RAD NA ČOVJEKU

"Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,

a sjećam se, prije stotinjak godina,

mnogo je bilo sakatih, kljastih,

hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…

Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.

Bar ne u mehani ili na drumu

kojim su lutali hajduci, pustahije.

Narod se, jednostavno, proljepšao.

Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,

sklonili smo negdje čak i sumanute,

gotovo da nijedan razuman ne muca

u iole pristojnom društvu

ili na javnom mjestu.

Gdje nestadoše tolike nakaze,

mnogobrojna čudovišta?

Gdje su oni s jednim okom,

bez nogu gdje su invalidi?

Na sreću, pamet je ostala ista

te se misao oslanja na silu

baš kao u prvo vrijeme.

I to me tješi, čini me spokojnim.

Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,

koji se iza granice, limesa,

iskreno divio Rimu.

Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,

bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.

Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.

I tad sam se prvi put upitao –

kako bismo izdržali dobrotu,

mi koji smo od pamtivijeka

na zlo naviknuti?

Ovako znam – sve će,

ma koliko postalo prekrasno,

jednako biti poharano, razoreno,

popaljeno, opljačkano, uništeno.

Kad dođe čas koji će svakako doći.

Kad se oglasi rog u mračnoj šumi

i iz šipražja izmile prikaze s močugama.

Podlaci na čelu s herojem."

(Goran Babić)

Debele i mršave krave

 

(Pinterest)

 

Bila je to još jedna sada već davna kišna nedjelja sredinom svibnja devedesetišeste. Čitava se sportska nacija opijena ratnom pobjedom nad mrskim neprijateljem prošlog ljeta, a nogomet je, je li, samo produžetak rata drugim sredstvima, shvaćajući kako je mirna integracija Vukovara tek pitanje vremena, spremala proslavljati međunarodni uspjeh i izlazak na pozornicu velikih sljedećeg lipnja, kada ćemo prvi put sudjelovati na nekom velikom natjecanju; bit će to onaj nezaboravni Euro u Engleskoj, sa najljepšim dresovima ikad, Šukerovim lobom ponad Schmeichela i neskrivenom krađom jednog švedskog suca koji će nam oduzeti borbu za medalje.

No, sve se to tek ima desiti, sada govorimo o domaćem prvenstvu. Liga za prvaka arhitektonski je postavljena po Hajduku, da se ne lažemo; iz prvog dijela prvenstva ne prenose se svi bodovi – jer prošlog je ljeta bilo jasno kako će Hajduk opet pokušati kao prvak otići daleko u Europi, što mu je prethodnog proljeća gotovo pa uspjelo, sve do poraza od velikog Ajaxa u četvrtfinalu Lige prvaka.

Da, prije trideset godina hrvatski je klupski nogomet imao sudionika u četvrtfinalu lige prvaka – i nitko tada niti pomisliti nije mogao da će to biti posljednji put da smo takvo što gledali. Nikada; to je dugo vrijeme; neću zato na ovom mjestu reći, više nikada, razumijete me, zar ne?

Sve je međutim, još proteklog ljeta, baš nekako netom nakon što su vebeerovi iz Oluje utihnuli, pokopalo jedno brzo i maleno argentinsko krilo na privremenom radu u Grčkoj, Juan Jose Borelli, pa se pored splitskih tornjeva sjurio u kazneni prostor i pod onim nikad raščišćenim kamenolomom Kantride svladao starog lisca Tončija Gabrića. Štico je potom dobio crveni, jer Štico je uvijek kad je bilo gadno dobivao crveni, i Hajdukov san o novoj internacionalnoj sezoni otišao je u prošlost. Momčad je rasprodana kao da je pred nama nova devedsetiprva a ne, božemioprosti, svijetla budućnost, tako da se one kišne nedjelje u svibnju ne prepusti titula naraslom apetitu nezgodnih Varaždinaca – i omogući mrskom neprijatelju iz Maksimira prva od tko zna koliko titula do danas.  

Hajduk sačuvao obraz, a Dinamo – da prostite – guzicu; bio je naslov u čini mi se Feralu ili nekoj sličnoj novini tih dana (ako je Feralu ikada i postojala ikakva slična novina), a nitko nije mogao znati da za bijele iz Poljuda predstoji evo i više od trideset godina čemera i jada u kojima će pokoje ljeto možda osvijetliti kakva domaća titula ili kup (punih dvadeset ljeta zapravo niti to), a veselje u međunarodnim natjecanjima donositi nekakav dobro izvedeni jedanaesterac u Kazahstanu ili Slovačkoj.

