, jer tvoje oči od tih želja jače sjaje; prođete li zajedno između kišnih kapi prvoga pljuska ili pretrčite mračan park prepun pasa lutalica; ogrneš li ga u hladnoj noći svojom jaknom da mu ne bude hladno – jer tebe samo njegova toplina grije; budeš li s njome ili njime i pred tim očima gol, kao od majke rođen - čitava jutra – tako da budete onakvi kakvi doista jeste, a ne kakvi biste jedno drugome željeli biti – tada možeš smatrati da si nekoga upoznao, pa ili ga zavoliš za čitav život, kako se ljudi već vole - ili ne.

 

Tako su se njih dvoje upoznali u Gradu, i tako su iz njega konačno i izišli - prelazeći onu veliku i široku rijeku u nekom starome vagonu čiji su točkovi kloparali šinama, šuteći i gledajući u Njega kao neko svetište; praznih džepova, sa torbama punim potamnjela, od strasti i ljepote podrapana veša, dvije karte do Zagreba i velikom flašom punom vode; prljavi, umorni i lijepi kakvi već umiju biti samo ljudi što vole prvi puta u životu; plašeći se izreći zavjet da će se jednoga dana vratiti u Njega, kao da će nešto od onoga što se upravo zbilo - time pomaknuti, promijeniti ili oduzeti; ali ne usudivši se više ni zamisliti kakav će biti prvi trenutak u kojemu će se nakon tih dva ili tri tjedna života rastati da po čitave dane ne budu zajedno,pa da sve opet bude onako kako su se čitava života navikavali, jer nju će – kada samo prekorače kolodvorska vrata - jedan tramvaj negdje tamo na raskrižju odvesti prema jugu, a drugi njega prema zapadu.

 

Zato se u taj, njihov Grad i danas ulazi tiho, opreznim koracima, ili šušteći gumama bez kočenja, u drugoj ili trećoj – oprezno parkirajući već negdje na periferiji, pa se zatim hoda šutke, držeći se bez odvajanja za ruke – kao u mraku – i ulazeći u Njega kao u nekakvu knjižnicu ili bogomolju: da se ne poremete krugovi što ih je njihov kamen započeo kada je bačen u vodu, i koji još uvijek traju, šire se, putuju mirnom i tihom površinom svijeta kao nekog zaboravljenog jezera, da nestanu na njoj – ali ne još, ne sada. U tome se gradu – gdje je tada malo tko znao strane jezike - pričalo na mote, rukama, očima – baš onako kako su oni sami pričali prije nego bi svake noći usnuli sijući netremice svoje poglede u mraku s jastuka na jastuk - ili nakon što su se jutrima budili – i u tome su gradu prvi puta dijelili posljednje zalogaje ili gutljaje, jedno drugome kupovali andole, uloške ili flastere za žuljeve, prali prljav veš ili hranili jedno drugo žlicama uzavrelih juha iz vrećice.

 

A Grad ih dočekuje sneno, skrivajući sunce iza oblaka i tjerajući kišu od sebe kao one davne godine, samo za njih – da mogu kao onda lutati satima i satima, još puno iza sumraka, bučnim i prašnjavim avenijama, ili tihim uličicama do prvog parka sa klupom i pumpom, očiju raširenih od nevjerice i miline. I da nikada više i ne pomisle kako im je ovo posljednji put da su tu.

 

Jer na svaku takvu misao, Grad će im se samo tiho nasmiješiti, i šapnuti da jače stegnu te ruke što ih jednu u drugoj drže, i ne pričaju gluposti: zbog tih i takvih, i svih onih koji Me gledaju ovako – širom otvorenih očiju, brišući suze za koje na čas pomisliše da su obične trunke prašine u njima - Ja sam tu, jer da vas nema, i Meni bi sve ovo odavna već dojadilo pa bih ovom rijekom otplovio da se nikada više ne vratim – reći će, ali za svaki slučaj - dok budu spavali: da im šapat prođe iznad glava i da ga ne čuju – pa da slučajno nešto ne umisle, nego tek u polusnu pomisle da se opet u sobi ili ispod prozora nešto pomaklo, puklo, prošlo kroz noć, i okrenu se jedno prema drugome u zagrljaj usred najslađeg sna.

(svibanj 2022.)

 

Danas

 I sutra će svanuti; nema u to sumnje, ma što se danas zbilo. Ptice će u zoru pjevati kao da svijet ovisi o tome - a mi o tome ništa ne znamo - dok dugačke sjene mrznu u rosi, a tihi vlakovi nestaju u daljinama.

 

Ono po čemu će ono sutra pamtiti ovo danas, to je ono što se čekalo mjesecima: djeca su krenula u školu.

 

Ne računaš posebno pri tome malenu dječicu kojoj je škola odavna već uglavnom na žalost u planovima roditelja postala mjesto na kojem će dočekati da dođu s posla; ono što u njoj uče moglo bi možda stati u tri bilježnice, ali je prevažno to što dobiju, ako dobiju – u očima i osmjesima svojih učitelja koje će pamtiti čitav život: sigurnost, pouzdanost, povjerenje, lojalnost. Pamtiš to još po sada već prilično davnom slučaju svoje kćeri koja je nakon tridesetipet dana bolnice prvog dana po povratku u školu, bez ikakva upozorenja, u drugom osnovne pisala test iz matematike.

 

I napisala ga skoro sa stopostotnom točnošću, jer smo u posjetima u bolnici razgovarali o tome što rade u školi, jer si joj objasnio redoslijede i zagrade i jer je sama memorirala tablicu množenja.

 

Nakon tog iskustva shvatio si da negdje do petog razreda možeš /pored učitelja kakav je bio taj i kakvih je srećom malo/ s većim uspjehom gotovo sam školovati svoje dijete tek obrazujući ga, ali pri tome stvarajući čudaka neuklopljenog u društvo. Ono što škola daje toj maloj djeci, uz naviku rada, discipline i slušanja, na prvom je mjestu stvaranje povjerenja u ljude.

 

Malena djeca socijalizirajući se uče da čovjek čovjeku nije samo vuk, i s uspjehom to - srećom - u većini slučajeva i nauče.

 

Drugačija priča počinje tada kada hormoni počnu činiti svoje; s tim se razdobljem života poklapaju velike promjene, izabir škole, zanimanja, zvanja. U to doba škola već postaje mjesto ozbiljna učenja, specijalizacije, stjecanja priličnih znanja, što u lavovskom dijelu zavisi od znanja i sposobnosti profesora; samoukih je tu malo ili nimalo. A najvažnije je to da velika djeca, izrastajući u ljude, moraju prihvatiti činjenicu kako na bilo koji dopušteni način moraju pronaći svoje mjesto pod suncem, pa makar bili tek još jedna cigla u zidu, te da je jedini istinski način na koji pohlepom i blještavilom lake zarade zatrovano društvo cijeni postojanje pojedinca – korisnost, upotrebljivost, raspoloživost; moraju naučiti da si na društvenoj ljestvici vrednovanja na prvom mjestu tek puka roba.

 

No, moraju naučiti i da je to tek jedna dimenzija stvarnosti; da se živjeti treba u barem dvije dimenzije istovremeno: u toj, hladnoj i proračunatoj, koja će ti jamčiti opstanak i u drugoj, u kojoj čovjeka određuju emocije, voljenje, iskrenost; u toj drugoj dimenziji čovjek stječe prijatelje i simpatije i najčešće je čuva pred prvom kao sam kalež spasenja.

 

Važno je naučiti pronaći ravnotežu između jednoga i drugoga; znati da se ne može živjeti samo od jednoga ili drugoga, ili bez jednoga ili drugoga, odbacujući ono što nam se ne sviđa i u čemu ponekad polučimo neuspjeh. Često si svojoj djeci govorio: izaberite za zanimanje ono što volite, jer inače ćete žalosno velik dio života provoditi radeći ono što ne želite, u društvu osoba sa kojima ne želite biti. Ali, ako vas i takvo što zapadne, znajte da takvo stanje nije konačno; da postoji uvijek neki izlaz i ma kako rijetki bili - trenuci onoga što volite; pronađite čvrste točke u svemiru koje će biti kuke o koje ćete okačiti svoje duše u odmoru i okrepi.

 

Nemoguće je takvo što naučiti u virtuali: nužno je brusiti dušu o druge ljude. Neizbrušene duše venu na livadama kao kasno probuđeni leptiri.

 

No, bez gledanja u oči, ljubav je tek puka tlapnja.

 

Zato, ma kako se bojali da će već za dva tjedna zaraza još gore i jače krenuti među ljude nego sada, moramo znati da će svijet u nekoliko godina propasti ukoliko se djeca ne budu družila, zaljubljivala i prijateljevala; dobit ćemo sigurnost pod staklenim zvonom za gomilu čudaka i sociopata koji će sutra voditi svijet. Jest da niti ovaj sada ne izgleda bitno drugačije, ali ono što ga još uvijek drži na površini, to je nada.

 

Jeste li zamijetili kako su oči drugih ljudi ponad maski postale veće, ljepše, važnije, punije, rječitije?

 

S druge strane, sa radošću šaljem sina astmatičara sa maskom u džepu nakon pola godine u školu, jer ako djeca ne budu živjela punim plućima gledajući se u oči, ovaj svijet bi po nama, starcima čija su srca u žalosnoj većini puna mržnje, prezira, straha i isključivosti, davno već otišao kvragu. Mladost, ljubav i iskrenost jedina su, doista - jedina nada ove umorne kugle, ako ih barem malo naučimo oprezu.

 

Na koncu, sve to netko od gore vidi: pa da nam je i dolinom smrti proći, zla se ne plašim...

