Tražimo filozofa

Sjajan članak pronašao sam neki dan na portalu Jutarnjeg, koji prenosi članak iz The Economista; rijetko sam gdje uvidio minuciozniju analizu pojedinih struka i prioriteta na tom području.

 

„GENERACIJSKI OBRAT

Filozofi su danas traženiji od programera

Podaci središnje američke banke pokazuju da diplomanti filozofije u SAD-u imaju veću vjerojatnost da će biti zaposleni nego njihovi kolege koji su završili računarstvo

Piše:

The Economist

Objavljeno: 29. lipnja 2026. 06:52

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Prije deset godina, dok je revolucija umjetne inteligencije tek hvatala zamah, studentima humanističkih i umjetničkih studija govorili su: želite li biti konkurentni na tržištu rada, naučite se programirati. Čini se da to ipak nije bio najbolji savjet. Danas su upravo programeri ti koji strahuju da će im umjetna inteligencija preuzeti posao.

Možda bi programeri trebali bolje naučiti filozofirati. Početkom ove godine njujorška podružnica američke središnje banke objavila je podatke koji pokazuju da diplomanti filozofije u SAD-u imaju veću vjerojatnost da će biti zaposleni nego njihovi kolege koji su završili računarstvo. U 2024. godini, posljednjoj za koju postoje dostupni podaci, stopa nezaposlenosti među diplomantima računarstva iznosila je 7 posto, dok je među filozofima bila samo 5,1 posto.

Mnoge od njih zapošljavaju upravo tvrtke koje razvijaju umjetnu inteligenciju. Studenti često dobivaju ponude za posao prije nego što diplomiraju, kaže Luciano Floridi, profesor filozofije na Sveučilištu Yale. Ni akademska zajednica nije pošteđena tog trenda. Floridi razmjere odlaska profesora s filozofskih odjela u AI tvrtke opisuje kao egzodus.

Lekcije stare 2000 godina

Neke od lekcija koje filozofija može ponuditi istraživačima umjetne inteligencije stare su više od dvije tisuće godina. Sokratovska metoda, koju je opisao Platon, temelji se na prividnom neznanju i nizu pažljivo postavljenih pitanja kako bi se razjasnila značenja, otkrile proturječnosti i sagledale posljedice određenih tvrdnji. Mnogi današnji AI sustavi skloni su pretjeranom povlađivanju korisnicima. Modeli trenirani prema sokratovskoj metodi, kaže Jörg Noller, stručnjak za filozofiju i umjetnu inteligenciju Sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu, manje su skloni ugađati ljudima, a više tragati za istinom.

Tu je i koncept "sokratovskog neznanja". U "Obrani Sokratovoj" Platon prikazuje Sokrata kako tvrdi da njegova mudrost ponajprije proizlazi iz svijesti o tome koliko malo zapravo zna. Ugradnja takve intelektualne poniznosti u modele umjetne inteligencije može pomoći da budu manje pretjerano sigurni u svoje odgovore, što je jedna od njihovih najvećih slabosti. Noller taj problem naziva "nezrelošću umjetne inteligencije". Iason Gabriel, viši filozof u Google DeepMindu, londonskom laboratoriju za razvoj umjetne inteligencije, smatra da je takav pristup pridonio tome da AI sustavi danas rjeđe "haluciniraju". Šire gledano, dodaje, filozofija je "iznimno moćan alat" za poboljšanje načina na koji umjetna inteligencija razmišlja tijekom složenih procesa zaključivanja, poznatih kao "lanci mišljenja" (chains of thought).

Filozofska naobrazba može utjecati i na konkretniji način razmišljanja AI modela. Ako pravnom AI asistentu "usadite" djela Johna Lockea, kaže Thomas Powers, filozof tehnologije sa Sveučilišta u Delawareu, model će biti skloniji snažnoj zaštiti privatnog vlasništva kao temelju političkih sloboda. A ako vam takav svjetonazor ne odgovara, proizvođači modela nude i druge mogućnosti. Serija AI modela Granite, koju razvija američki tehnološki div IBM, opremljena je postavkama koje poslovnim korisnicima omogućuju da odgovore modela bolje usklade s filozofijom vlastite tvrtke. Francesca Rossi, direktorica IBM-ova odjela za odgovornu umjetnu inteligenciju, kaže da korisnici tako mogu sami odrediti balans između različitih filozofskih vrijednosti, na primjer između individualne slobode i društvenog sklada.

Filozofija može pomoći i u poboljšanju zaštite od umjetne inteligencije. Istraživači su već zabilježili niz zabrinjavajućih ponašanja AI modela, uključujući pokušaje izbjegavanja nadzora pa čak i ucjenjivanja korisnika. Jedan od načina na koji razvojni timovi nastoje spriječiti takvo ponašanje naziva se AI konstitucionalizam (constitutional AI). Riječ je o pristupu u kojem se modeli grade na skupu pravila i načela preuzetih iz filozofskih tekstova koji imaju moralni ili pravni autoritet.

Jedan od glavnih zagovornika tog pristupa je Anthropic, tvrtka za razvoj umjetne inteligencije iz San Francisca. Ustav njihovih modela Claude temelji se na raznolikim izvorima - od djela Immanuela Kanta i Appleovih uvjeta korištenja do Opće deklaracije o ljudskim pravima. Najnoviju verziju, objavljenu 21. siječnja, predvodila je glavna filozofkinja tvrtke Amanda Askell. Neki zaposlenici Anthropica taj dokument od 78 stranica u šali nazivaju Claudeovim "dokumentom duše".

Dva drugačija pristupa

No, najveće je pitanje koja bi se pravila uopće trebala naći u takvim "ustavima". Filozofi pritom najviše raspravljaju o dva glavna etička pristupa. Prvi je deontologija. Taj pristup, koji je među ostalima zastupao Immanuel Kant, polazi od strogih moralnih pravila koja zabranjuju laganje, prisilu ili korištenje ljudi kao sredstva za ostvarenje nekog cilja, čak i kada bi to moglo dovesti do većeg općeg dobra. Mnoge od tih deontoloških normi ugrađene su i u Claudeov "ustav". Prema riječima Thomasa Powersa upravo takva pravila čine ponašanje umjetne inteligencije dosljednijim, što je osobito važno ako će roboti jednog dana biti u našim domovima ili na javnim mjestima.

Modeli koji se temelje na deontološkom pristupu imaju i druge prednosti. Jedna od njih je veća iskrenost, osobina po kojoj je Claude već stekao reputaciju. Nick Bostrom, filozof sa Sveučilišta Oxford, kaže da modeli koji su iskreniji rjeđe dovode korisnike u zabludu. Slična deontološka pravila primjenjuje i tvrtka Inflection AI iz Silicijske doline u svom chatbotu Pi, koji je razvijen za pružanje emocionalne podrške. Direktor tvrtke Sean White kaže da Pi uspješno prepoznaje korisnike koji bi mogli nauditi sebi ili drugima. Prema Lucianu Floridiju, deontološki utemeljeni "ustavi" pomažu i u usklađivanju umjetne inteligencije sa zakonskim propisima.

Drugi etički pristup koji posebno zanima filozofe umjetne inteligencije jest konzekvencijalizam. Za razliku od deontologije, on procjenjuje koristi i štete kako bi odredio što je u svakoj zasebnoj situaciji ispravno učiniti. Među modelima koji su bliži tom pristupu nalaze se OpenAI-jev ChatGPT i Googleov Gemini. Google navodi da su njegovi AI modeli osmišljeni tako da stvaraju "konačne koristi koje znatno nadmašuju predvidive rizike", što je klasično konzekvencijalističko načelo.

Konzekvencijalistički algoritmi ključni su i za softver autonomnih vozila. Ako je prometna nesreća neizbježna, sustav mora odlučiti koji će ishod izazvati najmanju moguću štetu. Chris Gerdes, vodeći inženjer u Waymu, tvrtki koja razvija samovozeće automobile, kaže da se razvoj kreće upravo u smjeru sve većeg oslanjanja na konzekvencijalistički pristup. Isto vrijedi i za sustave umjetne inteligencije u vojne svrhe. Jack Shanahan, bivši direktor Zajedničkog centra za umjetnu inteligenciju američkih oružanih snaga, kaže da takvi sustavi moraju moći odvagnuti vojnu korist neke akcije u odnosu na moguće civilne žrtve.

Pritom se otvara niz složenih pitanja, upravo onakvih kakva filozofi najviše vole. Postoje li situacije u kojima bi trebalo zanemariti deontološka pravila? Kako donositi odluke kada posljedice nisu jasne? Trebaju li sustavi umjetne inteligencije uzimati u obzir dobrobit životinja ili stanje okoliša? Je li, na primjer, moralno prihvatljivo dati prednost spašavanju mlađih pješaka u odnosu na starije, pita Stefan Heck, filozof i direktor tvrtke Nauto, koja razvija AI sustave za sigurnost kamiona i drugih gospodarskih vozila. On predviđa da će upravo takve etičke dileme dovesti do niza sudskih sporova jer konzekvencijalistički algoritmi izričito dopuštaju nanošenje manje štete ako se time sprječava veća.

Kritičari upozoravaju i na opasnost od takozvanog moralnog otupljivanja. Ako računala sve češće budu donosila moralne odluke umjesto ljudi, hoćemo li s vremenom izgubiti sposobnost vlastitog etičkog prosuđivanja? Roman Yampolskiy, teoretičar umjetne inteligencije iz Sveučilišta Louisville, upozorava da se moral "kroz povijest razlikuje od kulture do kulture, podložan je manipulaciji i često ga razumijemo tek naknadno". Jedno je, čini se, sigurno: filozofima koji se bave umjetnom inteligencijom posla neće nedostajati.“

 

Nova izmjera

Mjera nečije veličine nije u brojnosti niti u snazi, već u načinu na koji se netko odnosi prema slabijem od sebe. Civilizacija naime nije ništa drugo do li mjesto na kojemu je čovjek uspio nadvladati rezultate koje u stvarnosti bez većih problema postižu gola sila i interes; tek tamo gdje onaj koji je slabiji uzmogne postići isto što i onaj koji je jači smjeli bismo pričati o napretku.

Ako se nekoga skupi sto, ili deset tisuća, ili milijun - onda nije stvar samo u tome da su jaki, jer jaki su onoliko koliko im je najjača najslabija karika. Naime, snaga trpi i priznaje samo rezultate sile - i ništa drugo. 

Sila se pak mjeri u brojnosti: životnost sile ovisi o tome koliko je u njoj silnica koje su za nju spremne umrijeti. Život tako, da - počiva na smrtima - i to smrtima onih najvrednijih što ih se žrtvuje na oltare. Smiješno, tragično i nevjerojatno u isti mah.

"Sam ću ubit' mog jedinca,

Nož u srce rinut žene;

Neg' da vidim od tuđinca

Slobode mi porušene.