Lako je bilo s Tuđmanom, reći će Boro Dežulović i Viktor Ivančić možda desetak godina poslije zakapajući posljednju lopatu u Feralov grob; tamo si točno znao koja je glava na drugoj strani; ovdje više ne znaš ništa; odsiječeš jednu glavu, a naraste njih sto – tako su ono što je slijedilo u društvenom poretku zajednice, a bogami i sudbini majstora s mora najbolje opisali feralovci.

Kapitalizam je tako jedan veliki, svjetski klub kojem je normalno krajem sedamdesetih bilo igrati proljeće na travnjacima širom kontinenta, sveo na provincijsku družbu izloženu sitnim interesima desetaka malih menadžera i političara, koji su u takvoj borbi za ostatke ostataka razdali i rasprodali sve što se prodati moglo. Tamo gdje je Dinamo nakon Canjuge imao Mamića, Hajduk će imati mnogo malih mamića, pa sa zavišću gledati u maksimirsku riznicu sanjajući jednu jedinu običnu titulu kao nedostižnu stvar.

U međuvremenu, navijački puk pretvorit će se iz bijelog društva u jato crnih vrana, spremnih na crtanje kukastih križeva, podizanje desnica u zrak i mjerenje kukuruza širom kontinenta, od Saint Ettienea pa do Genove.

Da apsurd bude najveći, radi se o stanovnicima iste one Dalmacije koja je pola stoljeća ranije davala najvažnije tkivo Titovim partizanskim brigadama, pa među kućama od Iža i Molata do Makarske nema gotovo nijedne koja nije dala nekog ranjenika ili stradalnika s tih strašnih rijeka.

Što je to što je jedan veliki, međunarodno ugledni klub za kojeg su navijali studenti iz Lisabona, radnici iz Pirota ili rudari iz Kaknja – pretvorilo u društvo mrzitelja svega tuđeg i stranog?

Kao da je prelazak s Plinare na Poljud, jedno od posljednjih arhitektonskih čuda one države, Hajduku donio prokletstvo – pa će u bivšoj državi nakon toga osvojiti tek dva kupa, jedan kojeg je golom iz kornera postigao iz crvenog mostarskog Veleža pristigli majstor Baka, a drugi kojeg će protiv aktualnog kontinentalnog prvaka, mrske Zvezde, u kontri iza busije na stadionu JNA zabiti neuhvatljivi Alen Bokšić, već dugo iza Borova Sela i Plitvica, u sudačkoj nadoknadi eseferjota.

Sjećam se dobro članka kojeg je u davnoj, plavoj, nikad dostignutoj Nedjeljnoj Dalmaciji negdje osamdesetičetvrte napisao pokojni Smoje, a u kojem se pita što je to što jedan crveni, radnički Split tjera tolerirati da djeca više ne pjevaju pjesme o bratstvu i slozi, nego o mercedesima, fićama i grobnicama u Madridu? Hajduku koji je kao od šale prolazio kola međunarodnih kupova i borio se za trofeje, kao da je prelazak s Plinare na Poljud, sagrađen kao najljepši stadion na kontinentu posve samostalno od strane domaćih, jugoslavenskih firmi – značio put u propast.

Zato ne možemo protumačiti taj preokret jednostavno tek činjenicom da je u Splitu u tijeku devedesetih – za rata – promijenjeno valjda pola stanovništva, i da otuda potječe taj obrat. Što ako se takvo što preobrnulo od dobroga, a ne od lošega; od života koji je mazio, a ne od rata koji je gazio? Jer; taj obrat desio se u dušama djece onih istih partizana, još puno ranije – u osamdesetima, kada još nije bilo nikakvih ratova niti selidbi niti deložacija niti zatvora u Lori; bilo je to posve dobrovoljno, samostalno i neobjašnjivo prelaženje iz crvenog u crno.

Ili iz bijelog ni u što.

Možda najljepši odgovor na takvo što dao je u onoj lijepoj TV seriji „Nestali“ Joško Lokas. U jednoj sceni lik kojeg tumači čini mi se Goran Navojec, hrvatski vojnik porijeklom iz Dalmacije, zabranjuje svojim suborcima uništavanje nekog partizanskog spomenika, pa se prisjeća kako su i devedesetiprve u njegovo selo stigli emisari s nakanom rušenja istog takvog spomenika, a kada je doma pitao babu da mu ispriča to o spomeniku u selu, ona mu je kazala: ti sinko sam vidi, jer tu ti je upisan i tvoj dida.