 

Takvo što potpuno je dakle vrijedno života svih nas, ma kako osjetljivi i rizični bili, koji smo nešto proživjeli, pa čista srca moramo reći da je glavnina onog najljepšeg zapravo već iza nas. Radi nekoliko godina ili mjeseci sigurnosti nemamo prava oduzeti mladost i život onima koji dolaze. To najbolje vidiš u očima svoga maturanta kada jutros zaključava vrata kuće iza tebe dok se sprema za školu.

 

Nama će, ipak, ostati pjev kosova u ledenoj rosi, među dugim i tamnim sjenama kasnoljetna jutra. Bože, tako nisu pjevali već odavna, a svježina nedjeljna plava neba ponovo će sjajiti nad nama, jer svijet obasjan snažnim rujanskim suncem dugo već nije imao takvu jasnoću.

 

Blizu je druga obala.

 

(07. rujna 2020.)

 

Što tko zna

(Ovaj tekst nastao je ono doba, doba virusa; shvatit ćete po tome kako je pisan - zbog čega je pisan.)

Znamo mi te i takve, odavna; znamo, dapače i to odakle im nešto, ili tko je što stvorio, ili kako će to završiti. Manje ili više, znamo sve. A i ono što ne znamo, ima od naših tko će znati. Jer, ne postoji ništa što ne bi nastalo iz nečega, ili što se u nešto pretvorilo ne bi, a da bi pri tome usfalilo znanja.

Čovjekov doživljaj svijeta utemeljen je na znanju. Dapače, sva sigurnost koju osjećamo postojeći bazira se na onome što znamo, jer predviđamo i ne očekujemo iznenađenja tamo gdje ih je rijetko ili nikada bilo, a sve to utemeljili smo - eto - na tome što u našem malom djeliću Svega nije do sada bilo drugačije. 

Optimizam saznavanja u kojem smo odrasli čitajući prije spavanja debele i velike knjižurine poput Svijeta oko nas, zaživio je u stvarnosti kao opće mjesto. Svi mravinjaci budućnosti i svi izumi izmaštani u dalekoj prošlosti ostvarili su se i odvili, pa sada letimo i komuniciramo siti i zadovoljni kao nikada prije. 

Mala ali odabrana skupina znalaca izumila je, stvorila i provjerila sve te stvari, dok smo mi spavali u blaženom neznanju, pa sada smijemo i možemo uživati blagodati njihova rada. Ljudi su to kojima se može, zapravo – mora vjerovati, jer dok mi hrčemo i snivamo, oni rade za našu budućnost. Plaćeni su za to. Ne priznajemo gubitke i poraze i boli i bolesti, jer one nisu za nas. Mi znamo, i to nam daje auru sigurnosti i nepogrešivosti.

Posljednja od posljednjih stvari koje čovjek nikada ne bi priznao samome sebi, pa makar umro, jest to da nešto ne zna, da ne razumije, da ne shvaća. jednostavno: da ima premalo stvari koje su poznate i osviještene i točne. Poznajemo druge ljude, i ako im već ne možemo vjerovati, a i zašto bi, jer i oni će nas kao što bismo i mi njih – zaskočiti, iznenaditi, oteti - samo da im je dati priliku, moramo im ne vjerovati – kao što smo ranije vjerovali onima koji su svijet stvarali za nas. Da su pravi, i da im se vjerovati može, bili bi kao mi – isti, predvidivi, naši, a ne drugi i drugačiji.

- - - - - -

Liježem u hlad na toplu travu proplanka, vruć i premoren od dugog puta... nada mnom šume krošnje i putuju koprenasti oblaci... Žedan sam i oči mi se sklapaju i leđa me bole... Kuda sam krenuo, to možda znam, ali dokle ću doći, to nemam pojma, a sve mi je manje i važno. Među šikarom i šipražjem i ševarjem tog života osluškujem tajni hod drugara jelenka i beskrajno zujanje mušica u zraku... 

Ne znam više ništa, a pomalo i ne želim znati. Ne zavidim onima koji dolaze, ali sam oduševljen njihovim veseljem... Takav sam valjda i ja, onomad bio. Vjerojatno zato što sam vjerovao: pomalo me prestaje biti briga za ono sutra; malo ću još živjeti, sada.

RAD NA ČOVJEKU

"Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,

a sjećam se, prije stotinjak godina,

mnogo je bilo sakatih, kljastih,

hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…

Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.

Bar ne u mehani ili na drumu

kojim su lutali hajduci, pustahije.

Narod se, jednostavno, proljepšao.

Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,

sklonili smo negdje čak i sumanute,

gotovo da nijedan razuman ne muca

u iole pristojnom društvu

ili na javnom mjestu.

Gdje nestadoše tolike nakaze,

mnogobrojna čudovišta?

Gdje su oni s jednim okom,

bez nogu gdje su invalidi?

Na sreću, pamet je ostala ista

te se misao oslanja na silu

baš kao u prvo vrijeme.

I to me tješi, čini me spokojnim.

Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,

koji se iza granice, limesa,

iskreno divio Rimu.

Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,

bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.

Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.

I tad sam se prvi put upitao –

kako bismo izdržali dobrotu,

mi koji smo od pamtivijeka

na zlo naviknuti?

Ovako znam – sve će,

ma koliko postalo prekrasno,

jednako biti poharano, razoreno,

popaljeno, opljačkano, uništeno.

Kad dođe čas koji će svakako doći.

Kad se oglasi rog u mračnoj šumi

i iz šipražja izmile prikaze s močugama.

Podlaci na čelu s herojem."

(Goran Babić)

Debele i mršave krave

 

(Pinterest)

 

Bila je to još jedna sada već davna kišna nedjelja sredinom svibnja devedesetišeste. Čitava se sportska nacija opijena ratnom pobjedom nad mrskim neprijateljem prošlog ljeta, a nogomet je, je li, samo produžetak rata drugim sredstvima, shvaćajući kako je mirna integracija Vukovara tek pitanje vremena, spremala proslavljati međunarodni uspjeh i izlazak na pozornicu velikih sljedećeg lipnja, kada ćemo prvi put sudjelovati na nekom velikom natjecanju; bit će to onaj nezaboravni Euro u Engleskoj, sa najljepšim dresovima ikad, Šukerovim lobom ponad Schmeichela i neskrivenom krađom jednog švedskog suca koji će nam oduzeti borbu za medalje.

No, sve se to tek ima desiti, sada govorimo o domaćem prvenstvu. Liga za prvaka arhitektonski je postavljena po Hajduku, da se ne lažemo; iz prvog dijela prvenstva ne prenose se svi bodovi – jer prošlog je ljeta bilo jasno kako će Hajduk opet pokušati kao prvak otići daleko u Europi, što mu je prethodnog proljeća gotovo pa uspjelo, sve do poraza od velikog Ajaxa u četvrtfinalu Lige prvaka.

Da, prije trideset godina hrvatski je klupski nogomet imao sudionika u četvrtfinalu lige prvaka – i nitko tada niti pomisliti nije mogao da će to biti posljednji put da smo takvo što gledali. Nikada; to je dugo vrijeme; neću zato na ovom mjestu reći, više nikada, razumijete me, zar ne?

Sve je međutim, još proteklog ljeta, baš nekako netom nakon što su vebeerovi iz Oluje utihnuli, pokopalo jedno brzo i maleno argentinsko krilo na privremenom radu u Grčkoj, Juan Jose Borelli, pa se pored splitskih tornjeva sjurio u kazneni prostor i pod onim nikad raščišćenim kamenolomom Kantride svladao starog lisca Tončija Gabrića. Štico je potom dobio crveni, jer Štico je uvijek kad je bilo gadno dobivao crveni, i Hajdukov san o novoj internacionalnoj sezoni otišao je u prošlost. Momčad je rasprodana kao da je pred nama nova devedsetiprva a ne, božemioprosti, svijetla budućnost, tako da se one kišne nedjelje u svibnju ne prepusti titula naraslom apetitu nezgodnih Varaždinaca – i omogući mrskom neprijatelju iz Maksimira prva od tko zna koliko titula do danas.  

Hajduk sačuvao obraz, a Dinamo – da prostite – guzicu; bio je naslov u čini mi se Feralu ili nekoj sličnoj novini tih dana (ako je Feralu ikada i postojala ikakva slična novina), a nitko nije mogao znati da za bijele iz Poljuda predstoji evo i više od trideset godina čemera i jada u kojima će pokoje ljeto možda osvijetliti kakva domaća titula ili kup (punih dvadeset ljeta zapravo niti to), a veselje u međunarodnim natjecanjima donositi nekakav dobro izvedeni jedanaesterac u Kazahstanu ili Slovačkoj.

Lako je bilo s Tuđmanom, reći će Boro Dežulović i Viktor Ivančić možda desetak godina poslije zakapajući posljednju lopatu u Feralov grob; tamo si točno znao koja je glava na drugoj strani; ovdje više ne znaš ništa; odsiječeš jednu glavu, a naraste njih sto – tako su ono što je slijedilo u društvenom poretku zajednice, a bogami i sudbini majstora s mora najbolje opisali feralovci.

Kapitalizam je tako jedan veliki, svjetski klub kojem je normalno krajem sedamdesetih bilo igrati proljeće na travnjacima širom kontinenta, sveo na provincijsku družbu izloženu sitnim interesima desetaka malih menadžera i političara, koji su u takvoj borbi za ostatke ostataka razdali i rasprodali sve što se prodati moglo. Tamo gdje je Dinamo nakon Canjuge imao Mamića, Hajduk će imati mnogo malih mamića, pa sa zavišću gledati u maksimirsku riznicu sanjajući jednu jedinu običnu titulu kao nedostižnu stvar.

U međuvremenu, navijački puk pretvorit će se iz bijelog društva u jato crnih vrana, spremnih na crtanje kukastih križeva, podizanje desnica u zrak i mjerenje kukuruza širom kontinenta, od Saint Ettienea pa do Genove.

