(Pinterest)
Bila je to još jedna sada već davna kišna nedjelja sredinom svibnja
devedesetišeste. Čitava se sportska nacija opijena ratnom pobjedom nad mrskim
neprijateljem prošlog ljeta, a nogomet je, je li, samo produžetak rata drugim
sredstvima, shvaćajući kako je mirna integracija Vukovara tek pitanje vremena,
spremala proslavljati međunarodni uspjeh i izlazak na pozornicu velikih
sljedećeg lipnja, kada ćemo prvi put sudjelovati na nekom velikom natjecanju;
bit će to onaj nezaboravni Euro u Engleskoj, sa najljepšim dresovima ikad,
Šukerovim lobom ponad Schmeichela i neskrivenom krađom jednog švedskog suca
koji će nam oduzeti borbu za medalje.
No, sve se to tek ima desiti, sada govorimo o domaćem prvenstvu. Liga za prvaka
arhitektonski je postavljena po Hajduku, da se ne lažemo; iz prvog dijela
prvenstva ne prenose se svi bodovi – jer prošlog je ljeta bilo jasno kako će
Hajduk opet pokušati kao prvak otići daleko u Europi, što mu je prethodnog
proljeća gotovo pa uspjelo, sve do poraza od velikog Ajaxa u četvrtfinalu Lige
prvaka.
Da, prije trideset godina hrvatski je klupski nogomet imao sudionika u
četvrtfinalu lige prvaka – i nitko tada niti pomisliti nije mogao da će to biti
posljednji put da smo takvo što gledali. Nikada; to je dugo vrijeme; neću zato
na ovom mjestu reći, više nikada, razumijete me, zar ne?
Sve je međutim, još proteklog ljeta, baš nekako netom nakon što su vebeerovi iz
Oluje utihnuli, pokopalo jedno brzo i maleno argentinsko krilo na privremenom
radu u Grčkoj, Juan Jose Borelli, pa se pored splitskih tornjeva sjurio u
kazneni prostor i pod onim nikad raščišćenim kamenolomom Kantride svladao
starog lisca Tončija Gabrića. Štico je potom dobio crveni, jer Štico je uvijek
kad je bilo gadno dobivao crveni, i Hajdukov san o novoj internacionalnoj
sezoni otišao je u prošlost. Momčad je rasprodana kao da je pred nama nova
devedsetiprva a ne, božemioprosti, svijetla budućnost, tako da se one kišne
nedjelje u svibnju ne prepusti titula naraslom apetitu nezgodnih Varaždinaca –
i omogući mrskom neprijatelju iz Maksimira prva od tko zna koliko titula do
danas.
Hajduk sačuvao obraz, a Dinamo – da prostite – guzicu; bio je naslov u čini mi
se Feralu ili nekoj sličnoj novini tih dana (ako je Feralu ikada i postojala
ikakva slična novina), a nitko nije mogao znati da za bijele iz Poljuda
predstoji evo i više od trideset godina čemera i jada u kojima će pokoje ljeto
možda osvijetliti kakva domaća titula ili kup (punih dvadeset ljeta zapravo
niti to), a veselje u međunarodnim natjecanjima donositi nekakav dobro izvedeni
jedanaesterac u Kazahstanu ili Slovačkoj.
Lako je bilo s Tuđmanom, reći će Boro Dežulović i Viktor Ivančić možda desetak
godina poslije zakapajući posljednju lopatu u Feralov grob; tamo si točno znao
koja je glava na drugoj strani; ovdje više ne znaš ništa; odsiječeš jednu
glavu, a naraste njih sto – tako su ono što je slijedilo u društvenom poretku
zajednice, a bogami i sudbini majstora s mora najbolje opisali feralovci.
Kapitalizam je tako jedan veliki, svjetski klub kojem je normalno krajem
sedamdesetih bilo igrati proljeće na travnjacima širom kontinenta, sveo na
provincijsku družbu izloženu sitnim interesima desetaka malih menadžera i
političara, koji su u takvoj borbi za ostatke ostataka razdali i rasprodali sve
što se prodati moglo. Tamo gdje je Dinamo nakon Canjuge imao Mamića, Hajduk će
imati mnogo malih mamića, pa sa zavišću gledati u maksimirsku riznicu sanjajući
jednu jedinu običnu titulu kao nedostižnu stvar.
U međuvremenu, navijački puk pretvorit će se iz bijelog društva u jato crnih
vrana, spremnih na crtanje kukastih križeva, podizanje desnica u zrak i
mjerenje kukuruza širom kontinenta, od Saint Ettienea pa do Genove.