I naravno, čovjek otjera ove rušitelje, ne stideći se onoga što je njegov dida radio po tim davnim i dalekim kanjonima i sutjeskama.

Kakav je to obrat u psihologiji možda ne bi znao ogovoriti niti sam Freud, ali dalmatinska su se djeca jednostavno odrekla svojih didova i trude se izbrisati ih iz povijesti kao da su prokleti – a tim putem krenula je očito i čitava država i narod, pa nakon što je Franjo Tuđman još devedesetih davao izričite iskaze o tome da je partizanska borba bila pozitivna stvar i da bez nje ni današnje Hrvatske ne bi bilo – danas nose crne majice i uzvikuju ustaške pozdrave od srca.

Točnije bi im bilo da, eto, u skladu sa Rimskim ugovorima iz četrdesetiprve umjesto doma i spremnosti tada spominju rječnik talijanskog i viču "pronto per la casa".

- - - - -

Dva su mjesta hrvatskog sporta na kojima pamtim ovakvo – kako drugačije da ga nazovemo – nego li prokletstvo.

Prvo je naša košarka. Ionako, da se ne lažemo, bio je to sport u kojem, kako se iza kulisa novoizabrane vlasti govorilo, caruju neki crnci – puno manje time značajan za međunarodno promicanje nove države od velikog nogometa. Baš zato, na mjestu gdje ćemo osvojiti posljednju od posljednjih seniorskih kolajni u ovom sportu – u Ateni devedesetipete, desit će se možda i najveći skandal u kojem je hrvatski sport sudjelovao, a sastojat će se u tome da je – po osvajanju bronce i nakon toga što je Jugoslavija u finalu pobijedila Litvu – po telefonskoj uputi izravno s Pantovčaka državna reprezentacija primila medalje oko vrata, a onda demonstrativno odbila po posljednji put poslušati „Hej Sloveni“.

Doduše, gledao sam neki dan snimku tog događaja; Jugoslavija je u finalu pobijedila Sabonisovu Litvu priličnim krađama sudaca, tako da je čitava dvorana zviždala, pa uopće nisam mogao shvatiti radi li se ipak od himni „Bože pravde“, što je vjerojatno bilo posrijedi. No, Litvanci ipak nisu napustili postolje, a naši jesu; bilo je to četiri tjedna prije Oluje i tjedan dana prije Srebrenice; kako god bilo – od ovog odlaska s postolja ostala je kletva o tome da se nikada više nećemo popeti na postolje.

Tako je i bilo.

Drugo prokletstvo, pa eto – to je ovo, Hajdukovo prokletstvo. Nakon što su oplakali smrt druga Tita na novosagrađenom Poljudu i onda se naprasno ideološki okrenuli protiv svega za što su se borili njihovi preci pod čizmom talijanskih fašista kojima su ih prodali isti oni ustaše kojima danas kliču – Hajduci su prešli na novi stadion osvojivši u međuvremenu par tričavih domaćih titula državnog prvaka i kupa.

A ne zaboravimo još i to – u doba kada su osvajali prve tri od moguće četiri titule prvaka u novoosnovanoj državi, glavni oponent nije im bio mrski klub iz Maksimira, nego maleni, logistički i politički slabo potkovani Pjesnici iz Kranjčevićeve, prije nego će i taj klub uništiti domaći model pretvorbe i jaranska rodijačka povezanost. Nije bilo teško osvajati prvenstva sudačkim poklonima i izmišljenim slobodnjacima i penalima protiv takvog protivnika – i baš to zaboravljaju na Poljudu gdje se godinama kunu u poštenje  protiv canjugama i mamićima pogonjene sudačke mafije koja druka za Purgere!

Eto; to je to prokletstvo Poljuda. Onaj Hajduk koji je žario i palio Jugoslavijom od Ljubljane do Skoplja i od Niša do Kantride, onaj koji je igrao proljeća u kontinentalnim natjecanjima kao od šale, jedva da je imao plac pored Plinare s četiri stara, zahrđala reflektora koji će osvjetljavati majstorije jednog Jure Jerkovića ili Salviše Žungula u blatu; imao je tek stadion na kojeg se moglo natisnuti tridesetak tisuća sretnika, sanjajući nov stadion i svjetske uvjete za rad. Jugoslavija je baš to i učinila svome Hajduku, ustoličivši ga na možda najljepšu građevinu koju je ta država ikada sagradila, poljudski stadion, i tako je i počelo to prokletstvo: nakon što godinama igraš u vrhu, dobiješ stadion i logistiku, a onda se ritneš i kao krava proliješ punu kantu mlijeka; zaniječeš sam sebe i otvoriš kletvu koje ćeš se teško riješiti.

