RAD NA ČOVJEKU

"Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,

a sjećam se, prije stotinjak godina,

mnogo je bilo sakatih, kljastih,

hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…

Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.

Bar ne u mehani ili na drumu

kojim su lutali hajduci, pustahije.

Narod se, jednostavno, proljepšao.

Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,

sklonili smo negdje čak i sumanute,

gotovo da nijedan razuman ne muca

u iole pristojnom društvu

ili na javnom mjestu.

Gdje nestadoše tolike nakaze,

mnogobrojna čudovišta?

Gdje su oni s jednim okom,

bez nogu gdje su invalidi?

Na sreću, pamet je ostala ista

te se misao oslanja na silu

baš kao u prvo vrijeme.

I to me tješi, čini me spokojnim.

Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,

koji se iza granice, limesa,

iskreno divio Rimu.

Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,

bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.

Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.

I tad sam se prvi put upitao –

kako bismo izdržali dobrotu,

mi koji smo od pamtivijeka

na zlo naviknuti?

Ovako znam – sve će,

ma koliko postalo prekrasno,

jednako biti poharano, razoreno,

popaljeno, opljačkano, uništeno.

Kad dođe čas koji će svakako doći.

Kad se oglasi rog u mračnoj šumi

i iz šipražja izmile prikaze s močugama.

Podlaci na čelu s herojem."

(Goran Babić)