Da apsurd bude najveći, radi se o stanovnicima iste one Dalmacije koja je pola stoljeća ranije davala najvažnije tkivo Titovim partizanskim brigadama, pa među kućama od Iža i Molata do Makarske nema gotovo nijedne koja nije dala nekog ranjenika ili stradalnika s tih strašnih rijeka.

Što je to što je jedan veliki, međunarodno ugledni klub za kojeg su navijali studenti iz Lisabona, radnici iz Pirota ili rudari iz Kaknja – pretvorilo u društvo mrzitelja svega tuđeg i stranog?

Kao da je prelazak s Plinare na Poljud, jedno od posljednjih arhitektonskih čuda one države, Hajduku donio prokletstvo – pa će u bivšoj državi nakon toga osvojiti tek dva kupa, jedan kojeg je golom iz kornera postigao iz crvenog mostarskog Veleža pristigli majstor Baka, a drugi kojeg će protiv aktualnog kontinentalnog prvaka, mrske Zvezde, u kontri iza busije na stadionu JNA zabiti neuhvatljivi Alen Bokšić, već dugo iza Borova Sela i Plitvica, u sudačkoj nadoknadi eseferjota.

Sjećam se dobro članka kojeg je u davnoj, plavoj, nikad dostignutoj Nedjeljnoj Dalmaciji negdje osamdesetičetvrte napisao pokojni Smoje, a u kojem se pita što je to što jedan crveni, radnički Split tjera tolerirati da djeca više ne pjevaju pjesme o bratstvu i slozi, nego o mercedesima, fićama i grobnicama u Madridu? Hajduku koji je kao od šale prolazio kola međunarodnih kupova i borio se za trofeje, kao da je prelazak s Plinare na Poljud, sagrađen kao najljepši stadion na kontinentu posve samostalno od strane domaćih, jugoslavenskih firmi – značio put u propast.

Zato ne možemo protumačiti taj preokret jednostavno tek činjenicom da je u Splitu u tijeku devedesetih – za rata – promijenjeno valjda pola stanovništva, i da otuda potječe taj obrat. Što ako se takvo što preobrnulo od dobroga, a ne od lošega; od života koji je mazio, a ne od rata koji je gazio? Jer; taj obrat desio se u dušama djece onih istih partizana, još puno ranije – u osamdesetima, kada još nije bilo nikakvih ratova niti selidbi niti deložacija niti zatvora u Lori; bilo je to posve dobrovoljno, samostalno i neobjašnjivo prelaženje iz crvenog u crno.

Ili iz bijelog ni u što.

Možda najljepši odgovor na takvo što dao je u onoj lijepoj TV seriji „Nestali“ Joško Lokas. U jednoj sceni lik kojeg tumači čini mi se Goran Navojec, hrvatski vojnik porijeklom iz Dalmacije, zabranjuje svojim suborcima uništavanje nekog partizanskog spomenika, pa se prisjeća kako su i devedesetiprve u njegovo selo stigli emisari s nakanom rušenja istog takvog spomenika, a kada je doma pitao babu da mu ispriča to o spomeniku u selu, ona mu je kazala: ti sinko sam vidi, jer tu ti je upisan i tvoj dida.

I naravno, čovjek otjera ove rušitelje, ne stideći se onoga što je njegov dida radio po tim davnim i dalekim kanjonima i sutjeskama.

Kakav je to obrat u psihologiji možda ne bi znao ogovoriti niti sam Freud, ali dalmatinska su se djeca jednostavno odrekla svojih didova i trude se izbrisati ih iz povijesti kao da su prokleti – a tim putem krenula je očito i čitava država i narod, pa nakon što je Franjo Tuđman još devedesetih davao izričite iskaze o tome da je partizanska borba bila pozitivna stvar i da bez nje ni današnje Hrvatske ne bi bilo – danas nose crne majice i uzvikuju ustaške pozdrave od srca.

Točnije bi im bilo da, eto, u skladu sa Rimskim ugovorima iz četrdesetiprve umjesto doma i spremnosti tada spominju rječnik talijanskog i viču "pronto per la casa".

- - - - -

Dva su mjesta hrvatskog sporta na kojima pamtim ovakvo – kako drugačije da ga nazovemo – nego li prokletstvo.

Prvo je naša košarka. Ionako, da se ne lažemo, bio je to sport u kojem, kako se iza kulisa novoizabrane vlasti govorilo, caruju neki crnci – puno manje time značajan za međunarodno promicanje nove države od velikog nogometa. Baš zato, na mjestu gdje ćemo osvojiti posljednju od posljednjih seniorskih kolajni u ovom sportu – u Ateni devedesetipete, desit će se možda i najveći skandal u kojem je hrvatski sport sudjelovao, a sastojat će se u tome da je – po osvajanju bronce i nakon toga što je Jugoslavija u finalu pobijedila Litvu – po telefonskoj uputi izravno s Pantovčaka državna reprezentacija primila medalje oko vrata, a onda demonstrativno odbila po posljednji put poslušati „Hej Sloveni“.

Doduše, gledao sam neki dan snimku tog događaja; Jugoslavija je u finalu pobijedila Sabonisovu Litvu priličnim krađama sudaca, tako da je čitava dvorana zviždala, pa uopće nisam mogao shvatiti radi li se ipak od himni „Bože pravde“, što je vjerojatno bilo posrijedi. No, Litvanci ipak nisu napustili postolje, a naši jesu; bilo je to četiri tjedna prije Oluje i tjedan dana prije Srebrenice; kako god bilo – od ovog odlaska s postolja ostala je kletva o tome da se nikada više nećemo popeti na postolje.

Tako je i bilo.

Drugo prokletstvo, pa eto – to je ovo, Hajdukovo prokletstvo. Nakon što su oplakali smrt druga Tita na novosagrađenom Poljudu i onda se naprasno ideološki okrenuli protiv svega za što su se borili njihovi preci pod čizmom talijanskih fašista kojima su ih prodali isti oni ustaše kojima danas kliču – Hajduci su prešli na novi stadion osvojivši u međuvremenu par tričavih domaćih titula državnog prvaka i kupa.

A ne zaboravimo još i to – u doba kada su osvajali prve tri od moguće četiri titule prvaka u novoosnovanoj državi, glavni oponent nije im bio mrski klub iz Maksimira, nego maleni, logistički i politički slabo potkovani Pjesnici iz Kranjčevićeve, prije nego će i taj klub uništiti domaći model pretvorbe i jaranska rodijačka povezanost. Nije bilo teško osvajati prvenstva sudačkim poklonima i izmišljenim slobodnjacima i penalima protiv takvog protivnika – i baš to zaboravljaju na Poljudu gdje se godinama kunu u poštenje  protiv canjugama i mamićima pogonjene sudačke mafije koja druka za Purgere!

Eto; to je to prokletstvo Poljuda. Onaj Hajduk koji je žario i palio Jugoslavijom od Ljubljane do Skoplja i od Niša do Kantride, onaj koji je igrao proljeća u kontinentalnim natjecanjima kao od šale, jedva da je imao plac pored Plinare s četiri stara, zahrđala reflektora koji će osvjetljavati majstorije jednog Jure Jerkovića ili Salviše Žungula u blatu; imao je tek stadion na kojeg se moglo natisnuti tridesetak tisuća sretnika, sanjajući nov stadion i svjetske uvjete za rad. Jugoslavija je baš to i učinila svome Hajduku, ustoličivši ga na možda najljepšu građevinu koju je ta država ikada sagradila, poljudski stadion, i tako je i počelo to prokletstvo: nakon što godinama igraš u vrhu, dobiješ stadion i logistiku, a onda se ritneš i kao krava proliješ punu kantu mlijeka; zaniječeš sam sebe i otvoriš kletvu koje ćeš se teško riješiti.

Tako je bilo i s našom košarkom; osam ili devet od dvanaest najboljih u jugoslavenskim reprezentacijama koje su osvajale titule širom svijeta u drugoj polovini osamdesetih, dok je još Dražen bio živ - bili su iz Hrvatske, a onda se i taj žar ugasio kako je veliko Draženovo srce prestalo kucati – pa smo danas sretni kada možemo sanjati o plasmanu na neko natjecanje.

Iz ovih prokletstava i narod – ili barem ono što je od njega ostalo – morao bi učiti o budućnosti. Ne možeš se odreći sebe i svoje prošlosti, sići sam s postolja koje si mukom osvojio, negirati sam svoj put i povijest - i pretvarati je u nešto drugo, pa je izbrisati kao kredu mokrom spužvom sa školske ploče.

Prije ili kasnije sustići će te kletva prošlosti. Kletva o sedam mršavih i sedam debelih krava.

Eh, da samo sedam...

 

Smrt u šetnji koncertnom dvoranom

(lisinski.hr)

Ove zime, dok je još bila mlada, dosadna i prilično topla, otišao sam na koncert proslavljenog pijanista i orkestra u koncertnu dvoranu. Uz uobičajenu paradu kiča i malograđanštine, nastojeći uvidjeti da se većinom ipak radi o ljudima koji iskreno žele uživati u glazbi, iz takvih snenih i razbacanih misli prenuo me trenutak u kojem sam ugledao barda jedne struke, za kojeg se već tada obilato pisalo da boluje od smrtonosne bolesti, kako mučne i teške trenutke bolovanja nastoji prikratiti uživanjem u ovom događaju. Je li se tu radilo o pokazivanju moći ili istinskom užitku, za ovu je priču – vidjet ćete – potpuno nevažno. Na njegovu se licu, unatoč činjenici da se pojavio na tom mjestu, svečano i prilično obučen, odvraćajući jedva primjetnim kimanjem glavom na mnogobrojne usputne pozdrave, u pratnji mlađahnog i lijepog svijeta, mogao jasno očitati trzaj straha, boli i patnje, za kojeg će se tek mjesec dana poslije pokazati kako se radilo o istinskom licu smrti. Njegova smrt, obilato popraćena u medijskom svijetu, nerijetko i potpuno protivno staroj latinskoj koja zahtijeva da de mortuis nihil nisi bene, pokazala se tako za mene događajem koji je slijedio onom susretu na hodniku dvorane; pa htio-ne htio, kada god pomislim da taj koncert, sjetim se nerado i onoga što je uslijedilo.