Tako je bilo i s našom košarkom; osam ili devet od dvanaest najboljih u jugoslavenskim reprezentacijama koje su osvajale titule širom svijeta u drugoj polovini osamdesetih, dok je još Dražen bio živ - bili su iz Hrvatske, a onda se i taj žar ugasio kako je veliko Draženovo srce prestalo kucati – pa smo danas sretni kada možemo sanjati o plasmanu na neko natjecanje.

Iz ovih prokletstava i narod – ili barem ono što je od njega ostalo – morao bi učiti o budućnosti. Ne možeš se odreći sebe i svoje prošlosti, sići sam s postolja koje si mukom osvojio, negirati sam svoj put i povijest - i pretvarati je u nešto drugo, pa je izbrisati kao kredu mokrom spužvom sa školske ploče.

Prije ili kasnije sustići će te kletva prošlosti. Kletva o sedam mršavih i sedam debelih krava.

Eh, da samo sedam...

 

Smrt u šetnji koncertnom dvoranom

(lisinski.hr)

Ove zime, dok je još bila mlada, dosadna i prilično topla, otišao sam na koncert proslavljenog pijanista i orkestra u koncertnu dvoranu. Uz uobičajenu paradu kiča i malograđanštine, nastojeći uvidjeti da se većinom ipak radi o ljudima koji iskreno žele uživati u glazbi, iz takvih snenih i razbacanih misli prenuo me trenutak u kojem sam ugledao barda jedne struke, za kojeg se već tada obilato pisalo da boluje od smrtonosne bolesti, kako mučne i teške trenutke bolovanja nastoji prikratiti uživanjem u ovom događaju. Je li se tu radilo o pokazivanju moći ili istinskom užitku, za ovu je priču – vidjet ćete – potpuno nevažno. Na njegovu se licu, unatoč činjenici da se pojavio na tom mjestu, svečano i prilično obučen, odvraćajući jedva primjetnim kimanjem glavom na mnogobrojne usputne pozdrave, u pratnji mlađahnog i lijepog svijeta, mogao jasno očitati trzaj straha, boli i patnje, za kojeg će se tek mjesec dana poslije pokazati kako se radilo o istinskom licu smrti. Njegova smrt, obilato popraćena u medijskom svijetu, nerijetko i potpuno protivno staroj latinskoj koja zahtijeva da de mortuis nihil nisi bene, pokazala se tako za mene događajem koji je slijedio onom susretu na hodniku dvorane; pa htio-ne htio, kada god pomislim da taj koncert, sjetim se nerado i onoga što je uslijedilo.

Zaboravivši već pomalo na sve to, bezbrižan i rastresen kakav već mogu biti, sa mislima o tome da bi ovakve događaje valjalo popratiti bar prethodnim jednodnevnim čišćenjem od civilizacije i buke koja nas u njoj okružuje, neki sam se dan, sav veseo što sam uspio u posljednji čas pribaviti karte i za taj događaj, uputio i na solistički koncert istog majstora u dvoranu. Oduševljen činjenicom da ću prvi puta u životu prisustvovati njegovu nadaleko oglašenom samostalnom koncertu, razmišljao sam o predstojećem repertoaru, gegajući se lijeno, košulje izvađene iz hlača, hodnicima viših katova okupanim toplim proljetnim suncem na zalasku uz prigušeni romor grada u predvečerje.

I onda me presjeklo: iza ugla, polako i dostojanstveno kako to već samo u takvim prilikama može biti, naišla je poznanica za koju sam već odavna čuo da se dugo i teško bori sa neizlječivom bolešću. U društvu mlađih i bezbrižnih prijatelja, lagano je odvratila na pozdrav, gledajući umornim i velikim očima patnje, boli i straha. U tim očima ja nisam vidio ništa od onog što bezbrižni i dokoni pripadnici društvene zajednice izmjenjuju u takvim susretima, a tiče se trenutnog statusa, zadovoljstva i sličnih trivijalnih stvari. Bijaše to lice, strah me i reći, koje gleda kraju u oči i puno je ledene istine o životu.

