Hrast

(Pismo ženama kojih nije bilo)

Život nije crta, niti put: život je stablo.

Odakle to znade, gospodin Vili ne bi umio posvjedočiti, osim da nam kaže kako svakog jutra prije nego li će otvoriti oči zazove ženino ime u sebi - a svake večeri nakon što ih zatvori, on jasno vidi debele, ispucale grane što prolaze iz stara, koščata debla u dubokoj, tamnoj sjeni velik krošnje stabla. Pod očima se njišu maleni listovi što gotovo da i nemaju peteljke pa zbog toga izgledaju kao da su zalijepljeni za granu na kojoj se nalaze. 

........

Biljke doživljavamo sporim, nepokretnim i dosadnim; no očito je kako je njihov svijet mnogo dinamičniji i življi nego li to uopće smijemo sanjati te da zajedništvom čuva i nadograđuje svoj opstanak.

- - - - - 

Kada dulje žmiri pred san, umjesto grana na starom deblu Vili počinje viđati lica žena.

Prva je od njih umrla jer je Vili živio. Da je umro prije nje, ona bi po redovnom tijeku stvari još i danas bila živa (samo, što je to redovan tijek stvari i kako se to umire, a još više - kako se živi po redu?). Za nju je saznao slučajno; jednog ledenog jutra u nekom školskom dispanzeru: nerijetko se tada išlo liječnicima, pedagozima i psiholozima; tkogod je u bilo čemu odudarao od mnoštva, morao je znati da će ga ispitivati i s njime razgovarati najvjerojatnije u prisustvu roditelja; takav je to bio svijet, zainteresiran i često neizbježan, pun volje za mijenjanjem, stvaranjem i utjecanjem. Tako su razgovarali i s njim i s majkom; između mnogih pitanja, a pitalo ih se štogod se upitati moglo - sletjelo je na majčino rame i sasvim jasno, određeno i isprva malo značajno pitanje: imate li ili ste imali druge djece? Bilo bi uobičajeno da s tog mjesta spretno jednostavnim i odrečnim odgovorom majka preskoči na sljedeću stepenicu, no njegovu je pažnju privukao jedva zamjetan drhtaj inače sigurna i vedra njena glasa. Umjesto niječnog odgovora, nastupila je kratka šutnja, pogled u pod, suza u kutu oka dovoljna da ispitivač sve shvati kako već odrasli međusobno inače najbolje shvaćaju ono što nije izrečeno, pa ubrzo pređe na novo pitanje - ali šutnja dostatna da u dječaku od toga časa probudi čitav jedan svijet pitanja i odgovora koje je sam na njih morao dati. Majka je otada znala, vidio je to jasno - znala je da on znade. Imao je već gotovo sedam godina, no razumio je sve: nema se tu što razumjeti od učenja, već od očiju. Da je majka doživjela njegovu zrelost ili starost, možda bi mogao ili umio ili smio upitati je o tome; ovako je u svome svijetu zasvagda o tome stvorio drugi svijet; svijet u kojemu živi s mlađom sestrom; različit od svijeta njegove krivice za njeno nepostojanje i svijeta njene ljubavi za njegov put u beskraj.

Druga je žena nestala na nebesima. Nije je dugo bilo; tek tri mjeseca, no jasno je znao da je žena i da je nikada očima vidjeti neće. Znao je to Vili od časa neodoljiva ushita i svršetka koji su je stvorili; od samog početka, savršenog i sjajnog kakav niti jedan drugi nije bio; bio je previše savršen i sjajan da bi uopće urodio trajanjem; bio je, da: previše savršen i sjajan za one koji su u njemu sudjelovali - da bi ikada svojom milinom postao bilo kakva budućnost. Nestala je u sivilu oblaka jednog tihog, jesenjeg popodneva; poslije su mislili da ju je ni u što iz svega izgurala visina - no milijuni i milijarde nosećih žena lete u avionima; kako su mogli znati da je to bilo baš od leta - i da je, ako je tako, drugačije biti trebalo? 