Zaboravivši već pomalo na sve to, bezbrižan i rastresen kakav već mogu biti, sa mislima o tome da bi ovakve događaje valjalo popratiti bar prethodnim jednodnevnim čišćenjem od civilizacije i buke koja nas u njoj okružuje, neki sam se dan, sav veseo što sam uspio u posljednji čas pribaviti karte i za taj događaj, uputio i na solistički koncert istog majstora u dvoranu. Oduševljen činjenicom da ću prvi puta u životu prisustvovati njegovu nadaleko oglašenom samostalnom koncertu, razmišljao sam o predstojećem repertoaru, gegajući se lijeno, košulje izvađene iz hlača, hodnicima viših katova okupanim toplim proljetnim suncem na zalasku uz prigušeni romor grada u predvečerje.

I onda me presjeklo: iza ugla, polako i dostojanstveno kako to već samo u takvim prilikama može biti, naišla je poznanica za koju sam već odavna čuo da se dugo i teško bori sa neizlječivom bolešću. U društvu mlađih i bezbrižnih prijatelja, lagano je odvratila na pozdrav, gledajući umornim i velikim očima patnje, boli i straha. U tim očima ja nisam vidio ništa od onog što bezbrižni i dokoni pripadnici društvene zajednice izmjenjuju u takvim susretima, a tiče se trenutnog statusa, zadovoljstva i sličnih trivijalnih stvari. Bijaše to lice, strah me i reći, koje gleda kraju u oči i puno je ledene istine o životu.

Pa onda, ne mogavši odagnati te tmurne i strašne misli što su me snašle, snužden i prestravljen sličnošću dvaju događaja, pogleda uprta u pod, odslušah fantastičnu bujicu zvuka što je slijedila, doživljavajući neviđenu preciznost čitanja nota primjerice jednog Liszta kao milijune sitnih uboda kristalnih igli koje navališe u zrak iz ustreptala glasovira, opominjući kroz suze, muk i nastupajuću tminu smrtnike na ledenu istinu o neponovljivosti i vrijednosti života.

Vjerujem kako ne trebam ovdje posebno niti istaknuti da je nekoliko dana nakon tog koncerta pristigla vijest o tome kako je poznanica koju sam tamo vidio preminula.

Ne želeći o tome napisati još štogod više, ne upotrebljavajući – ne daj Bože – riječi kojima ovdje nipošto ne bi smjelo biti mjesta, zavapit ću samo glasno, da se čuje, da ječi, moleći da ovaj susret ne bude nagovještaj, kao što bješe onaj: nek' me ova čaša mimoiđe!

(svibanj 2019.)

 

Princip nade

 

Postavljam ovo na brzaka; izložba Vojina Bakića u Bjelovaru traje do 18.4., nešto se pričalo da bi je produživali, nisam siguran pa javljam ovako; uspjeli smo uhvatiti vremena. Kad ga bude više, dodat ću više od linka... :)

Update

Novost: izložba traje do 6.6. ....

Umjesto mojih traktata, možda je najbolji citat sa stranice silence-monument.com....

"Tišina koja je srušila spomenik

Projektom Tišina koja je srušila spomenik želimo skrenuti pažnju na skulpturu Vojina Bakića „Spomenik pobjedi naroda Slavonije“ kroz umjetničku instalaciju na mjestu srušenog spomenika s idejom njegove rekonstrukcije, novim umjetničkim radom umjetnika Sandra Đukića, realiziranog tehnikom proširene stvarnosti (Augmented Reality).

„Spomenik pobjedi naroda Slavonije” u Kamenskoj (Hrvatska), tridesetmetarska skulptura od nehrđajućeg čelika (nastajala 1958.-1968. kao inženjerski iznimno zahtijevan poduhvat), u trenutku nastanka bila je najveća apstraktna skulptura u Europi, visoke umjetničke vrijednosti. Srušena je 1992. od strane pripadnika Hrvatske vojske, u vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije. Rušena je petodnevnim miniranjem, te oborena iz devetog pokušaja.

Vojin Bakić je jedan od najznačajnijih suvremenih umjetnika, čiju je vrijednost je 1964. godine istaknuo Herbert Read uvrstivši ga u antologiju suvremene skulpture (Modern Sculpture, A Concise History, Thames & Hudson). On je prepoznat u europskoj povijesti skulpture najviše po razlistanim formama i svjetlosnim oblicima kojima je napravio veliki iskorak iz figurativne u apstraktnu umjetnost. Skulptura kojom se bavimo objedinjuje razlistanu formu i svjetlosne oblike, međutim kao i brojne druge Bakićeve skulpture je srušena i uništena u ratu 90-tih godina u Hrvatskoj.

Povodom tridesete godišnjice fizičkog rušenja spomenika (u kaosu rata 90-tih), koji paradigmatski ukazuje na politiku sustavnog rušenja antifašističkih spomenika vezanih uz narodnooslobodilačku borbu, te nemara koji je omogućio devastaciju, a koji traje do danas, želimo isto tako prekinuti tišinu javnosti, te ukazati da je spomenik unatoč tome što je srušen i danas upisan duboko u svijest ljudi i svjetsku povijest umjetnosti (Kultermann, Venturi, Read).

Sram zbog neprocesuiranja rušilačkog postupka, preoblikovan ili u tišinu ili laž u novinskim objavama koje su javnost uvjeravale u neistine, između ostalih da je spomenik srušio vjetar, a koju je demantirao tek Državni hidrometeorološki zavod (DHMZ) omogućavanjem uvida u podatke o vjetru na dan rušenja 21. 02.1992. godine. Snaga vjetra tog dana je prema Beaufortovoj ljestvici klasificirana u rasponu od 0-1 Bf, a što se u hrvatskoj nomenklaturi vjetrova označava vjetar naziva „tišina”. Stoga “tišinu” iz nalaza DHMZ-a ističemo u naslovu projekta povezujući je s Tišinom nadležnih institucija i medija.

Obilježavanjem tridesetogodišnjice rušenja, rekreiramo skulpturu – spomenik i vrijednosti upisane u njega.

U borbi protiv svih oblika revizionizma kroz projekt zagovaramo afirmativan stav prema antifašističkoj prošlosti i odlučujemo se za proslavu njezinih vrijednosti kao i umjetničke vrijednosti skulpture Vojina Bakića. Apstraktnu monumentalnu skulpturu rekreiramo kroz multimedijalni projekt na lokaciji srušenog spomenika. Multimedijalni projekt sastoji se od privremene i trajne umjetničke instalacije. Privremenu instalaciju činit će dvadesetmetarska rekreacija spomenika LED ekranom, spektakularno multimedijalno rješenje po konceptu umjetnika Sandra Đukića. Trajnu će činiti info ploča s činjenicama o povijesti spomenika i QR code koji će, uz pomoć tehnologije proširene realnosti (AR- Augmented Reality), 3D spomenik učiniti virtualno vidljivim na istom mjestu na kojem je bio prije devastacije.

S obzirom na lokaciju srušenog, a sada rekreiranog spomenika i ambijent u duhu Herzogova „Fitzgeralda“, divlju prirodu prilično udaljenu od civilizacije, posebnu pažnju posvećujemo diseminaciji koju realiziramo kroz planirani međunarodni simpozij znanstveno-diskurzivnog formata, izložbe, predavanja i distribuciju informacija kroz medije i mrežu umjetničkih institucija."

U potrazi za Van der Lubbeom

Dobro je; tko drugačije kaže, taj kleveće i laže.

Stvarno je dobro, pogotovo kad netko pored svega što se recimo u Epsteinovim fileovima otkrilo još uvijek ima mrvu inteligencije pa i dalje tvrdi da je dobro, dapače - da nikada nije bilo niti bolje. Naravno, radi se o našim vlastitim stražnjicama, ali tko još za to mari. Činjenica da je svatko značajan u području politike i estrade umočen govori kako je - dobro, a svatko tko tvrdi suprotno izdajica je vrijedan prezira.

Ili se možda ipak radi o tome da ljudi ne umiju priznati kako im je tlo pod nogama odavna već izmaklo.

Još se samo moramo sjetiti; a što se ono točno izdalo?

- - - - - 

Vrijede li zakoni pravde u svijetu politike? Vrijede li oni zapravo igdje? Smijemo li ovaj svijet zaprljan tragedijom povijesti (i njenim ponavljanjem u formi farse) mjeriti nečim što nikada nije funkcioniralo ne u cijelosti, nego je upitno je li funkcioniralo i nekom manjem dijelu?

Jer, ne zavaravajmo se: zakone pišu pobjednici i vladari; oni se ne pišu radi pravde, već radi očuvanja tekovina pobjede; pravila koja tom prilikom ožive nisu drugo do li rezultati onoga što je ostvareno silom.

Tukididov melijski dijalog o sili protiv pravde uistinu gotovo da je basna o propasti imperije koju određuju vojna i gospodarska moć. Pretjerano širenje carstva narušava moralne vrijednosti jer i ondašnja Atena (poput nekog Mladića u Srebrenici) razmatra mogućnost ubiti sve melijske muškarce i porobiti žene i djecu. Kada Atenjani konačno stignu do Melosa, raspravljaju s pozicije sile i ostavljaju pravdu po strani. Tako stvaraju više neprijatelja svojim postupcima i zapravo pripremaju teren za vlastitu propast.