Pa onda, ne mogavši odagnati te tmurne i strašne misli što su me snašle, snužden i prestravljen sličnošću dvaju događaja, pogleda uprta u pod, odslušah fantastičnu bujicu zvuka što je slijedila, doživljavajući neviđenu preciznost čitanja nota primjerice jednog Liszta kao milijune sitnih uboda kristalnih igli koje navališe u zrak iz ustreptala glasovira, opominjući kroz suze, muk i nastupajuću tminu smrtnike na ledenu istinu o neponovljivosti i vrijednosti života.

Vjerujem kako ne trebam ovdje posebno niti istaknuti da je nekoliko dana nakon tog koncerta pristigla vijest o tome kako je poznanica koju sam tamo vidio preminula.

Ne želeći o tome napisati još štogod više, ne upotrebljavajući – ne daj Bože – riječi kojima ovdje nipošto ne bi smjelo biti mjesta, zavapit ću samo glasno, da se čuje, da ječi, moleći da ovaj susret ne bude nagovještaj, kao što bješe onaj: nek' me ova čaša mimoiđe!

(svibanj 2019.)

 

Princip nade

 

Postavljam ovo na brzaka; izložba Vojina Bakića u Bjelovaru traje do 18.4., nešto se pričalo da bi je produživali, nisam siguran pa javljam ovako; uspjeli smo uhvatiti vremena. Kad ga bude više, dodat ću više od linka... :)

Update

Novost: izložba traje do 6.6. ....

Umjesto mojih traktata, možda je najbolji citat sa stranice silence-monument.com....

"Tišina koja je srušila spomenik

Projektom Tišina koja je srušila spomenik želimo skrenuti pažnju na skulpturu Vojina Bakića „Spomenik pobjedi naroda Slavonije“ kroz umjetničku instalaciju na mjestu srušenog spomenika s idejom njegove rekonstrukcije, novim umjetničkim radom umjetnika Sandra Đukića, realiziranog tehnikom proširene stvarnosti (Augmented Reality).

„Spomenik pobjedi naroda Slavonije” u Kamenskoj (Hrvatska), tridesetmetarska skulptura od nehrđajućeg čelika (nastajala 1958.-1968. kao inženjerski iznimno zahtijevan poduhvat), u trenutku nastanka bila je najveća apstraktna skulptura u Europi, visoke umjetničke vrijednosti. Srušena je 1992. od strane pripadnika Hrvatske vojske, u vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije. Rušena je petodnevnim miniranjem, te oborena iz devetog pokušaja.

Vojin Bakić je jedan od najznačajnijih suvremenih umjetnika, čiju je vrijednost je 1964. godine istaknuo Herbert Read uvrstivši ga u antologiju suvremene skulpture (Modern Sculpture, A Concise History, Thames & Hudson). On je prepoznat u europskoj povijesti skulpture najviše po razlistanim formama i svjetlosnim oblicima kojima je napravio veliki iskorak iz figurativne u apstraktnu umjetnost. Skulptura kojom se bavimo objedinjuje razlistanu formu i svjetlosne oblike, međutim kao i brojne druge Bakićeve skulpture je srušena i uništena u ratu 90-tih godina u Hrvatskoj.

Povodom tridesete godišnjice fizičkog rušenja spomenika (u kaosu rata 90-tih), koji paradigmatski ukazuje na politiku sustavnog rušenja antifašističkih spomenika vezanih uz narodnooslobodilačku borbu, te nemara koji je omogućio devastaciju, a koji traje do danas, želimo isto tako prekinuti tišinu javnosti, te ukazati da je spomenik unatoč tome što je srušen i danas upisan duboko u svijest ljudi i svjetsku povijest umjetnosti (Kultermann, Venturi, Read).

Sram zbog neprocesuiranja rušilačkog postupka, preoblikovan ili u tišinu ili laž u novinskim objavama koje su javnost uvjeravale u neistine, između ostalih da je spomenik srušio vjetar, a koju je demantirao tek Državni hidrometeorološki zavod (DHMZ) omogućavanjem uvida u podatke o vjetru na dan rušenja 21. 02.1992. godine. Snaga vjetra tog dana je prema Beaufortovoj ljestvici klasificirana u rasponu od 0-1 Bf, a što se u hrvatskoj nomenklaturi vjetrova označava vjetar naziva „tišina”. Stoga “tišinu” iz nalaza DHMZ-a ističemo u naslovu projekta povezujući je s Tišinom nadležnih institucija i medija.

Obilježavanjem tridesetogodišnjice rušenja, rekreiramo skulpturu – spomenik i vrijednosti upisane u njega.