Treće od njih zapravo, tako nakon svega izgleda, nije niti bilo. Bila je - ili: nije bila - tek nevješta proba za ono što je dolazilo nakon nje; pokušaj koji je onda kada je na nju stigao red umjesto plodom, urodio znakom. Tako je nestala dvaput; prvi put onda kada se samo činilo da je ima - i drugi put onda kada je za njom valjalo čistiti i rastvarati put za dalje. Ako je ikada i bila, bila je stepenicom: onom na koju noga mora stati da bi ljudi učinili novi korak.

A ljudi koračaju stalno i često; čitavi ljudski životi i nisu drugo do li dugi i naporni nizovi koraka - nekih samotnih i teških, nekih lakših i usporednih; da noge preuzmu teret onom drugome, bar na tren - pa da se naprijed pođe zajedno, brže i dalje.

Nije do sada osim o onoj prvoj Vili često imao prilike misliti o druge dvije. Ljudi kada nisu stari ne misle previše, ako od nečega ne moraju ili ne trebaju, pa im od toga što misli nema - bude lakše; ili lakše od takvog nemanja misle o onome o čemu misliti žele. 

Nema mnogo, možda dvaput kroz sve te godine da ga je Ona, jedina, žena koja putuje s njime, upitala misli li katkad na njih; kako da naglas izrekne da jest pomislio, možda koji put više - pa jasno saznao da oko njega jedva da i može biti bilo koga drugoga tko bi utirao njegov put, a da to ne bude žena.

Naravno, onda bi trebalo obrazlagati kako i otkud to znade; i svi vi i ona i on - i ja na koncu - dobro znademo da se to ne zna, nego se vjeruje ili osjeća. 

A opet, odakle bi to što vjerujemo ili osjećamo stiglo ako ne od onoga što je naše maleno, nemoćno, tiho znanje?

Žene kojih ima ili žene kojih nema; od svake je u toj kući Vilijeva bivanja od njena temelja dograđena pokoja cigla - sve do visoka, tamna i sjenovita nadstroplja.

Do samog kraja.

(kolovoz 2023.)

Grad

 

Postoji Grad, razdijeljen rijekom na dva dijela – opisan i prepričan u davnim i dugim pričama djedova i baka koji su u svojim životima prolazili svjetske ratove i fremtanje i tuđinske vlasti; u vremenu o kojemu pričamo – bio je dalek i stran; u Njega se stizalo kojekako, a u to doba i u tim prilikama, za ljude kao što su bili glavni junaci naše priče – vlakovima; kako drugačije. O Gradu se čitalo malo ili nikako - interneta niti turističkih vodiča nije bilo; sve što se saznavalo, slušalo se iz priča starijih prijatelja i poznanika koji su tamo bili, ili su od trećih nešto o tom gradu čuli, ili je njihov netko bio tamo ili želio tamo otići; pričalo se dugo i polako, pa je svaka priča u sebi nosila čitavo brdo tajanstvenosti i mističnosti, kako to već biva u zadimljenim noćima po birtijama; uz muziku starih svirača i gutljaj jeftine tople pive za koju se imalo para. Govorilo se o velikoj i snažnoj rijeci na obali koje stoje predivne stare zgrade, i o sjajnim muzejima u kojima su se mogle vidjeti prelijepe slike, krune i kipovi, i o velikim i nepoznatim nogometnim igralištima na kojima se nekada igrao najljepši nogomet na svijetu, i o ljutim i dobrim jelima i sjajnim vinima koja se jedu i piju za malo para, a s puno ushita i ljepote.

 

Njih dvoje doista na takvo što nije trebalo puno nagovarati; čak ni roditelji nisu previše bili protiv (kao da ih je itko išta pitao), jer ispiti su na fakultetu u lipnju već bivali uglavnom položeni – pa se usput nešto radilo, da se zaradi i ima, i da se upoznaju novi i nepoznati ljudi koji će nas uputiti u to što je već dobro i lijepo i pametno – a ljudima se tada vjerovalo, gotovo bespogovorno i sa poštovanjem, kako to mladi ljudi već čine.