Da apsurd bude najveći, radi se o stanovnicima iste one Dalmacije koja je pola
stoljeća ranije davala najvažnije tkivo Titovim partizanskim brigadama, pa među
kućama od Iža i Molata do Makarske nema gotovo nijedne koja nije dala nekog
ranjenika ili stradalnika s tih strašnih rijeka.
Što je to što je jedan veliki, međunarodno ugledni klub za kojeg su navijali
studenti iz Lisabona, radnici iz Pirota ili rudari iz Kaknja – pretvorilo u
društvo mrzitelja svega tuđeg i stranog?
Kao da je prelazak s Plinare na Poljud, jedno od posljednjih arhitektonskih
čuda one države, Hajduku donio prokletstvo – pa će u bivšoj državi nakon toga
osvojiti tek dva kupa, jedan kojeg je golom iz kornera postigao iz crvenog
mostarskog Veleža pristigli majstor Baka, a drugi kojeg će protiv aktualnog
kontinentalnog prvaka, mrske Zvezde, u kontri iza busije na stadionu JNA zabiti
neuhvatljivi Alen Bokšić, već dugo iza Borova Sela i Plitvica, u sudačkoj
nadoknadi eseferjota.
Sjećam se dobro članka kojeg je u davnoj, plavoj, nikad dostignutoj Nedjeljnoj
Dalmaciji negdje osamdesetičetvrte napisao pokojni Smoje, a u kojem se pita što
je to što jedan crveni, radnički Split tjera tolerirati da djeca više ne
pjevaju pjesme o bratstvu i slozi, nego o mercedesima, fićama i grobnicama u
Madridu? Hajduku koji je kao od šale prolazio kola međunarodnih kupova i borio
se za trofeje, kao da je prelazak s Plinare na Poljud, sagrađen kao najljepši
stadion na kontinentu posve samostalno od strane domaćih, jugoslavenskih firmi
– značio put u propast.
Zato ne možemo protumačiti taj preokret jednostavno tek činjenicom da je u
Splitu u tijeku devedesetih – za rata – promijenjeno valjda pola stanovništva,
i da otuda potječe taj obrat. Što ako se takvo što preobrnulo od dobroga, a ne
od lošega; od života koji je mazio, a ne od rata koji je gazio? Jer; taj obrat
desio se u dušama djece onih istih partizana, još puno ranije – u osamdesetima,
kada još nije bilo nikakvih ratova niti selidbi niti deložacija niti zatvora u
Lori; bilo je to posve dobrovoljno, samostalno i neobjašnjivo prelaženje iz
crvenog u crno.
Ili iz bijelog ni u što.
Možda najljepši odgovor na takvo što dao je u onoj lijepoj TV seriji „Nestali“
Joško Lokas. U jednoj sceni lik kojeg tumači čini mi se Goran Navojec, hrvatski
vojnik porijeklom iz Dalmacije, zabranjuje svojim suborcima uništavanje nekog
partizanskog spomenika, pa se prisjeća kako su i devedesetiprve u njegovo selo
stigli emisari s nakanom rušenja istog takvog spomenika, a kada je doma pitao
babu da mu ispriča to o spomeniku u selu, ona mu je kazala: ti sinko sam vidi,
jer tu ti je upisan i tvoj dida.
I naravno, čovjek otjera ove rušitelje, ne stideći se onoga što je njegov dida
radio po tim davnim i dalekim kanjonima i sutjeskama.
Kakav je to obrat u psihologiji možda ne bi znao ogovoriti niti sam Freud, ali
dalmatinska su se djeca jednostavno odrekla svojih didova i trude se izbrisati
ih iz povijesti kao da su prokleti – a tim putem krenula je očito i čitava
država i narod, pa nakon što je Franjo Tuđman još devedesetih davao izričite
iskaze o tome da je partizanska borba bila pozitivna stvar i da bez nje ni
današnje Hrvatske ne bi bilo – danas nose crne majice i uzvikuju ustaške
pozdrave od srca.
Točnije bi im bilo da, eto, u skladu sa Rimskim ugovorima iz četrdesetiprve
umjesto doma i spremnosti tada spominju rječnik talijanskog i viču "pronto
per la casa".
- - - - -
Dva su mjesta hrvatskog sporta na kojima pamtim ovakvo – kako drugačije da ga
nazovemo – nego li prokletstvo.