U borbi protiv svih oblika revizionizma kroz projekt zagovaramo afirmativan stav prema antifašističkoj prošlosti i odlučujemo se za proslavu njezinih vrijednosti kao i umjetničke vrijednosti skulpture Vojina Bakića. Apstraktnu monumentalnu skulpturu rekreiramo kroz multimedijalni projekt na lokaciji srušenog spomenika. Multimedijalni projekt sastoji se od privremene i trajne umjetničke instalacije. Privremenu instalaciju činit će dvadesetmetarska rekreacija spomenika LED ekranom, spektakularno multimedijalno rješenje po konceptu umjetnika Sandra Đukića. Trajnu će činiti info ploča s činjenicama o povijesti spomenika i QR code koji će, uz pomoć tehnologije proširene realnosti (AR- Augmented Reality), 3D spomenik učiniti virtualno vidljivim na istom mjestu na kojem je bio prije devastacije.

S obzirom na lokaciju srušenog, a sada rekreiranog spomenika i ambijent u duhu Herzogova „Fitzgeralda“, divlju prirodu prilično udaljenu od civilizacije, posebnu pažnju posvećujemo diseminaciji koju realiziramo kroz planirani međunarodni simpozij znanstveno-diskurzivnog formata, izložbe, predavanja i distribuciju informacija kroz medije i mrežu umjetničkih institucija."

U potrazi za Van der Lubbeom

Dobro je; tko drugačije kaže, taj kleveće i laže.

Stvarno je dobro, pogotovo kad netko pored svega što se recimo u Epsteinovim fileovima otkrilo još uvijek ima mrvu inteligencije pa i dalje tvrdi da je dobro, dapače - da nikada nije bilo niti bolje. Naravno, radi se o našim vlastitim stražnjicama, ali tko još za to mari. Činjenica da je svatko značajan u području politike i estrade umočen govori kako je - dobro, a svatko tko tvrdi suprotno izdajica je vrijedan prezira.

Ili se možda ipak radi o tome da ljudi ne umiju priznati kako im je tlo pod nogama odavna već izmaklo.

Još se samo moramo sjetiti; a što se ono točno izdalo?

- - - - - 

Vrijede li zakoni pravde u svijetu politike? Vrijede li oni zapravo igdje? Smijemo li ovaj svijet zaprljan tragedijom povijesti (i njenim ponavljanjem u formi farse) mjeriti nečim što nikada nije funkcioniralo ne u cijelosti, nego je upitno je li funkcioniralo i nekom manjem dijelu?

Jer, ne zavaravajmo se: zakone pišu pobjednici i vladari; oni se ne pišu radi pravde, već radi očuvanja tekovina pobjede; pravila koja tom prilikom ožive nisu drugo do li rezultati onoga što je ostvareno silom.

Tukididov melijski dijalog o sili protiv pravde uistinu gotovo da je basna o propasti imperije koju određuju vojna i gospodarska moć. Pretjerano širenje carstva narušava moralne vrijednosti jer i ondašnja Atena (poput nekog Mladića u Srebrenici) razmatra mogućnost ubiti sve melijske muškarce i porobiti žene i djecu. Kada Atenjani konačno stignu do Melosa, raspravljaju s pozicije sile i ostavljaju pravdu po strani. Tako stvaraju više neprijatelja svojim postupcima i zapravo pripremaju teren za vlastitu propast.

Pogledamo li malo bolje u sadašnjost, otkrit ćemo ne jednog, nego stotine Trumpova oko nas – od Washingtona do Špičkovine. Što je to što trumpove razlikuje od političke elite na koju smo navikli? Pa, žalosno ali istinito – samo i jedino to što se kod njih, za razliku od onih drugih - ni deklarativna razina ne trudi biti na nivou.

I taj slavni mir koji nas je toliko opio i odučio od ratovanja, sunce mu njegovo kalaisano; taj mir uspostavljen u Bretton Woodsu, na Jalti i u Potsdamu – bio je samo uvod u novi rat; Hladni rat. Najapsurdnije je od svega upravo to što je taj rat – s punim značenjem sukoba koji tek što nije počinjao dovoditi do žrtava – bio siguran jamac mira – jer je ravnoteža straha uspostavljena njime značila da nitko neće povući prvi potez.

Ima li mira čiji uzrok nije bio strah; ima li u vlasti igdje išta što ne bi odisalo teškim vonjem sile?