 

Odavna već - još dok bijahu djeca – naučili su kako ne postoje toliko visoke ograde, toliko duboka mora i toliko daleke zemlje a da se ljudi i pored njih ne bi mogli razumjeti, svidjeti, pronaći – tako im se barem činilo tada, i još neko vrijeme, sve dok rat, mržnja i sivilo u tolikoj mjeri nisu izubijali svijet i duše oko njih da je i maštanje postalo preskupo, suvišno i obično. No, do tada će morati proći još nekoliko lijepih – zapravo čarobnih godina, godina u kojima će se sanjati, putovati, ljubiti – sve u isti čas; godina u kojima je svijet svakoga jutra izgledao kao bolje mjesto od onoga koje se sinoć ostavilo pored jastuka.

 

Sve što su to dvoje dvadesetogodišnjaka nakon dva mjeseca hodanja znali jedno o drugome, bilo je da se vole i da jedno drugome vjeruju. Sve što su znali o cilju svoga puta - u času kada su spakirali svoje ruksake, strpali teškom mukom preko studentskog servisa zarađenih dobrih dvjestotinjak maraka u džep i našli se na autobusnom kolodvoru – bilo je da treba uhvatiti autobus za Kanjižu, kako su čuli da se taj grad zove, jer tako je najjeftinije i najpogodnije, i onda tamo pronaći željeznički kolodvor na kojeg će već odnekuda i u neko vrijeme koje se pokaže prikladnim - stići vlak za grad u kojeg su naumili stići – jer ako se tim vlakom prelazi granica, onda da je stvar daleko skuplja. I konačno, sve što su znali o toj zemlji, bile su neke davne i daleke priče o nogometašima i blatnim jezerima ili beskrajnim ravnicama bez planina i vlakovima koji su djedove vozili u ratove i vraćali iz njih, ako su imali dovoljno sreće za takvo što – pa su se s ljubavlju gledali u oči i mislili kako mora biti da žive u raju, jer nikakvi ratovi ne stoje im na putu, a sljedeće dane, tjedne, sve dok potraju one marke i još makar koji sat ili dan dulje od toga, dok se trbusi ne zalijepe za leđa a stare patike ne raspadnu na nogama – provest će zajedno, i to je bilo jedino što ih je istinski zanimalo.

 

Bili su to dani u kojima su jedno upoznali drugo za čitav život: jer kada se nalaziš samo navečer, ili provedeš s nekime tek nekoliko sati u danu – ti o njemu znadeš malo ili ništa. No, kada s njime provedeš nekoliko tjedana, tada si s njime bio i kada je bilo lijepo i kada nije, i kada je snen i mrzovoljan i loš, a ne samo kada se trudi biti najbolji. Podijeliš li s nekime posljednji zalogaj ili gutljaj; pođete li umjesto gdje si htio - tamo gdje drugo želi, jer tvoje oči od tih želja jače sjaje; prođete li zajedno između kišnih kapi prvoga pljuska ili pretrčite mračan park prepun pasa lutalica; ogrneš li ga u hladnoj noći svojom jaknom da mu ne bude hladno – jer tebe samo njegova toplina grije; budeš li s njome ili njime i pred tim očima gol, kao od majke rođen - čitava jutra – tako da budete onakvi kakvi doista jeste, a ne kakvi biste jedno drugome željeli biti – tada možeš smatrati da si nekoga upoznao, pa ili ga zavoliš za čitav život, kako se ljudi već vole - ili ne.

