"Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.
Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.
Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?
Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.
Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.
I tad sam se prvi put upitao –
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?
Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.
Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem."
(Goran Babić)
Ta mi je nekako težka i nepoznata, više volim čitat Tvoje:))
OdgovoriIzbrišiGoran Babić, umro danas , 26.travnja? Ako mislimo na istoga, baš lijepo da si ga stavio jer, osim Autografa , ne znam tko će ako će. Ova pjesma zaslužuje cijeli esej ...Pitanje nije kako podnosimo zlo — na to smo, kaže on, već “naviknuti”.
OdgovoriIzbrišiPravo, uznemirujuće pitanje je: kako bismo podnijeli dobrotu.
Dobrota razotkriva svakoga od nas , jer s dobrotom kao osobnošću tek se možemo suočiti s vlastitim ožiljcima , imati svoj cinizam da se prilagodimo svijetu koji nije ni mekan ni dobar uvijek a mi mu se i protiv svoje volje trebamo prilagoditi. Da bi preživjeli
Bravo @V za ovo : oduševio si me činjenicom, da je suvišno tražiti korijen ako se osjećaš čovjeku. Babić je sebi izabrao s razlogom.