Pogledamo li malo bolje u sadašnjost, otkrit ćemo ne jednog, nego stotine Trumpova oko nas – od Washingtona do Špičkovine. Što je to što trumpove razlikuje od političke elite na koju smo navikli? Pa, žalosno ali istinito – samo i jedino to što se kod njih, za razliku od onih drugih - ni deklarativna razina ne trudi biti na nivou.

I taj slavni mir koji nas je toliko opio i odučio od ratovanja, sunce mu njegovo kalaisano; taj mir uspostavljen u Bretton Woodsu, na Jalti i u Potsdamu – bio je samo uvod u novi rat; Hladni rat. Najapsurdnije je od svega upravo to što je taj rat – s punim značenjem sukoba koji tek što nije počinjao dovoditi do žrtava – bio siguran jamac mira – jer je ravnoteža straha uspostavljena njime značila da nitko neće povući prvi potez.

Ima li mira čiji uzrok nije bio strah; ima li u vlasti igdje išta što ne bi odisalo teškim vonjem sile?

Novi vijek i počeo je baš onim što sami nazivamo dobom velikih osvajanja; kolonizacija, pljačka i prisvajanje tuđeg i osvojenog značilo je istinski temelj napretka ove civilizacije. Tako brzo zaboravljamo na vatri ispečene Indijance, potragu za Eldoradom ili sistematsko pljačkanje pamuka, ruda, goriva; na koncu i ropstvo nije drugo do li mjesto na kojem je Zapad nastavljao tradicije antike. 

Zar smo stvarno mislili da takvo što može trajati dovijeka; zar famozne granice rasta nisu oglašene još prije pola stoljeća kao znanstveni rad, a ne politički pamflet?

I onda se nakon Drugog svjetskog rata – dekolonizacija krvava i duga tek bijaše započela, s puno i previše otpora, spletki i razdora na ovoj, „našoj“ strani – pronađu ljudi koji poželješe mir kao temelj života. No, i ta Europska zajednica u svome korijenu ne bijaše ništa drugo (čak i po imenu) do li ekonomska zajednica; nitko se uopće nije niti trudio skrivati pravi poriv nastanka. Ili sporazum iz Helsinkija: ne dirajte granice; neka sve ostane kako jest! Ili dotok migranata u milijunima: pa ne radi se tu o plemenitosti, nego o zaradi; kapital želi što manje troškove; što jeftiniju radnu snagu; što više prostora za širenje, profit i eksploataciju.

Europa kao jedan subjekt uopće ne postoji i šanse da će se takvo što desiti svakim su danom sve manje; možda je moguće to da ono što deklariraju jest popis najboljih i najljepših želja – ali sve je to jednostavno postalo neizvedivo. Koliko ta Europa imade divizija muškog mesa koje je spremno poginuti za nešto što bi u njihovim srcima značilo Europu? Jer, u povijesti – to oduvijek bijaše jedino mjerilo vrijednosti. Onda još i ovo: čijim će se gorivom poticati plamen te Europe – da li skupim američkim ili jeftinim ruskim; to se ispostavlja kao jedino važno pitanje. To, i demografija; mjesto na kojemu postaje jasno kako se radi o kontinentu koji će u dvije ili tri generacije postati pustinjom ili utočištem stranaca koji teško da će se udomaćiti.

Bilo je čarobno sanjati; bilo je čudesno trideset ili pedeset godina stremiti Europi i gledati kako se tamo grickaju Mozart kuglice i blješte reklame po velegradovima; no taj je san plaćen iseljenjem milijuna najboljih i najvrednijih ljudi za koje više nije bilo nikakve rampe da ih čuva i drži; taj je san odsanjan – i sada je ostala gola sila na livadi, pa kom' opanci, kom' obojci.

Europa je, kao i sve bajke, ostala nedostižni ideal uvažavanja, sporazumijevanja i ljudskosti. Kao i uvijek kod bajki koje se pokušavaju živjeti, pokazalo se da iza lijepe fasade truli teška, nerješiva i strašna laž. Ako u svemu ima nečeg vrijednog, to je onda činjenica da ćemo zasigurno uskoro ostvariti svoj davni, tisućljetni san i dostići tu slavnu i veliku Europu po svemu; standardu, načinu života, izgledu zajednice u kojoj se živi. No, to se na žalost neće zbiti onako kako smo vjerovali da hoće; mi se nećemo uspeti do njih; oni će se stropoštati k nama.

Zar je netko u doba kada su padali berlinski zidovi i kada su stigli sanjari s naslovima o koncu povijesti puškom natjerao tu Europu da sama outsourca čitavu svoju industriju i znanje, radi profita i šake šuškava papira? Zar joj je netko drugi rezao vlastite doprinose za zdravstvo, školstvo i infrastrukturu i tako vlastito stanovništvo ostavljao bez tla pod nogama?

Prevedeno na jezik čitava kontinenta; neće Ukrajina postati Europa: cijela će Europa postati Ukrajina. Preskupo je držati narod u visokom standardu života; to je nešto što se prije ili kasnije ne isplati i mora se ispraviti.

Kao što se od pravog muškarca očekuje da svoju damu zaštiti svojim tijelom u slučaju opasnosti, tako se i sada od nas očekuje da u beskrajnom i tmurnom vremenu izgubljena mira svojim životom štitimo neki imaginarni i magloviti dokučiv pojam zapada. Jer, u tom sustavu vrijednosti, što je logičnije od nekog saveza euroazijskih susjeda? Savez prekooceanskih zemalja! Upravo ono što ta fatalna Rusija - bez da upali jedan jedini tenk - i želi: treba samo pustiti NATO i EU da se sami od sebe raspadnu trveći se iznutra. Baš onako kako je kapitalizam učinio socijalizmu, hraneći njegove najhrđavije i najlošije dijelove.

Kapitalizam je jedini od svih istinskih zakona svemira a zove se interes; lakše nam je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. 

- - - - -

Čudno je Hrvatsku uspoređivati s Ukrajinom. Mi smo imali sreću da su naši najjači susjedi Srbi bili dovoljno slabi da ne mogu nadjačati sve oko sebe (kao što mogu Rusi) a dovoljno pak jaki da osjete sirenski i neodoljiv zov širenja i imperijalističke tendencije, koje je ovaj narod umio iskoristiti u pravo vrijeme i zaštititi se od prisizanja Talijana, Madžara i ostalih. Hrvatsku nije spasio Tito niti bilo koja ideologija; Hrvatsku je u presudnom versailleskom času spasila gola sila srpskih bajuneta; istih onih koji su je potom boli i tukli tupom stranom dvadeset godina, između dvaju ratova, ne umjevši shvatiti da je mršava nagodba bolja od najdeblje pobjede. 

Recimo, ako već pitate što bi bilo da nije bilo Tita, onda pitajte i što bi bilo da nije bilo Černozemskog ili Puniše Račića ili Gavrila Principa - jer nije jasno zašto se taj kotač kalkulacije što se unazad u mašti vrti negdje mora zaustaviti. Naime, tek onda kada su krajem tridesetih dva normalna čovjeka (Maček i knez Pavle) pokušala sklopiti sporazum svih sporazuma, pa su čak u tome i uspjeli, stigao je novi rat i sve je otišlo u paramparčad – a i to je, da stvar bude apsurdnija – počelo tako što su nesretni Srbi sami sebi srušili vlastitu kraljevinu martovskim pučem, umjesto da barem na nekoliko godina po strani ostave  velikog vojskovođu Churchilla koji je ratove najbolje vodio tuđim mesom i na tuđim teritorijima, čuvajući svoj otok kao zjenicu oka. Naime, ne zaboravimo; i Staljin i svi komunisti duge prve dvije godine rata bili su – Hitlerovi saveznici; nikakvi antifašisti.

Države i narode na okupu ne čuva ideologija, već shvaćanje o tome da je zajednički život moguć - ili nije. Kada se raspala socijalistička Jugoslavije, od ideje o jugoslavenstvu nije ostalo baš ništa osim sjećanja na doba progona i jedan izuzetno krvav rat - i iz toga je mogao nastati samo novi rat.

Na koncu, i "naš" mir iz siječnja devedesetidruge sklopljen je onda kada je trećina Hrvatske bila porobljena i okupirana. Naravno da smo ga, onako kako se svi sporazumi i sklapaju – i mi Hrvati, videći kako žabe podižu noge kada konje potkivaju - sklopili s figom u džepu, čekajući pogodan trenutak da Krajinu odgrizemo i prisajedinimo s maticom, pa makar je čitavu – kako je u svijetu red i bolji običaj – morali iseliti i popaliti. Kakva je to danas, međutim, politika koja, pozivajući se na naš primjer, sada Ukrajini sugerira rat umjesto primirja? Što bi s Hrvatskom bilo da nakon pada Vukovara nije prihvatila primirje – a srpske kasarne odavna su tada već bile prazne, za razliku od ruskih?

Eto, barem smo mi Hrvati navikli živjeti u laži (dobro naučivši kako najstariji zakon ljudske zajednice glasi: jedno misli, drugo govori, treće radi) i barem su nama uvijek neki drugi krivi za sve. Od stoljeća sedmog talambasaju nam o velikim kraljevinama i carevinama što nas čuvaju, dok nas kradu. I onda, pored živih i zdravih Letonaca, Poljaka, Čeha, imamo obraza tvrditi kako nam je u povijesti bilo teško i da smo stalno bili okruženi velikima. Jesmo, ali ti veliki nikada nisu bili nepobjedivi. Barem smo mi navikli sjediti na dvije stolice, to nam niti u budućnosti ne bi smio biti problem, ako nas uopće bude. 