 

Tako su se njih dvoje upoznali u Gradu, i tako su iz njega konačno i izišli - prelazeći onu veliku i široku rijeku u nekom starome vagonu čiji su točkovi kloparali šinama, šuteći i gledajući u Njega kao neko svetište; praznih džepova, sa torbama punim potamnjela, od strasti i ljepote podrapana veša, dvije karte do Zagreba i velikom flašom punom vode; prljavi, umorni i lijepi kakvi već umiju biti samo ljudi što vole prvi puta u životu; plašeći se izreći zavjet da će se jednoga dana vratiti u Njega, kao da će nešto od onoga što se upravo zbilo - time pomaknuti, promijeniti ili oduzeti; ali ne usudivši se više ni zamisliti kakav će biti prvi trenutak u kojemu će se nakon tih dva ili tri tjedna života rastati da po čitave dane ne budu zajedno,pa da sve opet bude onako kako su se čitava života navikavali, jer nju će – kada samo prekorače kolodvorska vrata - jedan tramvaj negdje tamo na raskrižju odvesti prema jugu, a drugi njega prema zapadu.

 

Zato se u taj, njihov Grad i danas ulazi tiho, opreznim koracima, ili šušteći gumama bez kočenja, u drugoj ili trećoj – oprezno parkirajući već negdje na periferiji, pa se zatim hoda šutke, držeći se bez odvajanja za ruke – kao u mraku – i ulazeći u Njega kao u nekakvu knjižnicu ili bogomolju: da se ne poremete krugovi što ih je njihov kamen započeo kada je bačen u vodu, i koji još uvijek traju, šire se, putuju mirnom i tihom površinom svijeta kao nekog zaboravljenog jezera, da nestanu na njoj – ali ne još, ne sada. U tome se gradu – gdje je tada malo tko znao strane jezike - pričalo na mote, rukama, očima – baš onako kako su oni sami pričali prije nego bi svake noći usnuli sijući netremice svoje poglede u mraku s jastuka na jastuk - ili nakon što su se jutrima budili – i u tome su gradu prvi puta dijelili posljednje zalogaje ili gutljaje, jedno drugome kupovali andole, uloške ili flastere za žuljeve, prali prljav veš ili hranili jedno drugo žlicama uzavrelih juha iz vrećice.

 

A Grad ih dočekuje sneno, skrivajući sunce iza oblaka i tjerajući kišu od sebe kao one davne godine, samo za njih – da mogu kao onda lutati satima i satima, još puno iza sumraka, bučnim i prašnjavim avenijama, ili tihim uličicama do prvog parka sa klupom i pumpom, očiju raširenih od nevjerice i miline. I da nikada više i ne pomisle kako im je ovo posljednji put da su tu.

 

Jer na svaku takvu misao, Grad će im se samo tiho nasmiješiti, i šapnuti da jače stegnu te ruke što ih jednu u drugoj drže, i ne pričaju gluposti: zbog tih i takvih, i svih onih koji Me gledaju ovako – širom otvorenih očiju, brišući suze za koje na čas pomisliše da su obične trunke prašine u njima - Ja sam tu, jer da vas nema, i Meni bi sve ovo odavna već dojadilo pa bih ovom rijekom otplovio da se nikada više ne vratim – reći će, ali za svaki slučaj - dok budu spavali: da im šapat prođe iznad glava i da ga ne čuju – pa da slučajno nešto ne umisle, nego tek u polusnu pomisle da se opet u sobi ili ispod prozora nešto pomaklo, puklo, prošlo kroz noć, i okrenu se jedno prema drugome u zagrljaj usred najslađeg sna.

(svibanj 2022.)

 

Danas

 I sutra će svanuti; nema u to sumnje, ma što se danas zbilo. Ptice će u zoru pjevati kao da svijet ovisi o tome - a mi o tome ništa ne znamo - dok dugačke sjene mrznu u rosi, a tihi vlakovi nestaju u daljinama.

 

Ono po čemu će ono sutra pamtiti ovo danas, to je ono što se čekalo mjesecima: djeca su krenula u školu.