Prvo je naša košarka. Ionako, da se ne lažemo, bio je to sport u kojem, kako se
iza kulisa novoizabrane vlasti govorilo, caruju neki crnci – puno manje time
značajan za međunarodno promicanje nove države od velikog nogometa. Baš zato,
na mjestu gdje ćemo osvojiti posljednju od posljednjih seniorskih kolajni u
ovom sportu – u Ateni devedesetipete, desit će se možda i najveći skandal u
kojem je hrvatski sport sudjelovao, a sastojat će se u tome da je – po
osvajanju bronce i nakon toga što je Jugoslavija u finalu pobijedila Litvu – po
telefonskoj uputi izravno s Pantovčaka državna reprezentacija primila medalje
oko vrata, a onda demonstrativno odbila po posljednji put poslušati „Hej
Sloveni“.
Doduše, gledao sam neki dan snimku tog događaja; Jugoslavija je u finalu
pobijedila Sabonisovu Litvu priličnim krađama sudaca, tako da je čitava dvorana
zviždala, pa uopće nisam mogao shvatiti radi li se ipak od himni „Bože pravde“,
što je vjerojatno bilo posrijedi. No, Litvanci ipak nisu napustili postolje, a
naši jesu; bilo je to četiri tjedna prije Oluje i tjedan dana prije Srebrenice;
kako god bilo – od ovog odlaska s postolja ostala je kletva o tome da se nikada
više nećemo popeti na postolje.
Tako je i bilo.
Drugo prokletstvo, pa eto – to je ovo, Hajdukovo prokletstvo. Nakon što su
oplakali smrt druga Tita na novosagrađenom Poljudu i onda se naprasno ideološki
okrenuli protiv svega za što su se borili njihovi preci pod čizmom talijanskih
fašista kojima su ih prodali isti oni ustaše kojima danas kliču – Hajduci su
prešli na novi stadion osvojivši u međuvremenu par tričavih domaćih titula
državnog prvaka i kupa.
A ne zaboravimo još i to – u doba kada su osvajali prve tri od moguće četiri
titule prvaka u novoosnovanoj državi, glavni oponent nije im bio mrski klub iz
Maksimira, nego maleni, logistički i politički slabo potkovani Pjesnici iz
Kranjčevićeve, prije nego će i taj klub uništiti domaći model pretvorbe i
jaranska rodijačka povezanost. Nije bilo teško osvajati prvenstva sudačkim
poklonima i izmišljenim slobodnjacima i penalima protiv takvog protivnika – i
baš to zaboravljaju na Poljudu gdje se godinama kunu u poštenje protiv
canjugama i mamićima pogonjene sudačke mafije koja druka za Purgere!
Eto; to je to prokletstvo Poljuda. Onaj Hajduk koji je žario i palio
Jugoslavijom od Ljubljane do Skoplja i od Niša do Kantride, onaj koji je igrao
proljeća u kontinentalnim natjecanjima kao od šale, jedva da je imao plac pored
Plinare s četiri stara, zahrđala reflektora koji će osvjetljavati majstorije
jednog Jure Jerkovića ili Salviše Žungula u blatu; imao je tek stadion na kojeg
se moglo natisnuti tridesetak tisuća sretnika, sanjajući nov stadion i svjetske
uvjete za rad. Jugoslavija je baš to i učinila svome Hajduku, ustoličivši ga na
možda najljepšu građevinu koju je ta država ikada sagradila, poljudski stadion,
i tako je i počelo to prokletstvo: nakon što godinama igraš u vrhu, dobiješ
stadion i logistiku, a onda se ritneš i kao krava proliješ punu kantu mlijeka;
zaniječeš sam sebe i otvoriš kletvu koje ćeš se teško riješiti.
Tako je bilo i s našom košarkom; osam ili devet od dvanaest najboljih u
jugoslavenskim reprezentacijama koje su osvajale titule širom svijeta u drugoj
polovini osamdesetih, dok je još Dražen bio živ - bili su iz Hrvatske, a onda
se i taj žar ugasio kako je veliko Draženovo srce prestalo kucati – pa smo danas
sretni kada možemo sanjati o plasmanu na neko natjecanje.
Iz ovih prokletstava i narod – ili barem ono što je od njega ostalo – morao bi
učiti o budućnosti. Ne možeš se odreći sebe i svoje prošlosti, sići sam s
postolja koje si mukom osvojio, negirati sam svoj put i povijest - i pretvarati
je u nešto drugo, pa je izbrisati kao kredu mokrom spužvom sa školske ploče.
Prije ili kasnije sustići će te kletva prošlosti. Kletva o sedam mršavih i sedam
debelih krava.
Eh, da samo sedam...
Nema komentara:
Objavi komentar