Novi vijek i počeo je baš onim što sami nazivamo dobom velikih osvajanja; kolonizacija, pljačka i prisvajanje tuđeg i osvojenog značilo je istinski temelj napretka ove civilizacije. Tako brzo zaboravljamo na vatri ispečene Indijance, potragu za Eldoradom ili sistematsko pljačkanje pamuka, ruda, goriva; na koncu i ropstvo nije drugo do li mjesto na kojem je Zapad nastavljao tradicije antike. 

Zar smo stvarno mislili da takvo što može trajati dovijeka; zar famozne granice rasta nisu oglašene još prije pola stoljeća kao znanstveni rad, a ne politički pamflet?

I onda se nakon Drugog svjetskog rata – dekolonizacija krvava i duga tek bijaše započela, s puno i previše otpora, spletki i razdora na ovoj, „našoj“ strani – pronađu ljudi koji poželješe mir kao temelj života. No, i ta Europska zajednica u svome korijenu ne bijaše ništa drugo (čak i po imenu) do li ekonomska zajednica; nitko se uopće nije niti trudio skrivati pravi poriv nastanka. Ili sporazum iz Helsinkija: ne dirajte granice; neka sve ostane kako jest! Ili dotok migranata u milijunima: pa ne radi se tu o plemenitosti, nego o zaradi; kapital želi što manje troškove; što jeftiniju radnu snagu; što više prostora za širenje, profit i eksploataciju.

Europa kao jedan subjekt uopće ne postoji i šanse da će se takvo što desiti svakim su danom sve manje; možda je moguće to da ono što deklariraju jest popis najboljih i najljepših želja – ali sve je to jednostavno postalo neizvedivo. Koliko ta Europa imade divizija muškog mesa koje je spremno poginuti za nešto što bi u njihovim srcima značilo Europu? Jer, u povijesti – to oduvijek bijaše jedino mjerilo vrijednosti. Onda još i ovo: čijim će se gorivom poticati plamen te Europe – da li skupim američkim ili jeftinim ruskim; to se ispostavlja kao jedino važno pitanje. To, i demografija; mjesto na kojemu postaje jasno kako se radi o kontinentu koji će u dvije ili tri generacije postati pustinjom ili utočištem stranaca koji teško da će se udomaćiti.

Bilo je čarobno sanjati; bilo je čudesno trideset ili pedeset godina stremiti Europi i gledati kako se tamo grickaju Mozart kuglice i blješte reklame po velegradovima; no taj je san plaćen iseljenjem milijuna najboljih i najvrednijih ljudi za koje više nije bilo nikakve rampe da ih čuva i drži; taj je san odsanjan – i sada je ostala gola sila na livadi, pa kom' opanci, kom' obojci.

Europa je, kao i sve bajke, ostala nedostižni ideal uvažavanja, sporazumijevanja i ljudskosti. Kao i uvijek kod bajki koje se pokušavaju živjeti, pokazalo se da iza lijepe fasade truli teška, nerješiva i strašna laž. Ako u svemu ima nečeg vrijednog, to je onda činjenica da ćemo zasigurno uskoro ostvariti svoj davni, tisućljetni san i dostići tu slavnu i veliku Europu po svemu; standardu, načinu života, izgledu zajednice u kojoj se živi. No, to se na žalost neće zbiti onako kako smo vjerovali da hoće; mi se nećemo uspeti do njih; oni će se stropoštati k nama.

Zar je netko u doba kada su padali berlinski zidovi i kada su stigli sanjari s naslovima o koncu povijesti puškom natjerao tu Europu da sama outsourca čitavu svoju industriju i znanje, radi profita i šake šuškava papira? Zar joj je netko drugi rezao vlastite doprinose za zdravstvo, školstvo i infrastrukturu i tako vlastito stanovništvo ostavljao bez tla pod nogama?

Prevedeno na jezik čitava kontinenta; neće Ukrajina postati Europa: cijela će Europa postati Ukrajina. Preskupo je držati narod u visokom standardu života; to je nešto što se prije ili kasnije ne isplati i mora se ispraviti.

Kao što se od pravog muškarca očekuje da svoju damu zaštiti svojim tijelom u slučaju opasnosti, tako se i sada od nas očekuje da u beskrajnom i tmurnom vremenu izgubljena mira svojim životom štitimo neki imaginarni i magloviti dokučiv pojam zapada. Jer, u tom sustavu vrijednosti, što je logičnije od nekog saveza euroazijskih susjeda? Savez prekooceanskih zemalja! Upravo ono što ta fatalna Rusija - bez da upali jedan jedini tenk - i želi: treba samo pustiti NATO i EU da se sami od sebe raspadnu trveći se iznutra. Baš onako kako je kapitalizam učinio socijalizmu, hraneći njegove najhrđavije i najlošije dijelove.