Tko to izvest gotov nije,

U tom naša krv ne vrije!"

Zato, dobro pazite i ne spavajte na toj straži; neprijatelj, ta guja najčešće u samim nam njedrima - baš nikada ne spava. Čvrsto stisnite kundake i pošaljite bez okolišanja u to krvavo klupko svoje sinove tarući u potaji prve suze; dajte njih, najviše od onog što imate - ili sebe same, ako vam se sjeme još nije oplodilo ma iz kojeg razloga. Niste valjda među onim lošima što bi željeli da ih drugi brane, a oni da prođu jeftino?

Na stranu to što biste za gospona Demetra samo da ga sretnete kako negdje u gornjogradskim memlama, pod sjenama bršljana i Popova tornja mlatara rukama sav raščupan i zaigran i recitira ove svoje znamenite budnice i davorije, mogli načas pomisliti kako s njim nešto nije u redu kada fantazira o tome da bi pobio da prostite obitelj i spalio vlastitu kuću, pa pozvati jedan-jedan-dva; ono što je važno, prevažno u toj priči - to je osjećaj onih koje je od vašeg mnoštva, zanosa i siline strah.

Jer, samo su dvije stvari koje ljude pokreću s mjesta: strah i dosada. Potonje smo se već naužili u desetljećima iza nas; u jednoj generaciji čovjek je dobio dvadeset ili trideset godina života više na poklon - i s mukom ih pokušavao ispuniti nekim na brzinu pronađenim smislom. 

Je li mu to pošlo za rukom, najbolje će vam se kazati pogledate li oko sebe: u vremenima što stižu, mnogi će od straha zavapiti za neponovljivim godinama dosade.

Najčešće će potom, govoreći o onima koji se s njima ne slažu - zaboraviti kako će svojim riječima i mislima svjedočiti daleko više tmine, nemira i nevolje nego li bi to željeli, htjeli i smjeli - upravo po onom kanonu kojeg su prihvatili. Uistinu: upravo suprotno od njega.

U mnoštvu je toplo; čovjek se osjeća željeno, zaštićeno i sigurno; zato se ljudi rado odriču samoće; jer samoća moguće da znači usamljenost, slabost, postajanje lakim plijenom. 

Kako bi opravdali svoj odabir, najčešće sami pred sobom, morat će ti ljudi nekoga drugog i drugačijeg proglasiti nevaljalcem ili čak mentalno bolesno osobom. Što više budu dokazivali svoju odanost i pripadnost, manje će osjećati strah od odbacivanja i nepripadanja. 

Pripadanje, naime - uvijek tjera čovjeka na to da ga iznova opravdava; na prvom mjestu samome sebi; najradije, najlakše i najčešće tako što onoga drugog, koji ne pripada - nastoji obezvrijediti.

No, zajednice ne mogu živjeti u spokoju; one preživljavaju od toga da stalno i iznova pronalaze nove neprijatelje. Ne postoje zajednice sačinjene od prijatelja, već samo zajednice kojima je poslanstvo obraniti ono što je sveto. Svetost traži žrtve; zato ne spavajte i ne opuštajte se; to je jedan od ponajvećih grijehova.

Na koncu, ako neka zajednica, država, narod, masa žive i traju po nekoliko stoljeća, zbog čega onda uopće herojstvom smatramo žrtvovanje pojedinca učinjeno za njih (a on traje tek nekoliko desetljeća)? 

Zar nije logičnije da je život koji je kraći - manje vrijedan od onoga duljega? Ne bi li herojstvo po toj logici trebalo biti mjesto na kojem se narod žrtvuje za pojedinca, a ne pojedinac za narod - jer, tko je tu doista vredniji ako su heroji samo oni koji umiru u cvijetu mladosti i polažu živote na oltar nečega što je ionako dulje, stamenije, vrednije?

Ili ljudi ipak imaju život, možda čak i vječan - a zajednice tek su obmana i privid? Moramo biti svjesni toga da kolon iz Kaštela i plemić iz Tabora još prije niti trista godina nisu imali gotovo ništa zajedničkog - čak niti krunu kojoj su bili vjerni, niti biskupa, niti nešto što bismo zvali jezikom, a najmanje osjećaj kojeg bismo zvali pripadnošću.

Tek su Ilirci i narodnjaci netom što se ugasila posljednja lomača za vještice ponovno probudili priče o starim kraljevstvima, jezicima i narječjima; što je to što nas tjera vjerovati kako će ljude kroz trista godina vezivati iste niti koje ih primjerice vezuju danas?

Ovo je svijet koji niti u snu ne dopušta izostanak odabiranja strane. Ako ti ne odabireš, ima tko će tebe ptičice odabrati. Jer, tko nije naš, taj je njihov. Primjerice, izraelitski svijet bi te možda takvog kakav si mogao smatrati nekim gojimom i crvom jedva dostojnim barem bivanja, no u Hamasovom oku ti si običan kandidat za mrtvaca. Nije ti dopušteno osjećati sažaljenje za čovjeka bez opravdanja pripadanjem plemenu; čim osjetiš takvo što, makar i za bespomoćnog stradalnika iz suprotnog tabora, to znači da si protivnik.

A protivnike valja eliminirati.

- - - -

Ako se u nekom času samo malo, makar mrvicu - zabrinete oko toga što je nekoga radi naše siline strah, to znači da je s vama sve u redu. Nije se, naime, dobro radovati tuđoj nevolji; dobar je onaj čovjek koji ne umije biti radostan ako ma tko od njegovih bližnjih trpi i pati. 

No, već u sljedećem času mogli biste istupiti iz gomile - jer u gomili vam stalno netko zagledava u oči i ispituje vašu odanost; udaljit ćete se u nekom času barem malo, ćuteći kako od njena huka i romora više ne čujete baš ništa drugo - i kako je milimetar nedostajao da i ovoga puta nestanete u toj tustoj, tamnoj i sveprožimajućoj masi.

Kada jednom istupite iz gomile, morat ćete se prije ili kasnije zabrinuti za sebe sama i svoje; zajednice nisu tu radi vas, nego radi interesa i vlasti; one ne trpe istupanja i napuštanja pa ih rado prokazuju i kažnjavaju kao izdaju; morat ćete se sami dalje snalaziti u toj nevolji.

Radujete li se pak bez ikakve zadrške tome što je nekoga strah zbog toga što je vas puno i što ste jaki, jači, strašni, onda zapravo - ma koliko to sada poricali - ne osjećate ništa drugo do li zluradost. Prije ili kasnije to će vam se otkriti.

Vjerujte, bolje je što kasnije, kada vam se već jednom otkrije. Vas samih radi.

(svibanj 2025.)

"Bilo mi je žao da umrem žedan"

“Dvadeset godina je prošlo od masakra u Srebrenici kada je vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića ušla u zonu zaštićenu od UN-ovih vojnika holandskog bataljona, odvojila muškarce od žena, strijeljala jedne a deportirala druge.

Pitam se, je li dvadeset godina puno ili malo vremena? Budući da je odrasla cijela jedna generacija, rođena 1995., čini mi se da je puno. Tako vjerojatno misle i oni ljudi u Americi ili Njemačkoj koji su pažljivo pratili ratne izvještaje čudeći se da se pokolj događa u 20. stoljeću, usred Europe, a kojima Srebrenica već blijedi iz sjećanja. Novi ratovi zaokupljaju im pažnju, onaj u Siriji ili Libiji na primjer. Ratova ne nedostaje. Pa i u puno bližim krajevima oni koji su sami preživjeli rat u BiH pokušavaju ga zaboraviti. Jer, kako kaže Varam Šalamov, čovjek živi uz pomoć zaborava. Za poslijeratnu generaciju, Srebrenica je simbol nečeg strašnog i okrutnog, ali nečeg dalekog, nečeg što se dogodilo prije njihovog rođenja.

A opet, na svaku godišnjicu čini mi se suprotno, da je malo vremena prošlo jer su sjećanja onih koji se okupe da oplakuju mrtve još tako živa. Kao da je rat bio jučer, kao da su vojnici jučer odveli od kuće njihove sinove i očeve, dječake, starce, većinom civile... njih više od osam tisuća u mjesta oko Srebrenice, u smrt. Ratko Mladić još uvijek nije osuđen. Lista strijeljanih se nastavlja, iskopane kosti se ponovno pokapaju, ovoga puta s imenom i prezimenom. Žene, koje su živjele strepeći od potvrde, konačno doznaju sudbinu svojih i ne znaju ni same je li bolje znati ili ne znati. I tako rat u njima traje i traje i kao da mu se ne nazire kraja, jer nema ni istine ni pravde bez kojih ne može biti pomirenja.

Nisu u pitanju samo sjećanja, nego nešto što ih muči dublje i bolnije, a to su osjećaji. Njihovi su osjećaji poput ožiljaka koji nikako da zarastu, poput rana koje nikako da se zatvore. Osjećaji ponekad, kad se sjetimo Srebrenice, guše i nas, ljude koji nisu doživjeli tragediju ali je pamte. Meni se to dogodilo kad sam pročitala riječi zaštićenog svjedoka B-1401. Pamtim da je to bilo na suđenju Slobodanu Miloševiću dok je još bio živ, davne 2003. godine: “Neki su ih molili da nam daju vode, pa da nas onda ubiju. Bilo mi je žao da umrem žedan. Kada je došao red na mene, izašao sam i vidio redove leševa. Pomislio sam da majka nikada neće znati gdje sam... Imao sam tolike bolove, da sam želio da i mene ubiju. U jednom trenutku, kraj svoje glave vidio sam čizmu, a onda je vojnik pucao u glavu čovjeku koji je ječao pored mene”, ispričao je mladić koji je tada, kada je stajao pred streljačkim vodom, imao samo sedamnaest godina.

Ipak, njegovo svjedočenje ohrabruje. Jer počinitelji ne računaju na to da svaki takav užas, od Srebrenice do Auschwitza, uvijek netko preživi. Preživjeli pričaju, svjedoče, desetljećima, traže pravdu jer zločin nikad ne zastarijeva. Možda je najbolji način sjećanja na Srebrenicu da svatko od nas zapamti makar jedno lice iz dokumentarnih filmova o Srebrenici, jednu rečenicu nekog svjedoka ili izbjeglice, jedno ime žrtve. Ja nikada neću zaboraviti rečenicu “Bilo mi je žao da umrem žedan.” Ona je moj mali ožiljak.“

Slavenka Drakulić, „Rat je svugdje isti“

Skriveni život

“…For the growing good of the world is partly dependent on unhistoric acts; and that things are not so ill with you and me as they might have been, is half owing to the number who lived faithfully a hidden life, and rest in unvisited tombs...” George Eliot

Čovjek se o čovjeka brusi; možeš misliti, čitati knjige i gledati filmove koliko hoćeš, ali nećeš naći kakav dragi kamen, ili ćeš ga naći puno teže i puno rjeđe; no, neka se samo upustiš u kratak razgovor ili pisaniju – pa eto ti već nakon nekoliko minuta biserja što ga drugi preda te pruža.