Jer; dobro znadete što slijedi nakon slavlja: obračun s izdajnicima. Baš je dobro što obnavljaju naš Reichstag; taman će dobro poslužiti da se neke komunjare ili Srbe optuži za palež kad bude vrijeme za to. Do tada, pravite se da nikada niste čuli za Jadranku Skender, Sinišu Palma i ostale.

Što snovi dulje budu trajali, popet ćemo se u njima više i tresak o tlo će biti jači.

Ona, on, pisac i jutro

 Pitali bi ga: što zapravo želi?

Želi – dok je živ, a barem još u posljednjem času - pamtiti u svakom njegovom dijelu jutro u kojem rano, jedva obučen, proviri iz hodnika kroz otvorena vrata - s aparatom za brijanje u lijevoj ruci, ispitujući meteorološke uvjete za izlazak u svijet, među ljude - i tu ugleda Njen lik u polumraku vrta: prvo iz profila, zagledan u tamne oblake pod svitanjem; potom ostaje s kvakom otvorenih vrata u drugoj šaci, snažno okupan dugim pogledom tih zelenih očiju i smiješkom za dobro jutro.

Nije ovo, razumjet ćete, nipošto zavrijedilo bivati predmetom ovakve neke pisanije - čudnovate tvorbe, pomalo na silu stvorene, prepune improvizacije, čega li već - nego moguće neke lijepe, nevelike novelete s cvjetovima ruža, rosom, pjevom ptica i mirisima jutra, ako već ne jednog jedinog, ali pravog soneta; vedra, snažna, prepuna unutarnje snage i bogatstva nagradnje, ponad konstrukcije što počiva na širokim potpornjima vještih i uvjerljivih rima.

Ali, tko bi uspio sve ovo sabiti u jedan jedini sonet? Ma, mislim, ima ih i bilo ih je nekoliko; a ovaj slučajan neki pisac u prolazu svakako da nije među njima; čemu onda zakidati za sve ono čega će još ovdje biti, a u onih četrnaest redaka ne bi mu stalo?

I - pitat će on - glavni junak, a ne pisac, samo da znate - te pitaoce s početka: tko još da mari za vještinu izražaja, stihove, rime, unutarnju snagu - kada se Nju može jutrom udahnuti u onom najslađem dijelu što se nepogrešivo otkriva negdje na toplom i mekom pregibu vrata i ramena, ali tek kada zažmiriš?

Ispod kapaka tada jasno ugleda sve što jest, nakon što je negdje u dubini noći predstojalo sjedinjenje - onakvo, da, kakvo i priliči; bez prekida i bojazni i obaveza; nakon godina i godina u kojima se već zaboravilo kako je to na kraju, unutra; pa se ponovno uči, nevještim rukama punim obzira, čuđenja i suvišnih kretnji, sličnih onima s davnih, gotovo zaboravljenih početaka, kada se nije znalo što je ispod, iza, dalje; a onda sve odjednom uzraste do časa u kojemu se više zaista ne može čekati, pod Njenim svesrdnim tihim moljenjem da se dođe do kraja, unutra, sada, zajedno; ali neka misli samo na sebe, samo na sebe, samo na sebe.

I tada - doista - baš sav ostali svijet oko njih nestane pomalo, neka se nitko ne naljuti - suvišan i postiđen; pa nakon što se već gotovo zaboravilo kako je to misliti samo na sebe, ostanu samo Njene usne koje ljube i mole da Je ispuni vrelinom, jer poslije - bit će dovoljno tek nekoliko snažnih pokreta, trzaja - i jedan jedini zagrljaj, neponovljiv i svet, uz par snažnih šapata i dodira usnama i nabreklim jagodicama prstiju - da se dođe do vrhunaca - i ostane tako u polusnu, satima; tijela vrelih, ukočenih, vlažnih u hladnom mraku prvih jesenskih noći; bez misli, bez osjeta, s pokojom suzom sreće - i morem tihih, nježnih i jedva razumljivih riječi izgovorenih ravno u uho prije nego se zaspe; čvrsto, dugo i bez ikakva sna.

I tako dočeka to jutro.

Postavljanje dnevnih limita na karticama

Tko čita, čita; to ne čita, ne čita, rekao bi Grunf. Dodijelilo nagradu Milku Valentu, a ovaj – ups – ima nekoliko godina da je opravdavao pedofiliju u intervjuu. Dobro, zapravo je čovjek krenuo s istinom pa priznao: „moram vam reći, nisam otkrio tajnu ljubavi. Nisam. Otkrio sam tajnu seksa.“ Onda je nastavio, „MeToo je jedna velika kapitalistička prevara koju su pokrenule žene i dobri odvjetnici: vas je npr. netko prije četrdest godina pogladio po guzici, a vi ga sad tražite novac. I dobit ćete ga...Dvije i pol tisuće djevojaka dolazi svake godine u Hollywood. Znate što će učiniti da dobiju ulogu? Sve će učiniti! One iskorištavaju bogate tipove poput Trumpa i Weinsteina... zar je Weinsteinu potrebno da nekoga siluje? Pa djevojke mu se nude svakoga dana!“...

 

Poslije se još nešto pričalo i o djevojčicama, ali nisam to – da prostite - detaljnije čitao; brrr. Sjetio sam se kako je moja baka imala šesnaest kada ju je udalo; kako je Julija imala – koliko ono, četrnaest?, i sve tako. Mora biti da nisam normalan; meni se, da prostite, još uvijek sviđa normalan, pravi batak jedne skoro šezdesetogodišnjakinje, i toliko sam zaostao da smatram kako za muškarca jednostavno nema; da – ponavljam - nema veće sreće u životu od one da mu se da prostite ona stvar nakon dobra četiri desetljeća diže na uvijek istu, najrođeniju ženu.

 

Mora biti da nešto ne štima sa nama, ne s njima. Nešto ne štima s našim sustavom vrijednosti; onim u kojemu je jedino važno to koliko netko ima, kako izgleda i čiji je. Naime, kaj. Problem s društvom koje čine neuki jest u tome što ljudi istodobno umiju biti i pjesnici i pedofili, i ovo i ono, a da bi jedni druge razumjeli ljudi u takvom društvu ne umiju puno više od toga da se međusobno trpaju u ladice koje su prethodno u svojim glavama osmislili.

Tako da ne možemo drugo nego li konstatirati kako je kvragu otišlo društvo koje treba priznanja da bi ih dijelilo pjesnicima kao da su Alije Sirotanovići ili Blage Zadre, ali i pjesnik koji ih treba jer bi inače umro od gladi.

 

Reci mi, kume, čiji si – jesil` naš ili nji`ov, i ja ću ti reći što trebaš misliti.

 

I sve tako, od stoljeća sedmog. U javnom sektoru, a i privatnom; u povijesti i u ljubavi, u ljepoti i u mržnji; u sadašnjosti i prošlosti.

 

Bez budućnosti, kako se čini, dok god bude tako.

 

Nakon Auschwitza pojavila se ona glasovita dilema; ima li poezija više ikakvog smisla. Mens` čini da to pitanje jednom zasvagda treba preformulirati.

 

Ima li poezija više ikakvog smisla pored beskontaktnog plaćanja?

Bombe, rašpe, livorveri

U zatvoru u Coloradu – to vam ovdje hoću ispričati - u proljeće prije skoro tri godine izgleda da je samoubojstvo počinio Unabomer, osamdesetjednogodišnji Ted Kaczynski; matematički genije poznat po svome manifestu protiv progresa i suludoj praksi odašiljanja paketa kojima je na adrese političara i znanstvenih uglednika dostavljao eksplozivne naprave.

„Ljudi boluju od progresa tehnologije koji pogađa većinu na planetu te izaziva neizmjerno ekološko uništenje. Jedini put koji vodi prema naprijed je zaustavljanje tehnološkog napretka, vraćanje priprostom životu i bliskosti s prirodom...” – riječi su njegova poznatog Bombaškog manifesta. Za razliku od većine drugih bombaša, iza Unabombera nije stajao nitko osim dugih noćnih sjena oko ponoći – i njegova uma u kojemu je smislio svršetak svijeta kakvog znamo.

Pomno je birao mete kojima će dostavljati pakete, pa je to činio profesorima, šefovima avionskih kompanija ili reklamnih agencija, direktorima državnih tvrtki... bombe su imale dovoljno jaku razornu snagu da se ljudi ozbiljno ozlijede pa čak i ostanu invalidi. Smatra se da je ozlijedio osamnaest ljudi; za nekoliko kasnijih smrti izravno je odgovoran iako nisu nastupile odmah po otvaranju paketa – ali su bile izravnom i najbližom posljedicom njegova djelovanja. Kako je stario, počeo je osim bombi slati i pisma novinama, tražeći objavu njegova manifesta. 

Dapače, izravno preuzimajući odgovornost za napade, slao je i pisma svojim žrtvama za koje je saznao iz medija – proklamirajući kako će, ako se objavi njegov manifest, prestati s bombaškim napadima.

(Tri godine kasnije netko će Unabomberove mete dovesti u vezu s ekipom iz Epsteinovih fileova; baš kao i Michaela Jacksona ili nekoliko nestalih i hospitaliziranih glumica ili manekenki - no, to je dio priče o kojemu ne znam mnogo, pa ga ovdje neću navoditi kao tvrdnju.)

Konačno je objavu manifesta učinio New York Times, trpeći kritike da promoviraju običnog kriminalca. No, na taj način, Unabomber je naposlijetku i uhićen: njegov stil pisanja prepoznao je brat, David Kaczynski.