Kapitalizam je jedini od svih istinskih zakona svemira a zove se interes; lakše nam je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. 

- - - - -

Čudno je Hrvatsku uspoređivati s Ukrajinom. Mi smo imali sreću da su naši najjači susjedi Srbi bili dovoljno slabi da ne mogu nadjačati sve oko sebe (kao što mogu Rusi) a dovoljno pak jaki da osjete sirenski i neodoljiv zov širenja i imperijalističke tendencije, koje je ovaj narod umio iskoristiti u pravo vrijeme i zaštititi se od prisizanja Talijana, Madžara i ostalih. Hrvatsku nije spasio Tito niti bilo koja ideologija; Hrvatsku je u presudnom versailleskom času spasila gola sila srpskih bajuneta; istih onih koji su je potom boli i tukli tupom stranom dvadeset godina, između dvaju ratova, ne umjevši shvatiti da je mršava nagodba bolja od najdeblje pobjede. 

Recimo, ako već pitate što bi bilo da nije bilo Tita, onda pitajte i što bi bilo da nije bilo Černozemskog ili Puniše Račića ili Gavrila Principa - jer nije jasno zašto se taj kotač kalkulacije što se unazad u mašti vrti negdje mora zaustaviti. Naime, tek onda kada su krajem tridesetih dva normalna čovjeka (Maček i knez Pavle) pokušala sklopiti sporazum svih sporazuma, pa su čak u tome i uspjeli, stigao je novi rat i sve je otišlo u paramparčad – a i to je, da stvar bude apsurdnija – počelo tako što su nesretni Srbi sami sebi srušili vlastitu kraljevinu martovskim pučem, umjesto da barem na nekoliko godina po strani ostave  velikog vojskovođu Churchilla koji je ratove najbolje vodio tuđim mesom i na tuđim teritorijima, čuvajući svoj otok kao zjenicu oka. Naime, ne zaboravimo; i Staljin i svi komunisti duge prve dvije godine rata bili su – Hitlerovi saveznici; nikakvi antifašisti.

Države i narode na okupu ne čuva ideologija, već shvaćanje o tome da je zajednički život moguć - ili nije. Kada se raspala socijalistička Jugoslavije, od ideje o jugoslavenstvu nije ostalo baš ništa osim sjećanja na doba progona i jedan izuzetno krvav rat - i iz toga je mogao nastati samo novi rat.

Na koncu, i "naš" mir iz siječnja devedesetidruge sklopljen je onda kada je trećina Hrvatske bila porobljena i okupirana. Naravno da smo ga, onako kako se svi sporazumi i sklapaju – i mi Hrvati, videći kako žabe podižu noge kada konje potkivaju - sklopili s figom u džepu, čekajući pogodan trenutak da Krajinu odgrizemo i prisajedinimo s maticom, pa makar je čitavu – kako je u svijetu red i bolji običaj – morali iseliti i popaliti. Kakva je to danas, međutim, politika koja, pozivajući se na naš primjer, sada Ukrajini sugerira rat umjesto primirja? Što bi s Hrvatskom bilo da nakon pada Vukovara nije prihvatila primirje – a srpske kasarne odavna su tada već bile prazne, za razliku od ruskih?

Eto, barem smo mi Hrvati navikli živjeti u laži (dobro naučivši kako najstariji zakon ljudske zajednice glasi: jedno misli, drugo govori, treće radi) i barem su nama uvijek neki drugi krivi za sve. Od stoljeća sedmog talambasaju nam o velikim kraljevinama i carevinama što nas čuvaju, dok nas kradu. I onda, pored živih i zdravih Letonaca, Poljaka, Čeha, imamo obraza tvrditi kako nam je u povijesti bilo teško i da smo stalno bili okruženi velikima. Jesmo, ali ti veliki nikada nisu bili nepobjedivi. Barem smo mi navikli sjediti na dvije stolice, to nam niti u budućnosti ne bi smio biti problem, ako nas uopće bude. 

Jer; dobro znadete što slijedi nakon slavlja: obračun s izdajnicima. Baš je dobro što obnavljaju naš Reichstag; taman će dobro poslužiti da se neke komunjare ili Srbe optuži za palež kad bude vrijeme za to. Do tada, pravite se da nikada niste čuli za Jadranku Skender, Sinišu Palma i ostale.

Što snovi dulje budu trajali, popet ćemo se u njima više i tresak o tlo će biti jači.