A biserje zaslužuje da se na njega odgovori ili ravnomjerno, ili nikako, zar ne?

Tako sam neku večer, ne baš slučajno, ali sasvim spontano, dobio šlagvort za razmišljanje zbog jedne davne preporuke za Mallickov film o Franzu Jagerstatteru, kada je film još igrao u kinima, pa sam ga pravovjerno i sa sasvim umjesnim ushitom otišao pogledati. Napisao sam potom negdje preporuku za jedno poetsko, velemajstorski odrađeno filmsko remek-djelo, čijeg se autora, Terrencea Malicka, gotovo da može smatrati klasikom, uz istu ovu misao George Eliot kao motto filma, o tome kako rastuće dobro u svijetu u lavovskome dijelu dugujemo nehistorijskim djelima i običnim ljudima čiji su životi skriveni i čije grobove malo tko posjećuje. Taj citat postat će munjevit i domišljat odgovor na moje poslovično negiranje vlastitih napora i učinaka kroz život: radi se o društvu ljudi koji su učitelji, na izravan ili neizravan način – pa svojim djelima dosljedno, uporno i bez prestanka pokušavaju proširiti ljudsko znanje u drugima i tako posijati to zlatno sjeme dobra u dušama. Ne bez samoironije iz nekog sasvim desetog razloga nabrojat ćeš, ponajviše sam sebi, sve što si u životu činio i pokušavao učiniti, a što je – u odnosu na nabrojano - zapravo tek obično, beznačajno i slabo površinsko titranje vode i stvaranje ponekog koncentričnog vala što nikada neće doprijetiti niti do žala, a kamo li načeti ili srušiti kakvu stijenu. Na to sam, ne trepnuvši okom, dobio kao odgovor upravo gornji citat.

Moj odgovor na to bio bi tek puki smješko; onaj što ga pišemo kada nekome odgovaramo na sjajan vic. Je li taj smijeh gorak, ili iskren i veseo, ostaje tek vidjeti; no, nisam ja toliko domišljat, spretan i brz da bih odgovarao iz prve; radije udahnem nekoliko puta i promislim. Vrag je u čovjeku, pa ga tjera da se sa koječim i ne složi; pogotovo se to odnosi na ljude kojima iz nekoga razloga vjeruješ. Lako je, naime, ne slagati se sa onima kojima ne vjeruješ, je li tako? Nije tu samo u pitanju rizik toga da ćeš nekoga povrijediti; prije se radi o porivu da ljudima govoriš ono što držiš istinom; a uopće spoznati što bi to bilo – vrlo je teško. Onda kopaš po sebi danima i tražiš argumente: morao bi nešto pametno smisliti, a nemaš otkud; sve čega se možeš sjetiti - to su gole parole i fraze. 

Pa sjedneš za tipkovnicu.

Na koga je, zapravo, mislio autor citata kada je pričao o običnim ljudima, i pred čijim su licem njihova djela skrivena? Hajde, jasno, gospon Jagerstatter tu je van konkurencije; ne mislim sada prepričavati film i preporučivati ga ponovno. Ono što se iz njegova primjera naučiti može, to je – čini mi se – definicija takve „običnosti“, nije to običnost koja je tek prateća pojava skrivenosti; radi se o običnosti koja je kontrapunkt komforu: to je običnost koja je neobičnost.

Kompliciran sam i nejasan? Da, da; razumijem. Pa, hajde, da pojasnimo. Nema rastućeg dobra tamo gdje čovjekova glava nije na panju, ili barem nije dragovoljno ponuđena na panj. Sustav je zvijer - rekao je glavnome junaku onaj malac u Stoneovom „Nixonu“ ispod Lincolnovog kipa; a ja ga sada - ne bez tinjajućeg ponosa – citiram, pa velim: tko tome sustavu ne umije ili nema petlje pokazati zube; taj nije neobičan od običnih; toga zapravo – nema.

Nije taj sustav samo sustav propisa, institucija i vlasti; njega smo manje-više svi nekakav djelić, bilo kao njegov dionik ili korisnik koji ga svojom lijenošću, tromošću ili bojažljivošću hrani i održava. Radi se prije svega o sustavu vrijednosti u našim glavama: o tome treba li biti ili imati; željeti ili smjeti; padati ili rasti. O tome hoćemo li na oltarima svojih malih i jedino sebi značajnih idola žrtvovati njihove slike o nama; ili ćemo šutke i bez riječi otići u tamnu noć grobišta koja spominje Eliot. Značajnost naših života ne mjeri se tu slavom, popularnošću ili nekom slično mjerom - tu nema sredine: nije dovoljno zainteresirati se u tridesetima za nekakav novi software pa snimiti kakav slabašan album obrada onoga što si volio kao mladić, ili hvatati rosna svitanja po rijekama i jezerima nošen snovima o ljepoti, ili raditi svoj posao tako da navečer možeš mirno usnuti; ili pak piskarati po blogovima i fejsovima kada uhvatiš vremena; neophodno je posjeći sve veze, izreći tiho, ali sasvim odlučno „ne“ silnicima oko nas (baš kako je to učinio gospon Franz u filmu) i nestati, jer upravo to se baš mora. 

        Ljudi koji spadaju u ovu polovicu zbog koje još nije sve otišlo kvragu nisu razmišljali o tome kakvo će, kada ih vidi, biti lice nekoga bližnjega; važno im je jedino bilo jedno drugo lice; lice koje je istinski važno; lice posljednjeg suda. Bez toga, neće biti rastućeg dobra; tmurni oblaci prilagodbi i kompromisa zastrt će sve ostalo, i nećemo upasti u onu svjetliju polovicu iz citata; dosljednost kao jedina vrijednost iz koje bi drugi, što dolaze iza nas u onoj neprekinutoj heraklitovskoj rijeci, mogli učiti – neće biti ostvarena ako samo pomisle da smo išta od onoga što činimo – učinili tek dijelom, pa dalje nismo – ne umjeli, jer to nije uopće toliko važno – nego smjeli.

Eto, u tome je razlika, i to je ono što bi valjalo upisati umjesto smješka. Pa ako si se, neznani prijatelju, na taj način samo malo, podupirući se nogom o neku izbočenu ciglu ili kakvo izlohano udubljenje, nagnuo preko tog visokog zida - tim bolje. Ne zato što bi možda tako uspio vidjeti što je preko, jer to što je preko zapravo je puno manje važno; već zato što ćeš tako lakše zaboraviti ono što je s ove strane.

Susret dvaju domaćina

Nije daleko odmakao početak ovog stoljeća; nalazimo se u malenom gradu na periferiji što se prije niti desetak godina odvojio od velegrada, pa nastoji biti velik i važan, kakvi već gradovi žele biti samo kada imaju želje i uzore koje bi dostigli.

Dan je mrtvih; ljudi o kojima govori ova crtica u danima što prethode već su obišli posljednja počivališta svojih mrtvih pa ih uredili; tako je red, jer što će ljudi reći – a, istina Bog, možda i zato što im ovi nedostaju, pa kada o njima misle, na oko im siđe pokoja slana, teška i vrela suza od nemoći.

U priči sada vidimo još mladog muškarca; njegova žena negdje je u velegradu i radi; privatan je to posao koji ne zna za petke niti svetke – a on je nahranio djecu, pa ih u maglen, hladan i težak dan obukao dobro, za blato i močvaru i nevolju, da kada njih prođu – dođu do novootvorenog gradskog groblja, pa tamo upale jednu jedinu svijeću za sve one mrtve koji leže negdje daleko, ili se uopće ne zna gdje su.

- - - - - 

Grad o kojem govori ova priča, rekosmo to već, još je malen i mlad. Ova malenkost ne odnosi se toliko na njegovu površinu ili broj stanovnika, koliko na pomalo smiješnu činjenicu da se taj grad prozvao gradom a tek je recimo pred koju godinu ogradio novo groblje – i do njega ostavio tek jednu jedinu cestu, što s posve druge strane, od okolnih sela dolazi na ulaz.

Zato se na groblje mora kroz šumu, da se put skrati za nekoliko kilometara – a to znači hodanje od gotovo sat vremena kroz blato, močvaru i zapuštena kukuruzišta među kojima se pružaju slabi, izorani i vodom okupani poljski putevi.

Njih troje, kćer, sin i otac polako se šunjaju okolnom šumom, željno tražeći ne bi li negdje u već dobro natrulom smeđem lišću zagledali još kakvu gljivu što je preostala od nedavnih toplih dana punih kiše, grmljavine i jugovine.

Onda izlaze na čistinu ponad groblja, valja još proći travnatu uzvisinu na izlazu iz šume na kojoj se jasno vide vješto istesane jasle za divljač. Hodaju polako i oprezno, grabeći i opkoračujući mokre busene trave, trstiku i okolne lokve pune ledene vode. 

Tada izlaze na širok, dobro utaban i pošljunčan put koji od groblja vodi ni u što; pa otac iz ruksaka što ga je odložio na obližnji panj vadi termosicu s toplim pićem. Tu će se svi troje malo okrijepiti, pojesti kakav komadić naranče, pa krenuti na posljednji komadić puta do ulaza u groblje.

Maleni sin ima jedva šest godina, još nije pošao niti u školu; kći je već gotovo djevojka. Otac podigne na leđa onaj ranac pa se sažali nad nemoćnim mlađim djetetom i uprti ga na leđa tako da malome noge vise na očevim prsima, a pridržava se ručicama za očevo čelo i glavu prekrivene nekom starom kapom. Hodaju polako, bez jedne jedine riječi; znadu da će tamo negdje oko groblja, nakon što upale svijeću i izmole se sjesti na neku klupicu i dobro odmoriti, pa poći nazad.

Ususret im međutim dolazi par staraca već vjerojatno dobrano u sedamdesetim godinama života: žena čija je glava omotana maramom nosi u ruci nekakvu torbu i hoda desetak metara iza svog čovjeka, krepkog i visoka starca što je na ramena ogrnuo širok i topao kaput pa mu visi dok ispod njega proviruje jedna ruka u kojoj drži star, debeo, lijepo obrađen štap s kukom na vrhu. 

Kako se približavaju jedni drugima, starac počinje gledati u maloga što sjedi na očevim plećima, kao da mlad konjanik jaše konja pa mu dolazi u susret. 