Ted Kaczynski, matematički genije, dugo je šokirao svojim mentalnim sposobnostima - jer je mogao riješiti zadatke koje gotovo nitko nije umio. Zbog njegova briljantnog uma ponuđeno mu je mjesto člana profesorskog zbora i predavača na fakultetu, što je radio tri godine, objavljujući stručne radove u prestižnim časopisima, te je konačno sa dvadesetipet dospio i do mjesta predavača na Berkeleyu, a sa toga je mjesta krajem šezdesetih, imajući sve što uključuje jedan pravi američki san – dobar posao, mogućnost zasnivanja obitelji, perspektivu napredovanja u struci - naglo i bez ikakva jasnog razloga napustio taj život i akademsku scenu, postavši pustinjak u brdima Montane. Održavao je jedino kontakt sa bratom, odlazeći rijetko u nabavu kako bi pribavio namirnice koje nije mogao uzgojiti.

Dalje citiram članak iz Večernjeg lista otprije nekih pet godina - o uhićenju: „Kada je David shvatio kako je Unabomber njegov brat, obratio se policiji. Kazao im je gdje mu brat živi, a oni su mu obećali da javnost nikada neće doznati da je upravo on odao brata. No taj je podatak ipak objavljen u medijima pa se život Davida Kaczynskog pretvorio u pakao. Kako je za informacije koje bi mogle dovesti do uhićenja Unabombera bila raspisana novčana nagrada, tu je nagradu dobio David, a on ju je iskoristio da plati troškove suđenja svom bratu te obešteti obitelji njegovih žrtava.“

Na suđenju, Ted je odbio braniti se bolešću, a sudski psihijatar utvrdio je kako je sposoban pratiti suđenje iako boluje od shizofrenije. Dapače, prvo je priznao krivnju, ali je potom povukao priznanje. Osuđen je na četiri doživotne kazne bez mogućnosti puštanja na slobodu; bilo je to krajem devedesetih – i eto, poživio je sve do devetog desetljeća života.

Mnogi će napisati, neopravdano; trebalo ga je ubiti odmah pri uhićenju kao psa, ili mu izreći smrtnu kaznu. Vjerojatnije je ipak kako je američki pravosudni sustav procijenio da u okružju zlikovaca kakvima se on bavi, Unabomber nije nešto posebno okrutan i učinkovit – jer nemam sumnji o tome da bi mu smrtna kazna bila izrečena da takvo što tamo za takav slučaj priliči. Dvadesetak ranjenih i nekoliko onih koji su kasnije umrli – vjerojatno za taj sustav i naciju nije ništa previše posebno.

- - -

Možemo li išta dobroga naučiti iz primjera Unabombera? Moje je mišljenje - itekako. Možemo naučiti kako dobar i pravdi sklon čovjek u današnjem svijetu može neizmjerno patiti – ali nema nikakva prava nanositi štetu drugim ljudima. Za činjenje zla, tako, pokazuje se – nije nužna samo kolektivna svijest, izokrenuta ideologija koja pojedince pretvara u oružje; ponekad – doduše u slučajevima izrazito inteligentnih ljudi –dovoljno je da čovjek sam dođe do zaključaka o nepravednosti, neodrživosti i besmislenosti svijeta u kojemu živimo. No, odlučivati o smislu i pravdi za druge i umjesto drugih – neprihvatljivo je; učinimo li to sami za sebe i budemo spremni snositi posljedice – tu negdje moramo postaviti granice svoga postupanja.

Ovaj svijet, prije ili kasnije, ionako će se urušiti i ugasiti implodirajući sam u sebe poput nekog dalekog, mističnog i bogatog pulsara. Ljudska zloba, sebičnost, pohlepa – sigurno da će na tom putu značajno doprinjeti, ali pojedinac nema prava uzimati pravdu u svoje ruke i krojiti živote i sudbinu drugih, ma koliko o njihovim nedjelima imao nečega što bi mogao smatrti dokazima. Sve to iz jednostavnog razloga – jer nismo toliko umješni, pametni i uspješni u spoznajama svijeta oko sebe da bismo mogli postaviti jasne granice takvoj raboti. Dapače, što je netko inteligentniji, sposobniji, pametniji, obrazovaniji – njegova je odgovornost tim veća. 

Jedina manifestacija pravde, ili bolje rečeno – održavanja nekog osnovnog reda u zajednici, na tom putu može biti postavljanje i publiciranje unaprijed određenih, jasnih i što manje dvosmislenih pravila o tome kako se treba ponašati – i potom dosljedno, trajno i bez izuzetka – provođenje tih pravila u djelo. Na tom putu, na žalost, baš svatko će uskoro zamijetiti strašna odstupanja, često i nenamjerna ili nesvjesna, a često – i u disfunkconalnim i siromašnim zajednicama češće – intencionalna, čak sustavna i gotovo pa nepobjediva. Boriti se protiv zlosilja tako postaje dužnost pojedinca – ali samo u okvirima sustava koji je uspostavljen, barem tamo gdje taj sustav nije toliko zastranio da je izgubio svaki svoj smisao.

- - -

U tom pogledu, završavam ovaj tužan i vjerojatno malo poticajan napis asocijacijom na jedno filmsko remek-djelo; proročanski film Andreja Zvyagintseva – Leviathan. Napravio je on i još jedno remek djelo nakon njega, nakon Povratka s početka ovog tisućljeća – Loveless, ali ovaj, Leviathan, bavi se upravo tim problemom: mogućnošću borbe osviještenog pojedinca protiv... zla. Ili nečega što možda ne možemo zvati zlom, ali svakako potječe od ljudi – i vjerojatno je neiskorjenjivo. 

Dok i posljednji čovjek hoda ovim planetom određujući sebi i drugima što i kako tek golom silom... i dok ne budemo imali pouzdanja u nekoga izvan i iznad – bit će nam tako.

Samo da rata ne bude

 

(izvor: t-portal, prijenos s YouTubea)

 

Govorili su da u onoj bivšoj državi, što je gore - to je nogomet bolji. Kada je prijetio raspad početkom sedamdesetih, Jugoslavija je koju godinu ranije zamalo postala prvakom Europe, a još koju godinu ranije bila četvrta na svijetu i prva na Olimpijadi. Onda kada je državi išlo dobro kao sedamdesetih, nije se mogla kvalificirati niti na kakvo prvenstvo, a kamo li osvojiti ga.

 

I tako je devedesete stigla Italija i svjetsko prvenstvo - pred sam raspad. Reprezentacija je nakon maksimirskog kaosa s notornim Arkanom i Delijama u svibnju ispraćena zvižducima i navijanjem u prijateljskoj utakmici za Nizozemsku, tolikim da je njihov selektor na konferenciji nakon utakmice rekao kako nije imao pojma da u Zagrebu imaju mnogo navijača. A onda je uslijedio put od trnja - gotovo do zvijezda.

 

U prvoj utakmici Jugu je hametice porazila Njemačka, pa je potom jedva pobijeđena Kolumbija, te je nakon rutinske pobjede nad UAE u osmini finala dvama majstorijama Stojkovića nadjačana Španjolska.

 

Četvrtfinale je donijelo mitski dvoboj sa svjetskim prvacima Argentincima, predvođenim kraljem Maradonom. Čak i igra s desetoricom radi ranog isključenja legendarnog Šabanadžovića nije značila poraz; dapače - pokazalo se da ono što je forsirao tadašnji selektor Ivica Osim, Hrvat iz Sarajeva na privremenom radu u Beogradu - uopće nije loše. Naime, odavna već, iako su ga dok je igrao nogomet zvali Strauss sa Grbavice, Osim je - pokoj mu duši - nauštrb svog ugleda i imidža u momčad gurao velik dio takozvanih radilica; igrača manjeg nogometnog znanja i umijeća - koji su prvi puta u povijesti nogometa na ovim prostorima počeli igrati obaveznu igru, čuvajući protivničke asove i onemogućujući im trkom i zalaganjem da nadjačavaju protivnika. Otprilike, situacija je bila takva kao da u Hrvatskoj na klupi imate četiri Perišića, a igraju četiri More ili Sučića. I k tome još - možete zamisliti kakav je to odjek imalo na drugoj strani Drine - najveći umjetnici poput Savićevića ili strijelci poput Pančeva bili su podređeni u odnosu na ove "radnike", najčešće Bosance ili Crnogorce; čak i jednog fanatičnom radnom kodeksu odanog Slovenca koji je ipak opreza radi prijavio ozljedu pred utakmicu s Argentinom.

 

Držala se "bivša" tako u Firenzi ne devedeset, nego stoidvadeset minuta, čak imala s igračem manje i više šansi od svjetskih prvaka, a onda se pristupilo izvođenju penala. Selektor je igračima prepustio da biraju sami tko će pucati, pa otišao u svlačionicu, a teret su umjesto onih umjetnika - baš kao u nekakvom ratu - preuzeli ovi šljakeri, hajde - da budemo pošteni - izuzevši Piksija Stojkovića. No, nije pomoglo čak niti to da je Tomica Ivković, današnji ugledni komentator državne televizije, obranio penal samom kralju Maradoni, i to za okladu (nakon što je to već učinio nekoliko mjeseci ranije u nekom meču europskog kupa). Piksi je pogodio prečku; Hadžija Hadžibegić i Brnović su pucali mlako i njihove udarce obranio je argentinski golman.