Zapravo, morat ćete sada malo snažnije zamisliti taj prizor; ako na ovom mjestu samo kratko zažmirite, vidjet ćete da se od magle u dolini više ne vide niti grad, niti cesta, niti mnogobrojni automobili što su zakrčili čitav prilaz groblju; od svega vi ćete najjače i najjasnije vidjeti mnogobrojne iskrice svijeća što gore po grobovima u daljini pa probijaju prvi mrak kratkog, vlažnog jesenskog dana poput malenih zvijezda na sjeveru – i učinit će vam se kako ovo - daleko bilo - uistinu nije nikakvo dvadesetiprvo stoljeće; ovo je daleki, tmurni i teški srednji vijek u kojem osamljeni mladi konjanici jašu u neku posve neznanu, možda i kakvim strašnim tuđim ratom optočenu budućnost.

S druge strane, ususret im dolaze umorni starci, teških i katkad tamnih misli punih poruge i nemoći; starčad nevoljna što hoda zemljom da nađu svoj smiraj jer odavna već nisu ga našli nigdje drugdje pa im prijeti da će kao rijetko tko umirati u svom rođenom krevetu, a ti ne možeš i ne smiješ od njih nikada više očekivati kako će učiniti išta po tome da se prilagode, promijene, da uvaže običaje, navade i jezik mjesta u koje su došli - nego će do samog svoga konca doći onako kako su svijetom prolazili čitava života: noseći u sebi i na sebi samo ono što smatraju svojim, važnim i vrijednim – i baš sve ostalo, drugačije i tuđe od toga će postati slabo, bezvrijedno i sumnjivo.

Hodat će svijetom poput aveti i sve svoje do nejači i dojenčadi tako će učiti i odgajati: sve što mi je strano - nije ljudsko. Dobro otvorite oči i uši; jer budete li neoprezni, i vi i vaše – govorit će jedva razumljivo, sebi u bradu - nestat ćete u svijetu baš onako kako pod maglom nestaju zvjezdice od svijeća na grobovima zaboravljenih.

Kada ti ljudi u ovom čudnom susretu priđu jedni drugima na možda manje od desetak metara, onaj starac zaustit će glasno i odrešito javljajući se mladom čeljadetu što jaše na čelu ono troje držeći se za očevu glavu, pa viknuti: 

- ´Oće li, domaćine?...

.....pri tome uopće niti gledajući, niti doživljavajući, makar se i o običnoj šali radilo - da ispod nema konja niti kakve marve, već da je dolje čovjek, a iza njega neko djevojče, što će možda već kroz koji mjesec postati djevojkom – no žensko, sumnjivo i daleko, kakve već ženske jesu i kakve će zauvijek i ostati.

A dječak će na sve to, kao da je to nešto posve normalno, uobičajeno i očekivano, glasno i pomalo zlovoljno promrsiti kroza zube 

- ´Oće! .....

.... pa se zagledati dalje, niz ravnicu, u daljinu, u one zvjezdice od plamičaka i maglu prepunu duša onih kojih više nema, da nas iz te vlage, zapare i tuge gledaju onako kako svijet prošlosti gleda na svijet sadašnjosti – kao na nedosanjanu i loše osmišljenu budućnost.

Pri tome, naravno, moramo čak i u ovoj priči saznati kako same riječi kao što su „hoćeš“ ili „domaćin“ nikada zapravo u kraju u kojem se nalazi ovaj gradić nisu bile izrečene sve nekako do nevremena u kojem ih je na zapadne obale Krapine ili sjeverne obale Save dopuhao posljednji rat. Kao i mnogo puta do sada, one niti ovom prilikom nisu bile izrečene kao tihe i odmjerene riječi gosta, dobrodošlog i dobronamjernog došljaka, već kao samouvjerene, glasne i važne izjave stamena, odrešita i nepokolebljiva svata što svakom zemljom na kojoj se nađe kroči kao vlastitom, a ne tuđom.

Čovjek dvadesetiprvog stoljeća na ovaj bi se prizor – morat ćete se i to upitati – vjerojatno samo osmjehnuo, odmahnuo rukom i pošao dalje.

- - - - - - -

Jedni prođoše pored drugih bez ikakve druge riječi, geste ili pogleda; stari se vješto podupire štapom pa šepesa putem; ona starica zamišljeno uzdahnu pa nastavi gledati u zemlju iza svoga čovjeka noseći torbu u ruci, a mladac, njegov nosač i djevojka orno nastaviše do onog križa, klupice i odmora.

- - - - - -

Kada danas onaj koji vam ovu priču priča ili je nastoji ispričati o svemu tome misli, kao da uopće više nije siguran kada se ona zbila u vremenu što bi ga takav neki sumnjiv i nevješt lik - onaj koji vam je želi ispričati - smio zvati svojim... i nije li doista živeći je u stvarnosti barem na trenutak bio dio tog nekog četrnaestog, petnaestog stoljeća; tih magli, tuga i daljina koje kroz nas struje u budućnost poput bolesti; poput krvi; poput sumraka.

(siječanj 2026.)

Diranje

Diram Te lako; 

dirnem Te - kao slučajno - pa ostavim dlan na Tebi gdjegod da je pao,  

a Ti me pogledaš u oči i šuteći vrištiš molbu (ostavi ga tu gdje je sletio!)

- kao što pčele slijeću na najljepše i najplodnije cvjetove - 

dok u Tebi tada netko započinje boriti se protiv trajanja (čekaj, moram ići, ne mogu, ne stignem). 

Taj Te netko nekamo nekako odvuče; 

daleko, da me otamo gledaš onim očima punim predaje meni

da možeš čeznuti za onim što bi bez tog nekoga u sebi ionako mogla imati

kadgod poželiš.

Naime, mene je posve lako imati; 

ja sam jedan stari, isprani, davno ispleteni džemper načetih očica 

što ga se navlači preko leđa baš onda kada na njima osjetimo hladnoću, 

pa stoji uvijek spreman negdje na vješalici; da se nađe pri ruci.

Imati to što želiš odmah, bez pitanja i čežnje 

čini vam se posve besmislenim -  vama, 

Tebi i tom nekome tko tamo stanuje; nekome tko je od odlazaka.

Zato uvijek težiš tražiti i pronaći me iznova; 

izludjela, sama i bolesna od groznice Tvog nedostajanja 

u sekundama što plove između nas poput vječnosti, 

pa me svaki put opet do srži iscijeliti; 

do radosti, punine i zdravlja što će satima i danima potom prštati u meni

poput vrele mreže krvotoka na putu u noć, pustoš i ništavilo.

I tako, do konca vremena što nam je dano,

spašavati me od tmine sigurno i snažno 

svojim neugasivim svjetlom.

Hrast

(Pismo ženama kojih nije bilo)

Život nije crta, niti put: život je stablo.

Odakle to znade, gospodin Vili ne bi umio posvjedočiti, osim da nam kaže kako svakog jutra prije nego li će otvoriti oči zazove ženino ime u sebi - a svake večeri nakon što ih zatvori, on jasno vidi debele, ispucale grane što prolaze iz stara, koščata debla u dubokoj, tamnoj sjeni velik krošnje stabla. Pod očima se njišu maleni listovi što gotovo da i nemaju peteljke pa zbog toga izgledaju kao da su zalijepljeni za granu na kojoj se nalaze. 

........

Biljke doživljavamo sporim, nepokretnim i dosadnim; no očito je kako je njihov svijet mnogo dinamičniji i življi nego li to uopće smijemo sanjati te da zajedništvom čuva i nadograđuje svoj opstanak.

- - - - - 

Kada dulje žmiri pred san, umjesto grana na starom deblu Vili počinje viđati lica žena.

Prva je od njih umrla jer je Vili živio. Da je umro prije nje, ona bi po redovnom tijeku stvari još i danas bila živa (samo, što je to redovan tijek stvari i kako se to umire, a još više - kako se živi po redu?). Za nju je saznao slučajno; jednog ledenog jutra u nekom školskom dispanzeru: nerijetko se tada išlo liječnicima, pedagozima i psiholozima; tkogod je u bilo čemu odudarao od mnoštva, morao je znati da će ga ispitivati i s njime razgovarati najvjerojatnije u prisustvu roditelja; takav je to bio svijet, zainteresiran i često neizbježan, pun volje za mijenjanjem, stvaranjem i utjecanjem. Tako su razgovarali i s njim i s majkom; između mnogih pitanja, a pitalo ih se štogod se upitati moglo - sletjelo je na majčino rame i sasvim jasno, određeno i isprva malo značajno pitanje: imate li ili ste imali druge djece? Bilo bi uobičajeno da s tog mjesta spretno jednostavnim i odrečnim odgovorom majka preskoči na sljedeću stepenicu, no njegovu je pažnju privukao jedva zamjetan drhtaj inače sigurna i vedra njena glasa. Umjesto niječnog odgovora, nastupila je kratka šutnja, pogled u pod, suza u kutu oka dovoljna da ispitivač sve shvati kako već odrasli međusobno inače najbolje shvaćaju ono što nije izrečeno, pa ubrzo pređe na novo pitanje - ali šutnja dostatna da u dječaku od toga časa probudi čitav jedan svijet pitanja i odgovora koje je sam na njih morao dati. Majka je otada znala, vidio je to jasno - znala je da on znade. Imao je već gotovo sedam godina, no razumio je sve: nema se tu što razumjeti od učenja, već od očiju. Da je majka doživjela njegovu zrelost ili starost, možda bi mogao ili umio ili smio upitati je o tome; ovako je u svome svijetu zasvagda o tome stvorio drugi svijet; svijet u kojemu živi s mlađom sestrom; različit od svijeta njegove krivice za njeno nepostojanje i svijeta njene ljubavi za njegov put u beskraj.

Druga je žena nestala na nebesima. Nije je dugo bilo; tek tri mjeseca, no jasno je znao da je žena i da je nikada očima vidjeti neće. Znao je to Vili od časa neodoljiva ushita i svršetka koji su je stvorili; od samog početka, savršenog i sjajnog kakav niti jedan drugi nije bio; bio je previše savršen i sjajan da bi uopće urodio trajanjem; bio je, da: previše savršen i sjajan za one koji su u njemu sudjelovali - da bi ikada svojom milinom postao bilo kakva budućnost. Nestala je u sivilu oblaka jednog tihog, jesenjeg popodneva; poslije su mislili da ju je ni u što iz svega izgurala visina - no milijuni i milijarde nosećih žena lete u avionima; kako su mogli znati da je to bilo baš od leta - i da je, ako je tako, drugačije biti trebalo? 

Treće od njih zapravo, tako nakon svega izgleda, nije niti bilo. Bila je - ili: nije bila - tek nevješta proba za ono što je dolazilo nakon nje; pokušaj koji je onda kada je na nju stigao red umjesto plodom, urodio znakom. Tako je nestala dvaput; prvi put onda kada se samo činilo da je ima - i drugi put onda kada je za njom valjalo čistiti i rastvarati put za dalje. Ako je ikada i bila, bila je stepenicom: onom na koju noga mora stati da bi ljudi učinili novi korak.

A ljudi koračaju stalno i često; čitavi ljudski životi i nisu drugo do li dugi i naporni nizovi koraka - nekih samotnih i teških, nekih lakših i usporednih; da noge preuzmu teret onom drugome, bar na tren - pa da se naprijed pođe zajedno, brže i dalje.

Nije do sada osim o onoj prvoj Vili često imao prilike misliti o druge dvije. Ljudi kada nisu stari ne misle previše, ako od nečega ne moraju ili ne trebaju, pa im od toga što misli nema - bude lakše; ili lakše od takvog nemanja misle o onome o čemu misliti žele. 

Nema mnogo, možda dvaput kroz sve te godine da ga je Ona, jedina, žena koja putuje s njime, upitala misli li katkad na njih; kako da naglas izrekne da jest pomislio, možda koji put više - pa jasno saznao da oko njega jedva da i može biti bilo koga drugoga tko bi utirao njegov put, a da to ne bude žena.

Naravno, onda bi trebalo obrazlagati kako i otkud to znade; i svi vi i ona i on - i ja na koncu - dobro znademo da se to ne zna, nego se vjeruje ili osjeća. 

A opet, odakle bi to što vjerujemo ili osjećamo stiglo ako ne od onoga što je naše maleno, nemoćno, tiho znanje?

Žene kojih ima ili žene kojih nema; od svake je u toj kući Vilijeva bivanja od njena temelja dograđena pokoja cigla - sve do visoka, tamna i sjenovita nadstroplja.

Do samog kraja.

(kolovoz 2023.)

Grad

 

Postoji Grad, razdijeljen rijekom na dva dijela – opisan i prepričan u davnim i dugim pričama djedova i baka koji su u svojim životima prolazili svjetske ratove i fremtanje i tuđinske vlasti; u vremenu o kojemu pričamo – bio je dalek i stran; u Njega se stizalo kojekako, a u to doba i u tim prilikama, za ljude kao što su bili glavni junaci naše priče – vlakovima; kako drugačije. O Gradu se čitalo malo ili nikako - interneta niti turističkih vodiča nije bilo; sve što se saznavalo, slušalo se iz priča starijih prijatelja i poznanika koji su tamo bili, ili su od trećih nešto o tom gradu čuli, ili je njihov netko bio tamo ili želio tamo otići; pričalo se dugo i polako, pa je svaka priča u sebi nosila čitavo brdo tajanstvenosti i mističnosti, kako to već biva u zadimljenim noćima po birtijama; uz muziku starih svirača i gutljaj jeftine tople pive za koju se imalo para. Govorilo se o velikoj i snažnoj rijeci na obali koje stoje predivne stare zgrade, i o sjajnim muzejima u kojima su se mogle vidjeti prelijepe slike, krune i kipovi, i o velikim i nepoznatim nogometnim igralištima na kojima se nekada igrao najljepši nogomet na svijetu, i o ljutim i dobrim jelima i sjajnim vinima koja se jedu i piju za malo para, a s puno ushita i ljepote.

 

Njih dvoje doista na takvo što nije trebalo puno nagovarati; čak ni roditelji nisu previše bili protiv (kao da ih je itko išta pitao), jer ispiti su na fakultetu u lipnju već bivali uglavnom položeni – pa se usput nešto radilo, da se zaradi i ima, i da se upoznaju novi i nepoznati ljudi koji će nas uputiti u to što je već dobro i lijepo i pametno – a ljudima se tada vjerovalo, gotovo bespogovorno i sa poštovanjem, kako to mladi ljudi već čine.

 

Odavna već - još dok bijahu djeca – naučili su kako ne postoje toliko visoke ograde, toliko duboka mora i toliko daleke zemlje a da se ljudi i pored njih ne bi mogli razumjeti, svidjeti, pronaći – tako im se barem činilo tada, i još neko vrijeme, sve dok rat, mržnja i sivilo u tolikoj mjeri nisu izubijali svijet i duše oko njih da je i maštanje postalo preskupo, suvišno i obično. No, do tada će morati proći još nekoliko lijepih – zapravo čarobnih godina, godina u kojima će se sanjati, putovati, ljubiti – sve u isti čas; godina u kojima je svijet svakoga jutra izgledao kao bolje mjesto od onoga koje se sinoć ostavilo pored jastuka.

 

Sve što su to dvoje dvadesetogodišnjaka nakon dva mjeseca hodanja znali jedno o drugome, bilo je da se vole i da jedno drugome vjeruju. Sve što su znali o cilju svoga puta - u času kada su spakirali svoje ruksake, strpali teškom mukom preko studentskog servisa zarađenih dobrih dvjestotinjak maraka u džep i našli se na autobusnom kolodvoru – bilo je da treba uhvatiti autobus za Kanjižu, kako su čuli da se taj grad zove, jer tako je najjeftinije i najpogodnije, i onda tamo pronaći željeznički kolodvor na kojeg će već odnekuda i u neko vrijeme koje se pokaže prikladnim - stići vlak za grad u kojeg su naumili stići – jer ako se tim vlakom prelazi granica, onda da je stvar daleko skuplja. I konačno, sve što su znali o toj zemlji, bile su neke davne i daleke priče o nogometašima i blatnim jezerima ili beskrajnim ravnicama bez planina i vlakovima koji su djedove vozili u ratove i vraćali iz njih, ako su imali dovoljno sreće za takvo što – pa su se s ljubavlju gledali u oči i mislili kako mora biti da žive u raju, jer nikakvi ratovi ne stoje im na putu, a sljedeće dane, tjedne, sve dok potraju one marke i još makar koji sat ili dan dulje od toga, dok se trbusi ne zalijepe za leđa a stare patike ne raspadnu na nogama – provest će zajedno, i to je bilo jedino što ih je istinski zanimalo.

 

Bili su to dani u kojima su jedno upoznali drugo za čitav život: jer kada se nalaziš samo navečer, ili provedeš s nekime tek nekoliko sati u danu – ti o njemu znadeš malo ili ništa. No, kada s njime provedeš nekoliko tjedana, tada si s njime bio i kada je bilo lijepo i kada nije, i kada je snen i mrzovoljan i loš, a ne samo kada se trudi biti najbolji. Podijeliš li s nekime posljednji zalogaj ili gutljaj; pođete li umjesto gdje si htio - tamo gdje drugo želi, jer tvoje oči od tih želja jače sjaje; prođete li zajedno između kišnih kapi prvoga pljuska ili pretrčite mračan park prepun pasa lutalica; ogrneš li ga u hladnoj noći svojom jaknom da mu ne bude hladno – jer tebe samo njegova toplina grije; budeš li s njome ili njime i pred tim očima gol, kao od majke rođen - čitava jutra – tako da budete onakvi kakvi doista jeste, a ne kakvi biste jedno drugome željeli biti – tada možeš smatrati da si nekoga upoznao, pa ili ga zavoliš za čitav život, kako se ljudi već vole - ili ne.

 

Tako su se njih dvoje upoznali u Gradu, i tako su iz njega konačno i izišli - prelazeći onu veliku i široku rijeku u nekom starome vagonu čiji su točkovi kloparali šinama, šuteći i gledajući u Njega kao neko svetište; praznih džepova, sa torbama punim potamnjela, od strasti i ljepote podrapana veša, dvije karte do Zagreba i velikom flašom punom vode; prljavi, umorni i lijepi kakvi već umiju biti samo ljudi što vole prvi puta u životu; plašeći se izreći zavjet da će se jednoga dana vratiti u Njega, kao da će nešto od onoga što se upravo zbilo - time pomaknuti, promijeniti ili oduzeti; ali ne usudivši se više ni zamisliti kakav će biti prvi trenutak u kojemu će se nakon tih dva ili tri tjedna života rastati da po čitave dane ne budu zajedno,pa da sve opet bude onako kako su se čitava života navikavali, jer nju će – kada samo prekorače kolodvorska vrata - jedan tramvaj negdje tamo na raskrižju odvesti prema jugu, a drugi njega prema zapadu.

 

Zato se u taj, njihov Grad i danas ulazi tiho, opreznim koracima, ili šušteći gumama bez kočenja, u drugoj ili trećoj – oprezno parkirajući već negdje na periferiji, pa se zatim hoda šutke, držeći se bez odvajanja za ruke – kao u mraku – i ulazeći u Njega kao u nekakvu knjižnicu ili bogomolju: da se ne poremete krugovi što ih je njihov kamen započeo kada je bačen u vodu, i koji još uvijek traju, šire se, putuju mirnom i tihom površinom svijeta kao nekog zaboravljenog jezera, da nestanu na njoj – ali ne još, ne sada. U tome se gradu – gdje je tada malo tko znao strane jezike - pričalo na mote, rukama, očima – baš onako kako su oni sami pričali prije nego bi svake noći usnuli sijući netremice svoje poglede u mraku s jastuka na jastuk - ili nakon što su se jutrima budili – i u tome su gradu prvi puta dijelili posljednje zalogaje ili gutljaje, jedno drugome kupovali andole, uloške ili flastere za žuljeve, prali prljav veš ili hranili jedno drugo žlicama uzavrelih juha iz vrećice.

 

A Grad ih dočekuje sneno, skrivajući sunce iza oblaka i tjerajući kišu od sebe kao one davne godine, samo za njih – da mogu kao onda lutati satima i satima, još puno iza sumraka, bučnim i prašnjavim avenijama, ili tihim uličicama do prvog parka sa klupom i pumpom, očiju raširenih od nevjerice i miline. I da nikada više i ne pomisle kako im je ovo posljednji put da su tu.

 

Jer na svaku takvu misao, Grad će im se samo tiho nasmiješiti, i šapnuti da jače stegnu te ruke što ih jednu u drugoj drže, i ne pričaju gluposti: zbog tih i takvih, i svih onih koji Me gledaju ovako – širom otvorenih očiju, brišući suze za koje na čas pomisliše da su obične trunke prašine u njima - Ja sam tu, jer da vas nema, i Meni bi sve ovo odavna već dojadilo pa bih ovom rijekom otplovio da se nikada više ne vratim – reći će, ali za svaki slučaj - dok budu spavali: da im šapat prođe iznad glava i da ga ne čuju – pa da slučajno nešto ne umisle, nego tek u polusnu pomisle da se opet u sobi ili ispod prozora nešto pomaklo, puklo, prošlo kroz noć, i okrenu se jedno prema drugome u zagrljaj usred najslađeg sna.

(svibanj 2022.)

 

Danas

 I sutra će svanuti; nema u to sumnje, ma što se danas zbilo. Ptice će u zoru pjevati kao da svijet ovisi o tome - a mi o tome ništa ne znamo - dok dugačke sjene mrznu u rosi, a tihi vlakovi nestaju u daljinama.

 

Ono po čemu će ono sutra pamtiti ovo danas, to je ono što se čekalo mjesecima: djeca su krenula u školu.