 

San o polufinalu otišao je u dim. Doduše, mene je te lipanjske večeri više zanimalo nešto drugo, pa sam od tuge poraza tješio svoju ožalošćenu draganu koja se netom bila navukla na nogomet; ipak se radilo o svjetskom prvenstvu, je li. Eh, vraška je stvar taj nogomet. Mene baš nikada nije uspio dovesti do suza; ja sam navijač Zagreba; naučio sam na poraze i batine kao što paščad brzo nauči na život. Kada godinama sam stojiš na tribini, navijaš za one koje svi ostali zovu Pjesnici i shvatiš kako je poraz sastavni dio života. Iza tebe nema nikoga do dugih sjena na cesti od Jukićeve i Prilaza pa kući; tada razumiješ kako je čitav život neko ludo loptanje radi kojeg ne valja plakati, ako baš ne zaboli tu negdje, oko srca. Tu školu one strašne lipanjske večeri nije još bila prošla moja Najdraža, pa je nakon promašenih penala plakala, čudeći se kako ja gledam nogomet od rođenja, a sada sam hladan kao špricer. I dapače, nemam volje više gledati niti nekakvu Italiju i Irsku navečer u zadnjem četvrtfinalu; vrag odnio i nogomet i Maradonu i Tota Schilaccija; možemo bar jednom u miru ići popiti pivo ili se maziti pod zvijezdama.

 

- - -

 

Mjesec dana potom na kninske će ceste izići ugroženi naoružani bradonje, a u Splitu će još mjesec dana kasnije iznad semafora gorjeti jugoslavenska zastava, dok će igrači Partizana (i među njima trener Hrvat i još mnoštvo Hrvata, Crnogoraca i Slovenaca) spašavati glavu trčeći prema svlačionici pred naletom ostrašćene rulje. Da stvar bude dotjerana do apsurda, prvi Hrvat koji je poginuo od srpske ruke pri stvaranju hrvatske države bit će još mjesec dana kasnije - Srbin Goran Alavanja na straži nekakvog punkta ceste kod Benkovca; baš onaj iz strašnog pitanja koje će samrtno bolesni Jovan Rašković postaviti notornom Simi Dubaijću koji mjesec poslije u nekom beogradskom parku, a ovaj će mu na pitanje odgovoriti navlas isto što i svi ljubitelji stvaranja novih država. Dragan Tanasić svjedoči tako u nekom svome zapisu kako su on i "... Rašković nakon ubojstva Alavanje sreli Dubajića u Beogradu, koji je na Raškovićevo pitanje “Ko je ubio Stojana Galamonju?” odgovorio: “Nisam ja, to su uradili drugi.” “Pa dobro Simo, što ubiste Srbina?”, zapitao ga je Rašković, a ovaj hladno odgovorio... “Zato što je valjalo!”..."

 

Da, to je taj stravičan posao koji je oduvijek valjao: gubiti tuđe glave za vlastitu državu. Slavlje je moglo početi: iako sam imao dvadeset i koju, bilo mi je već te jeseni posve jasno kako Jugoslavija više nema baš nikakve šanse za opstanak. Dapače, još sam koju godinu ranije u onoj vojsci osjetio što to znači mržnja među ljudima - a ona je sada rasla spiralno, u nebesa; jedan nogometni rezultat tu doista ništa nije mogao promijeniti.

 

Sve ono što mi je sljedećeg proljeća bilo važno, jest misao o tome da ne zarati: kada bih se sjetio Srba, ili Bosanaca, ili Makedonaca, ja nisam razmišljao o masi, nego o običnim, jednostavnim ljudima; dječacima iz Novog Beograda, Titova Velesa, Mitrovice ili Velenja - iz one vojske, s kojima sam tek koji mjesec ranije dijelio dobro i zlo. Zamisliti da bi oni mogli umrijeti radi takvih stvari kao što su država ili narod, meni je bilo - nezamislivo. Bio sam još toliko mlad i bedast pa sam vjerovao da većina ljudi nije toliko glupa i zla da pristane ubijati druge radi takvih stvari kao što su narod, država, vosjka; jer rat i nije ništa drugo do li ubijanje koji prolazi nekažnjeno. Umjesto da pokupim djevojku i pođem van gdje me čekao posao, u nekakvu Norvešku, zauvijek zalupivši vratima, ja sam ovdje ostao radi ostarjele, nasmrt bolesne mame i Drage koja će sve do danas, kao da Joj je još uvijek dvadeset, govoriti samo one najslađe riječi o voljenju koje čovjek sa ženinih usta želi čuti - i čekao što će se zbiti.

 

Na oltar stvaranja nove države (po otvorenim izjavama njenih kumova i s ove strane) trebalo je prinijeti tričavih nekoliko tisuća života. Ih, šta ti je to; vikali su zadovoljno mašući krpama i pjevajući neke nove pjesme o četama i borbama. Dobro, ne možeš ne razumjeti njihovo oduševljenje; osobito ako se radi o životima njih ili njihovih najmilijih; svi su oni sve svoje do kučeta i paščeta sklonili na sigurno, od Austrije i Cipra do Srbije. Kao slab ljubitelj oružanih bitaka, vrlo rano shvatio sam hvala Bogu da u tom poslu za mene nema mjesta pa se nakon što sam se uspio izvući od jednogodišnjeg boravka pod oružjem, posvetio barem struci i poslu.

 

I zaboravio na države i promjene - ili se barem trudio tako učiniti, svjestan da bih svaku državu smio zvati svojom samo kada bih to uopće htio, ali i da svaka od njih itekako čovjeku umije pokazati zube, kao da je neka neman, tuđa i posve strana. Jer, države - to su ljudi; oni koji ih vode, i opslužuju i brane; oni koji u njima i za njih i od njih žive - na svoj, a nerijetko i tuđ račun.

 

Onda je negdje pred koju godinu, valjda o nekoj okrugloj obljetnici one firentinske bitke iz devedesete, ondašnji kapetan reprezentacije Hadžibegić, isti onaj koji je promašio taj penal, izjavio kako je stoposto siguran da je baš on kriv za rat u bivšoj državi i dvjesta tisuća mrtvih glava: da sam onomad pogodio, rata ne bi bilo!

 

Takav kakav sam, kada netko nešto kaže - a ja prvo pomislim na riječi; ne pomislim na njihovo značenje. Pa rekoh, Hadžija, kume, ti si barem oduvijek bio čvrst momak; sjećam ga se još kao dvadesetogodišnjaka kada je bez pardona u poslovičnoj borbi za opstanak u Kranjčevićevoj znao pokupiti Slaveka Kovačića na zemlju kao da je obična jelova daska. I šta sad, baš ti - ti ćeš ovako pjesnički, pa prvo na sebe, nevjerojatno. Kud je ovaj svijet otišao!

 

Osobno volim izjave u kojima ljudi kritički razmišljaju sami o sebi i svojim postupcima, no ovdje sam odmah hladno odmahnuo rukom: kakva besmislica; što sve danas čovjek po fejsovima i portalima ne može pročitati. Rat se u glavama budućih vođa i njihovih sljedbenika kuhao godinama ranije; zaustaviti spiralu mržnje započetu još valjda ubojstvom Stjepana Radića u Beogradu - jednim udarcem na gol s jedanaesterca doista je nemoguće. Rat je kuhao u svima nama desetljećima ranije, jer ako sam išta za život naučio još od djetinjstva - baš u toj, bivšoj državi, to je da ljudi najradije jedno misle, drugo govore a treće rade - i onda u toj mutnoj bari love ribe, živeći svoje male, sitne živote nekad kao lovci, nekad kao lovina, ali rijetko kao osamljeni vitezovi.

 

No, ono što me posve prenulo iz takvog razmišljanja, bio je razgovor s mojim već pomalo ostarjelim prijateljem, profesorom književnosti kojem su kroz ruke prošle tridesetitri generacije mladaca upravo negdje od tog rata pa do danas, a za taj veličanstven i mukotrpan posao država koju je stvarao i branio svojim rukama odužila mu se s kakvim sedamstotinjak eura mirovine (jer je odbio biti invalidom rata i nastavio pošteno raditi s djecom do starosti). Dragovoljac iz rata - koji je pušku uzeo u ruke tjednima prije mene, što sam ga uzalud tog strašnog rujna čekao po ondašnjim punktovima za kave i pive, od Zvečke do Blata i od Prižbe do Aleksinca, pa sam za njegov odlazak u rat saznao tek zabrinuto telefonom dozvavši njegovu staru i uplakanu majku - pričao mi je neki dan svoje zanesene priče o tome kako mi možemo sanjariti o poštenju koliko hoćemo, ali da je sada, na rubu sedamdesete, duboko uvjeren kako uspjeha hrvatskog nogometa sigurno ne bi bilo da nije bilo Mamića i kumova. Batali ti demokraciju, sposobnost i vještine; ako nemaš čvrstu ruku i uvjerenje mase koja te spremna slijepo slijediti - u svijetu si osuđen na propast!

 

A uspjeh hrvatskog nogometa ljudi opet doživljavaju i kao hrvatski uspjeh; nema u toj prečici nikakve sumnje - i tako hrvatski nogomet gradi hrvatski identitet, osjećaj, važnost.

 

I tako, rečenica po rečenica - stigosmo i do Firenze, pa čovjek veli: sada sam duboko uvjeren, da su tada ovi postali svjetski prvaci, nikad ne bi zaratilo - jer bi ovi koji su bili za stvaranje novih država ostali u manjini. Ljudi svoje živote proživljavaju u blatu, a glave su im u bajkama; daj im priču, vjerovanje, razlog za slavlje i veličinu - i progutat će sve što treba. Mržnju, ili ljubav - strašno - ali svejedno.

 

Hej, to priča čovjek koji je skoro glavu ostavio po nekim tamo Rajićima i Novskama; a sada govori o tome da je Hadžija Faruk za milimetar profulao Jugu!

 

Kakva glupost. No, kada bolje razmisliš - kakva fantazija! Da, život je glupost i fantazija. Ne dvjesta tisuća glava; da jedan običan šut na gol može spasiti jednu jedinu pa da ostane na mjestu i živi dalje svoj život, ma koliko bio običan, besmislen ili promašen - pa ima li uistinu poštena čovjeka koji na takvo što ne bi pristao?