 

Ne računaš posebno pri tome malenu dječicu kojoj je škola odavna već uglavnom na žalost u planovima roditelja postala mjesto na kojem će dočekati da dođu s posla; ono što u njoj uče moglo bi možda stati u tri bilježnice, ali je prevažno to što dobiju, ako dobiju – u očima i osmjesima svojih učitelja koje će pamtiti čitav život: sigurnost, pouzdanost, povjerenje, lojalnost. Pamtiš to još po sada već prilično davnom slučaju svoje kćeri koja je nakon tridesetipet dana bolnice prvog dana po povratku u školu, bez ikakva upozorenja, u drugom osnovne pisala test iz matematike.

 

I napisala ga skoro sa stopostotnom točnošću, jer smo u posjetima u bolnici razgovarali o tome što rade u školi, jer si joj objasnio redoslijede i zagrade i jer je sama memorirala tablicu množenja.

 

Nakon tog iskustva shvatio si da negdje do petog razreda možeš /pored učitelja kakav je bio taj i kakvih je srećom malo/ s većim uspjehom gotovo sam školovati svoje dijete tek obrazujući ga, ali pri tome stvarajući čudaka neuklopljenog u društvo. Ono što škola daje toj maloj djeci, uz naviku rada, discipline i slušanja, na prvom je mjestu stvaranje povjerenja u ljude.

 

Malena djeca socijalizirajući se uče da čovjek čovjeku nije samo vuk, i s uspjehom to - srećom - u većini slučajeva i nauče.

 

Drugačija priča počinje tada kada hormoni počnu činiti svoje; s tim se razdobljem života poklapaju velike promjene, izabir škole, zanimanja, zvanja. U to doba škola već postaje mjesto ozbiljna učenja, specijalizacije, stjecanja priličnih znanja, što u lavovskom dijelu zavisi od znanja i sposobnosti profesora; samoukih je tu malo ili nimalo. A najvažnije je to da velika djeca, izrastajući u ljude, moraju prihvatiti činjenicu kako na bilo koji dopušteni način moraju pronaći svoje mjesto pod suncem, pa makar bili tek još jedna cigla u zidu, te da je jedini istinski način na koji pohlepom i blještavilom lake zarade zatrovano društvo cijeni postojanje pojedinca – korisnost, upotrebljivost, raspoloživost; moraju naučiti da si na društvenoj ljestvici vrednovanja na prvom mjestu tek puka roba.

 

No, moraju naučiti i da je to tek jedna dimenzija stvarnosti; da se živjeti treba u barem dvije dimenzije istovremeno: u toj, hladnoj i proračunatoj, koja će ti jamčiti opstanak i u drugoj, u kojoj čovjeka određuju emocije, voljenje, iskrenost; u toj drugoj dimenziji čovjek stječe prijatelje i simpatije i najčešće je čuva pred prvom kao sam kalež spasenja.

 

Važno je naučiti pronaći ravnotežu između jednoga i drugoga; znati da se ne može živjeti samo od jednoga ili drugoga, ili bez jednoga ili drugoga, odbacujući ono što nam se ne sviđa i u čemu ponekad polučimo neuspjeh. Često si svojoj djeci govorio: izaberite za zanimanje ono što volite, jer inače ćete žalosno velik dio života provoditi radeći ono što ne želite, u društvu osoba sa kojima ne želite biti. Ali, ako vas i takvo što zapadne, znajte da takvo stanje nije konačno; da postoji uvijek neki izlaz i ma kako rijetki bili - trenuci onoga što volite; pronađite čvrste točke u svemiru koje će biti kuke o koje ćete okačiti svoje duše u odmoru i okrepi.

 

Nemoguće je takvo što naučiti u virtuali: nužno je brusiti dušu o druge ljude. Neizbrušene duše venu na livadama kao kasno probuđeni leptiri.

 

No, bez gledanja u oči, ljubav je tek puka tlapnja.

 

Zato, ma kako se bojali da će već za dva tjedna zaraza još gore i jače krenuti među ljude nego sada, moramo znati da će svijet u nekoliko godina propasti ukoliko se djeca ne budu družila, zaljubljivala i prijateljevala; dobit ćemo sigurnost pod staklenim zvonom za gomilu čudaka i sociopata koji će sutra voditi svijet. Jest da niti ovaj sada ne izgleda bitno drugačije, ali ono što ga još uvijek drži na površini, to je nada.

 

Jeste li zamijetili kako su oči drugih ljudi ponad maski postale veće, ljepše, važnije, punije, rječitije?

 

S druge strane, sa radošću šaljem sina astmatičara sa maskom u džepu nakon pola godine u školu, jer ako djeca ne budu živjela punim plućima gledajući se u oči, ovaj svijet bi po nama, starcima čija su srca u žalosnoj većini puna mržnje, prezira, straha i isključivosti, davno već otišao kvragu. Mladost, ljubav i iskrenost jedina su, doista - jedina nada ove umorne kugle, ako ih barem malo naučimo oprezu.

 

Na koncu, sve to netko od gore vidi: pa da nam je i dolinom smrti proći, zla se ne plašim...

 

Takvo što potpuno je dakle vrijedno života svih nas, ma kako osjetljivi i rizični bili, koji smo nešto proživjeli, pa čista srca moramo reći da je glavnina onog najljepšeg zapravo već iza nas. Radi nekoliko godina ili mjeseci sigurnosti nemamo prava oduzeti mladost i život onima koji dolaze. To najbolje vidiš u očima svoga maturanta kada jutros zaključava vrata kuće iza tebe dok se sprema za školu.

 

Nama će, ipak, ostati pjev kosova u ledenoj rosi, među dugim i tamnim sjenama kasnoljetna jutra. Bože, tako nisu pjevali već odavna, a svježina nedjeljna plava neba ponovo će sjajiti nad nama, jer svijet obasjan snažnim rujanskim suncem dugo već nije imao takvu jasnoću.

 

Blizu je druga obala.

 

(07. rujna 2020.)

 

Što tko zna

(Ovaj tekst nastao je ono doba, doba virusa; shvatit ćete po tome kako je pisan - zbog čega je pisan.)

Znamo mi te i takve, odavna; znamo, dapače i to odakle im nešto, ili tko je što stvorio, ili kako će to završiti. Manje ili više, znamo sve. A i ono što ne znamo, ima od naših tko će znati. Jer, ne postoji ništa što ne bi nastalo iz nečega, ili što se u nešto pretvorilo ne bi, a da bi pri tome usfalilo znanja.

Čovjekov doživljaj svijeta utemeljen je na znanju. Dapače, sva sigurnost koju osjećamo postojeći bazira se na onome što znamo, jer predviđamo i ne očekujemo iznenađenja tamo gdje ih je rijetko ili nikada bilo, a sve to utemeljili smo - eto - na tome što u našem malom djeliću Svega nije do sada bilo drugačije. 

Optimizam saznavanja u kojem smo odrasli čitajući prije spavanja debele i velike knjižurine poput Svijeta oko nas, zaživio je u stvarnosti kao opće mjesto. Svi mravinjaci budućnosti i svi izumi izmaštani u dalekoj prošlosti ostvarili su se i odvili, pa sada letimo i komuniciramo siti i zadovoljni kao nikada prije. 

Mala ali odabrana skupina znalaca izumila je, stvorila i provjerila sve te stvari, dok smo mi spavali u blaženom neznanju, pa sada smijemo i možemo uživati blagodati njihova rada. Ljudi su to kojima se može, zapravo – mora vjerovati, jer dok mi hrčemo i snivamo, oni rade za našu budućnost. Plaćeni su za to. Ne priznajemo gubitke i poraze i boli i bolesti, jer one nisu za nas. Mi znamo, i to nam daje auru sigurnosti i nepogrešivosti.

Posljednja od posljednjih stvari koje čovjek nikada ne bi priznao samome sebi, pa makar umro, jest to da nešto ne zna, da ne razumije, da ne shvaća. jednostavno: da ima premalo stvari koje su poznate i osviještene i točne. Poznajemo druge ljude, i ako im već ne možemo vjerovati, a i zašto bi, jer i oni će nas kao što bismo i mi njih – zaskočiti, iznenaditi, oteti - samo da im je dati priliku, moramo im ne vjerovati – kao što smo ranije vjerovali onima koji su svijet stvarali za nas. Da su pravi, i da im se vjerovati može, bili bi kao mi – isti, predvidivi, naši, a ne drugi i drugačiji.

- - - - - -

Liježem u hlad na toplu travu proplanka, vruć i premoren od dugog puta... nada mnom šume krošnje i putuju koprenasti oblaci... Žedan sam i oči mi se sklapaju i leđa me bole... Kuda sam krenuo, to možda znam, ali dokle ću doći, to nemam pojma, a sve mi je manje i važno. Među šikarom i šipražjem i ševarjem tog života osluškujem tajni hod drugara jelenka i beskrajno zujanje mušica u zraku... 

Ne znam više ništa, a pomalo i ne želim znati. Ne zavidim onima koji dolaze, ali sam oduševljen njihovim veseljem... Takav sam valjda i ja, onomad bio. Vjerojatno zato što sam vjerovao: pomalo me prestaje biti briga za ono sutra; malo ću još živjeti, sada.

RAD NA ČOVJEKU

"Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,

a sjećam se, prije stotinjak godina,

mnogo je bilo sakatih, kljastih,

hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…

Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.

Bar ne u mehani ili na drumu

kojim su lutali hajduci, pustahije.

Narod se, jednostavno, proljepšao.

Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,

sklonili smo negdje čak i sumanute,

gotovo da nijedan razuman ne muca

u iole pristojnom društvu

ili na javnom mjestu.

Gdje nestadoše tolike nakaze,

mnogobrojna čudovišta?

Gdje su oni s jednim okom,

bez nogu gdje su invalidi?

Na sreću, pamet je ostala ista

te se misao oslanja na silu

baš kao u prvo vrijeme.

I to me tješi, čini me spokojnim.

Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,

koji se iza granice, limesa,

iskreno divio Rimu.

Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,

bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.

Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.

I tad sam se prvi put upitao –

kako bismo izdržali dobrotu,

mi koji smo od pamtivijeka

na zlo naviknuti?

Ovako znam – sve će,

ma koliko postalo prekrasno,

jednako biti poharano, razoreno,

popaljeno, opljačkano, uništeno.

Kad dođe čas koji će svakako doći.

Kad se oglasi rog u mračnoj šumi

i iz šipražja izmile prikaze s močugama.

Podlaci na čelu s herojem."

(Goran Babić)

Debele i mršave krave

 

(Pinterest)

 

Bila je to još jedna sada već davna kišna nedjelja sredinom svibnja devedesetišeste. Čitava se sportska nacija opijena ratnom pobjedom nad mrskim neprijateljem prošlog ljeta, a nogomet je, je li, samo produžetak rata drugim sredstvima, shvaćajući kako je mirna integracija Vukovara tek pitanje vremena, spremala proslavljati međunarodni uspjeh i izlazak na pozornicu velikih sljedećeg lipnja, kada ćemo prvi put sudjelovati na nekom velikom natjecanju; bit će to onaj nezaboravni Euro u Engleskoj, sa najljepšim dresovima ikad, Šukerovim lobom ponad Schmeichela i neskrivenom krađom jednog švedskog suca koji će nam oduzeti borbu za medalje.

No, sve se to tek ima desiti, sada govorimo o domaćem prvenstvu. Liga za prvaka arhitektonski je postavljena po Hajduku, da se ne lažemo; iz prvog dijela prvenstva ne prenose se svi bodovi – jer prošlog je ljeta bilo jasno kako će Hajduk opet pokušati kao prvak otići daleko u Europi, što mu je prethodnog proljeća gotovo pa uspjelo, sve do poraza od velikog Ajaxa u četvrtfinalu Lige prvaka.

Da, prije trideset godina hrvatski je klupski nogomet imao sudionika u četvrtfinalu lige prvaka – i nitko tada niti pomisliti nije mogao da će to biti posljednji put da smo takvo što gledali. Nikada; to je dugo vrijeme; neću zato na ovom mjestu reći, više nikada, razumijete me, zar ne?

Sve je međutim, još proteklog ljeta, baš nekako netom nakon što su vebeerovi iz Oluje utihnuli, pokopalo jedno brzo i maleno argentinsko krilo na privremenom radu u Grčkoj, Juan Jose Borelli, pa se pored splitskih tornjeva sjurio u kazneni prostor i pod onim nikad raščišćenim kamenolomom Kantride svladao starog lisca Tončija Gabrića. Štico je potom dobio crveni, jer Štico je uvijek kad je bilo gadno dobivao crveni, i Hajdukov san o novoj internacionalnoj sezoni otišao je u prošlost. Momčad je rasprodana kao da je pred nama nova devedsetiprva a ne, božemioprosti, svijetla budućnost, tako da se one kišne nedjelje u svibnju ne prepusti titula naraslom apetitu nezgodnih Varaždinaca – i omogući mrskom neprijatelju iz Maksimira prva od tko zna koliko titula do danas.  

Hajduk sačuvao obraz, a Dinamo – da prostite – guzicu; bio je naslov u čini mi se Feralu ili nekoj sličnoj novini tih dana (ako je Feralu ikada i postojala ikakva slična novina), a nitko nije mogao znati da za bijele iz Poljuda predstoji evo i više od trideset godina čemera i jada u kojima će pokoje ljeto možda osvijetliti kakva domaća titula ili kup (punih dvadeset ljeta zapravo niti to), a veselje u međunarodnim natjecanjima donositi nekakav dobro izvedeni jedanaesterac u Kazahstanu ili Slovačkoj.

Lako je bilo s Tuđmanom, reći će Boro Dežulović i Viktor Ivančić možda desetak godina poslije zakapajući posljednju lopatu u Feralov grob; tamo si točno znao koja je glava na drugoj strani; ovdje više ne znaš ništa; odsiječeš jednu glavu, a naraste njih sto – tako su ono što je slijedilo u društvenom poretku zajednice, a bogami i sudbini majstora s mora najbolje opisali feralovci.

Kapitalizam je tako jedan veliki, svjetski klub kojem je normalno krajem sedamdesetih bilo igrati proljeće na travnjacima širom kontinenta, sveo na provincijsku družbu izloženu sitnim interesima desetaka malih menadžera i političara, koji su u takvoj borbi za ostatke ostataka razdali i rasprodali sve što se prodati moglo. Tamo gdje je Dinamo nakon Canjuge imao Mamića, Hajduk će imati mnogo malih mamića, pa sa zavišću gledati u maksimirsku riznicu sanjajući jednu jedinu običnu titulu kao nedostižnu stvar.

U međuvremenu, navijački puk pretvorit će se iz bijelog društva u jato crnih vrana, spremnih na crtanje kukastih križeva, podizanje desnica u zrak i mjerenje kukuruza širom kontinenta, od Saint Ettienea pa do Genove.

Da apsurd bude najveći, radi se o stanovnicima iste one Dalmacije koja je pola stoljeća ranije davala najvažnije tkivo Titovim partizanskim brigadama, pa među kućama od Iža i Molata do Makarske nema gotovo nijedne koja nije dala nekog ranjenika ili stradalnika s tih strašnih rijeka.

Što je to što je jedan veliki, međunarodno ugledni klub za kojeg su navijali studenti iz Lisabona, radnici iz Pirota ili rudari iz Kaknja – pretvorilo u društvo mrzitelja svega tuđeg i stranog?

Kao da je prelazak s Plinare na Poljud, jedno od posljednjih arhitektonskih čuda one države, Hajduku donio prokletstvo – pa će u bivšoj državi nakon toga osvojiti tek dva kupa, jedan kojeg je golom iz kornera postigao iz crvenog mostarskog Veleža pristigli majstor Baka, a drugi kojeg će protiv aktualnog kontinentalnog prvaka, mrske Zvezde, u kontri iza busije na stadionu JNA zabiti neuhvatljivi Alen Bokšić, već dugo iza Borova Sela i Plitvica, u sudačkoj nadoknadi eseferjota.

Sjećam se dobro članka kojeg je u davnoj, plavoj, nikad dostignutoj Nedjeljnoj Dalmaciji negdje osamdesetičetvrte napisao pokojni Smoje, a u kojem se pita što je to što jedan crveni, radnički Split tjera tolerirati da djeca više ne pjevaju pjesme o bratstvu i slozi, nego o mercedesima, fićama i grobnicama u Madridu? Hajduku koji je kao od šale prolazio kola međunarodnih kupova i borio se za trofeje, kao da je prelazak s Plinare na Poljud, sagrađen kao najljepši stadion na kontinentu posve samostalno od strane domaćih, jugoslavenskih firmi – značio put u propast.

Zato ne možemo protumačiti taj preokret jednostavno tek činjenicom da je u Splitu u tijeku devedesetih – za rata – promijenjeno valjda pola stanovništva, i da otuda potječe taj obrat. Što ako se takvo što preobrnulo od dobroga, a ne od lošega; od života koji je mazio, a ne od rata koji je gazio? Jer; taj obrat desio se u dušama djece onih istih partizana, još puno ranije – u osamdesetima, kada još nije bilo nikakvih ratova niti selidbi niti deložacija niti zatvora u Lori; bilo je to posve dobrovoljno, samostalno i neobjašnjivo prelaženje iz crvenog u crno.

Ili iz bijelog ni u što.

Možda najljepši odgovor na takvo što dao je u onoj lijepoj TV seriji „Nestali“ Joško Lokas. U jednoj sceni lik kojeg tumači čini mi se Goran Navojec, hrvatski vojnik porijeklom iz Dalmacije, zabranjuje svojim suborcima uništavanje nekog partizanskog spomenika, pa se prisjeća kako su i devedesetiprve u njegovo selo stigli emisari s nakanom rušenja istog takvog spomenika, a kada je doma pitao babu da mu ispriča to o spomeniku u selu, ona mu je kazala: ti sinko sam vidi, jer tu ti je upisan i tvoj dida.

I naravno, čovjek otjera ove rušitelje, ne stideći se onoga što je njegov dida radio po tim davnim i dalekim kanjonima i sutjeskama.

Kakav je to obrat u psihologiji možda ne bi znao ogovoriti niti sam Freud, ali dalmatinska su se djeca jednostavno odrekla svojih didova i trude se izbrisati ih iz povijesti kao da su prokleti – a tim putem krenula je očito i čitava država i narod, pa nakon što je Franjo Tuđman još devedesetih davao izričite iskaze o tome da je partizanska borba bila pozitivna stvar i da bez nje ni današnje Hrvatske ne bi bilo – danas nose crne majice i uzvikuju ustaške pozdrave od srca.

Točnije bi im bilo da, eto, u skladu sa Rimskim ugovorima iz četrdesetiprve umjesto doma i spremnosti tada spominju rječnik talijanskog i viču "pronto per la casa".

- - - - -

Dva su mjesta hrvatskog sporta na kojima pamtim ovakvo – kako drugačije da ga nazovemo – nego li prokletstvo.

Prvo je naša košarka. Ionako, da se ne lažemo, bio je to sport u kojem, kako se iza kulisa novoizabrane vlasti govorilo, caruju neki crnci – puno manje time značajan za međunarodno promicanje nove države od velikog nogometa. Baš zato, na mjestu gdje ćemo osvojiti posljednju od posljednjih seniorskih kolajni u ovom sportu – u Ateni devedesetipete, desit će se možda i najveći skandal u kojem je hrvatski sport sudjelovao, a sastojat će se u tome da je – po osvajanju bronce i nakon toga što je Jugoslavija u finalu pobijedila Litvu – po telefonskoj uputi izravno s Pantovčaka državna reprezentacija primila medalje oko vrata, a onda demonstrativno odbila po posljednji put poslušati „Hej Sloveni“.

Doduše, gledao sam neki dan snimku tog događaja; Jugoslavija je u finalu pobijedila Sabonisovu Litvu priličnim krađama sudaca, tako da je čitava dvorana zviždala, pa uopće nisam mogao shvatiti radi li se ipak od himni „Bože pravde“, što je vjerojatno bilo posrijedi. No, Litvanci ipak nisu napustili postolje, a naši jesu; bilo je to četiri tjedna prije Oluje i tjedan dana prije Srebrenice; kako god bilo – od ovog odlaska s postolja ostala je kletva o tome da se nikada više nećemo popeti na postolje.

Tako je i bilo.

Drugo prokletstvo, pa eto – to je ovo, Hajdukovo prokletstvo. Nakon što su oplakali smrt druga Tita na novosagrađenom Poljudu i onda se naprasno ideološki okrenuli protiv svega za što su se borili njihovi preci pod čizmom talijanskih fašista kojima su ih prodali isti oni ustaše kojima danas kliču – Hajduci su prešli na novi stadion osvojivši u međuvremenu par tričavih domaćih titula državnog prvaka i kupa.

A ne zaboravimo još i to – u doba kada su osvajali prve tri od moguće četiri titule prvaka u novoosnovanoj državi, glavni oponent nije im bio mrski klub iz Maksimira, nego maleni, logistički i politički slabo potkovani Pjesnici iz Kranjčevićeve, prije nego će i taj klub uništiti domaći model pretvorbe i jaranska rodijačka povezanost. Nije bilo teško osvajati prvenstva sudačkim poklonima i izmišljenim slobodnjacima i penalima protiv takvog protivnika – i baš to zaboravljaju na Poljudu gdje se godinama kunu u poštenje  protiv canjugama i mamićima pogonjene sudačke mafije koja druka za Purgere!

Eto; to je to prokletstvo Poljuda. Onaj Hajduk koji je žario i palio Jugoslavijom od Ljubljane do Skoplja i od Niša do Kantride, onaj koji je igrao proljeća u kontinentalnim natjecanjima kao od šale, jedva da je imao plac pored Plinare s četiri stara, zahrđala reflektora koji će osvjetljavati majstorije jednog Jure Jerkovića ili Salviše Žungula u blatu; imao je tek stadion na kojeg se moglo natisnuti tridesetak tisuća sretnika, sanjajući nov stadion i svjetske uvjete za rad. Jugoslavija je baš to i učinila svome Hajduku, ustoličivši ga na možda najljepšu građevinu koju je ta država ikada sagradila, poljudski stadion, i tako je i počelo to prokletstvo: nakon što godinama igraš u vrhu, dobiješ stadion i logistiku, a onda se ritneš i kao krava proliješ punu kantu mlijeka; zaniječeš sam sebe i otvoriš kletvu koje ćeš se teško riješiti.

Tako je bilo i s našom košarkom; osam ili devet od dvanaest najboljih u jugoslavenskim reprezentacijama koje su osvajale titule širom svijeta u drugoj polovini osamdesetih, dok je još Dražen bio živ - bili su iz Hrvatske, a onda se i taj žar ugasio kako je veliko Draženovo srce prestalo kucati – pa smo danas sretni kada možemo sanjati o plasmanu na neko natjecanje.

Iz ovih prokletstava i narod – ili barem ono što je od njega ostalo – morao bi učiti o budućnosti. Ne možeš se odreći sebe i svoje prošlosti, sići sam s postolja koje si mukom osvojio, negirati sam svoj put i povijest - i pretvarati je u nešto drugo, pa je izbrisati kao kredu mokrom spužvom sa školske ploče.

Prije ili kasnije sustići će te kletva prošlosti. Kletva o sedam mršavih i sedam debelih krava.

Eh, da samo sedam...

 

Smrt u šetnji koncertnom dvoranom

(lisinski.hr)

Ove zime, dok je još bila mlada, dosadna i prilično topla, otišao sam na koncert proslavljenog pijanista i orkestra u koncertnu dvoranu. Uz uobičajenu paradu kiča i malograđanštine, nastojeći uvidjeti da se većinom ipak radi o ljudima koji iskreno žele uživati u glazbi, iz takvih snenih i razbacanih misli prenuo me trenutak u kojem sam ugledao barda jedne struke, za kojeg se već tada obilato pisalo da boluje od smrtonosne bolesti, kako mučne i teške trenutke bolovanja nastoji prikratiti uživanjem u ovom događaju. Je li se tu radilo o pokazivanju moći ili istinskom užitku, za ovu je priču – vidjet ćete – potpuno nevažno. Na njegovu se licu, unatoč činjenici da se pojavio na tom mjestu, svečano i prilično obučen, odvraćajući jedva primjetnim kimanjem glavom na mnogobrojne usputne pozdrave, u pratnji mlađahnog i lijepog svijeta, mogao jasno očitati trzaj straha, boli i patnje, za kojeg će se tek mjesec dana poslije pokazati kako se radilo o istinskom licu smrti. Njegova smrt, obilato popraćena u medijskom svijetu, nerijetko i potpuno protivno staroj latinskoj koja zahtijeva da de mortuis nihil nisi bene, pokazala se tako za mene događajem koji je slijedio onom susretu na hodniku dvorane; pa htio-ne htio, kada god pomislim da taj koncert, sjetim se nerado i onoga što je uslijedilo.

Zaboravivši već pomalo na sve to, bezbrižan i rastresen kakav već mogu biti, sa mislima o tome da bi ovakve događaje valjalo popratiti bar prethodnim jednodnevnim čišćenjem od civilizacije i buke koja nas u njoj okružuje, neki sam se dan, sav veseo što sam uspio u posljednji čas pribaviti karte i za taj događaj, uputio i na solistički koncert istog majstora u dvoranu. Oduševljen činjenicom da ću prvi puta u životu prisustvovati njegovu nadaleko oglašenom samostalnom koncertu, razmišljao sam o predstojećem repertoaru, gegajući se lijeno, košulje izvađene iz hlača, hodnicima viših katova okupanim toplim proljetnim suncem na zalasku uz prigušeni romor grada u predvečerje.

I onda me presjeklo: iza ugla, polako i dostojanstveno kako to već samo u takvim prilikama može biti, naišla je poznanica za koju sam već odavna čuo da se dugo i teško bori sa neizlječivom bolešću. U društvu mlađih i bezbrižnih prijatelja, lagano je odvratila na pozdrav, gledajući umornim i velikim očima patnje, boli i straha. U tim očima ja nisam vidio ništa od onog što bezbrižni i dokoni pripadnici društvene zajednice izmjenjuju u takvim susretima, a tiče se trenutnog statusa, zadovoljstva i sličnih trivijalnih stvari. Bijaše to lice, strah me i reći, koje gleda kraju u oči i puno je ledene istine o životu.

Pa onda, ne mogavši odagnati te tmurne i strašne misli što su me snašle, snužden i prestravljen sličnošću dvaju događaja, pogleda uprta u pod, odslušah fantastičnu bujicu zvuka što je slijedila, doživljavajući neviđenu preciznost čitanja nota primjerice jednog Liszta kao milijune sitnih uboda kristalnih igli koje navališe u zrak iz ustreptala glasovira, opominjući kroz suze, muk i nastupajuću tminu smrtnike na ledenu istinu o neponovljivosti i vrijednosti života.

Vjerujem kako ne trebam ovdje posebno niti istaknuti da je nekoliko dana nakon tog koncerta pristigla vijest o tome kako je poznanica koju sam tamo vidio preminula.

Ne želeći o tome napisati još štogod više, ne upotrebljavajući – ne daj Bože – riječi kojima ovdje nipošto ne bi smjelo biti mjesta, zavapit ću samo glasno, da se čuje, da ječi, moleći da ovaj susret ne bude nagovještaj, kao što bješe onaj: nek' me ova čaša mimoiđe!

(svibanj 2019.)

 

Princip nade

 

Postavljam ovo na brzaka; izložba Vojina Bakića u Bjelovaru traje do 18.4., nešto se pričalo da bi je produživali, nisam siguran pa javljam ovako; uspjeli smo uhvatiti vremena. Kad ga bude više, dodat ću više od linka... :)

Update

Novost: izložba traje do 6.6. ....

Umjesto mojih traktata, možda je najbolji citat sa stranice silence-monument.com....

"Tišina koja je srušila spomenik

Projektom Tišina koja je srušila spomenik želimo skrenuti pažnju na skulpturu Vojina Bakića „Spomenik pobjedi naroda Slavonije“ kroz umjetničku instalaciju na mjestu srušenog spomenika s idejom njegove rekonstrukcije, novim umjetničkim radom umjetnika Sandra Đukića, realiziranog tehnikom proširene stvarnosti (Augmented Reality).

„Spomenik pobjedi naroda Slavonije” u Kamenskoj (Hrvatska), tridesetmetarska skulptura od nehrđajućeg čelika (nastajala 1958.-1968. kao inženjerski iznimno zahtijevan poduhvat), u trenutku nastanka bila je najveća apstraktna skulptura u Europi, visoke umjetničke vrijednosti. Srušena je 1992. od strane pripadnika Hrvatske vojske, u vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije. Rušena je petodnevnim miniranjem, te oborena iz devetog pokušaja.

Vojin Bakić je jedan od najznačajnijih suvremenih umjetnika, čiju je vrijednost je 1964. godine istaknuo Herbert Read uvrstivši ga u antologiju suvremene skulpture (Modern Sculpture, A Concise History, Thames & Hudson). On je prepoznat u europskoj povijesti skulpture najviše po razlistanim formama i svjetlosnim oblicima kojima je napravio veliki iskorak iz figurativne u apstraktnu umjetnost. Skulptura kojom se bavimo objedinjuje razlistanu formu i svjetlosne oblike, međutim kao i brojne druge Bakićeve skulpture je srušena i uništena u ratu 90-tih godina u Hrvatskoj.

Povodom tridesete godišnjice fizičkog rušenja spomenika (u kaosu rata 90-tih), koji paradigmatski ukazuje na politiku sustavnog rušenja antifašističkih spomenika vezanih uz narodnooslobodilačku borbu, te nemara koji je omogućio devastaciju, a koji traje do danas, želimo isto tako prekinuti tišinu javnosti, te ukazati da je spomenik unatoč tome što je srušen i danas upisan duboko u svijest ljudi i svjetsku povijest umjetnosti (Kultermann, Venturi, Read).

Sram zbog neprocesuiranja rušilačkog postupka, preoblikovan ili u tišinu ili laž u novinskim objavama koje su javnost uvjeravale u neistine, između ostalih da je spomenik srušio vjetar, a koju je demantirao tek Državni hidrometeorološki zavod (DHMZ) omogućavanjem uvida u podatke o vjetru na dan rušenja 21. 02.1992. godine. Snaga vjetra tog dana je prema Beaufortovoj ljestvici klasificirana u rasponu od 0-1 Bf, a što se u hrvatskoj nomenklaturi vjetrova označava vjetar naziva „tišina”. Stoga “tišinu” iz nalaza DHMZ-a ističemo u naslovu projekta povezujući je s Tišinom nadležnih institucija i medija.

Obilježavanjem tridesetogodišnjice rušenja, rekreiramo skulpturu – spomenik i vrijednosti upisane u njega.

U borbi protiv svih oblika revizionizma kroz projekt zagovaramo afirmativan stav prema antifašističkoj prošlosti i odlučujemo se za proslavu njezinih vrijednosti kao i umjetničke vrijednosti skulpture Vojina Bakića. Apstraktnu monumentalnu skulpturu rekreiramo kroz multimedijalni projekt na lokaciji srušenog spomenika. Multimedijalni projekt sastoji se od privremene i trajne umjetničke instalacije. Privremenu instalaciju činit će dvadesetmetarska rekreacija spomenika LED ekranom, spektakularno multimedijalno rješenje po konceptu umjetnika Sandra Đukića. Trajnu će činiti info ploča s činjenicama o povijesti spomenika i QR code koji će, uz pomoć tehnologije proširene realnosti (AR- Augmented Reality), 3D spomenik učiniti virtualno vidljivim na istom mjestu na kojem je bio prije devastacije.

S obzirom na lokaciju srušenog, a sada rekreiranog spomenika i ambijent u duhu Herzogova „Fitzgeralda“, divlju prirodu prilično udaljenu od civilizacije, posebnu pažnju posvećujemo diseminaciji koju realiziramo kroz planirani međunarodni simpozij znanstveno-diskurzivnog formata, izložbe, predavanja i distribuciju informacija kroz medije i mrežu umjetničkih institucija."