 

Ne računaš posebno pri tome malenu dječicu kojoj je škola odavna već uglavnom na žalost u planovima roditelja postala mjesto na kojem će dočekati da dođu s posla; ono što u njoj uče moglo bi možda stati u tri bilježnice, ali je prevažno to što dobiju, ako dobiju – u očima i osmjesima svojih učitelja koje će pamtiti čitav život: sigurnost, pouzdanost, povjerenje, lojalnost. Pamtiš to još po sada već prilično davnom slučaju svoje kćeri koja je nakon tridesetipet dana bolnice prvog dana po povratku u školu, bez ikakva upozorenja, u drugom osnovne pisala test iz matematike.

 

I napisala ga skoro sa stopostotnom točnošću, jer smo u posjetima u bolnici razgovarali o tome što rade u školi, jer si joj objasnio redoslijede i zagrade i jer je sama memorirala tablicu množenja.

 

Nakon tog iskustva shvatio si da negdje do petog razreda možeš /pored učitelja kakav je bio taj i kakvih je srećom malo/ s većim uspjehom gotovo sam školovati svoje dijete tek obrazujući ga, ali pri tome stvarajući čudaka neuklopljenog u društvo. Ono što škola daje toj maloj djeci, uz naviku rada, discipline i slušanja, na prvom je mjestu stvaranje povjerenja u ljude.

 

Malena djeca socijalizirajući se uče da čovjek čovjeku nije samo vuk, i s uspjehom to - srećom - u većini slučajeva i nauče.

 

Drugačija priča počinje tada kada hormoni počnu činiti svoje; s tim se razdobljem života poklapaju velike promjene, izabir škole, zanimanja, zvanja. U to doba škola već postaje mjesto ozbiljna učenja, specijalizacije, stjecanja priličnih znanja, što u lavovskom dijelu zavisi od znanja i sposobnosti profesora; samoukih je tu malo ili nimalo. A najvažnije je to da velika djeca, izrastajući u ljude, moraju prihvatiti činjenicu kako na bilo koji dopušteni način moraju pronaći svoje mjesto pod suncem, pa makar bili tek još jedna cigla u zidu, te da je jedini istinski način na koji pohlepom i blještavilom lake zarade zatrovano društvo cijeni postojanje pojedinca – korisnost, upotrebljivost, raspoloživost; moraju naučiti da si na društvenoj ljestvici vrednovanja na prvom mjestu tek puka roba.

 

No, moraju naučiti i da je to tek jedna dimenzija stvarnosti; da se živjeti treba u barem dvije dimenzije istovremeno: u toj, hladnoj i proračunatoj, koja će ti jamčiti opstanak i u drugoj, u kojoj čovjeka određuju emocije, voljenje, iskrenost; u toj drugoj dimenziji čovjek stječe prijatelje i simpatije i najčešće je čuva pred prvom kao sam kalež spasenja.

 

Važno je naučiti pronaći ravnotežu između jednoga i drugoga; znati da se ne može živjeti samo od jednoga ili drugoga, ili bez jednoga ili drugoga, odbacujući ono što nam se ne sviđa i u čemu ponekad polučimo neuspjeh. Često si svojoj djeci govorio: izaberite za zanimanje ono što volite, jer inače ćete žalosno velik dio života provoditi radeći ono što ne želite, u društvu osoba sa kojima ne želite biti. Ali, ako vas i takvo što zapadne, znajte da takvo stanje nije konačno; da postoji uvijek neki izlaz i ma kako rijetki bili - trenuci onoga što volite; pronađite čvrste točke u svemiru koje će biti kuke o koje ćete okačiti svoje duše u odmoru i okrepi.

 

Nemoguće je takvo što naučiti u virtuali: nužno je brusiti dušu o druge ljude. Neizbrušene duše venu na livadama kao kasno probuđeni leptiri.

 

No, bez gledanja u oči, ljubav je tek puka tlapnja.

 

Zato, ma kako se bojali da će već za dva tjedna zaraza još gore i jače krenuti među ljude nego sada, moramo znati da će svijet u nekoliko godina propasti ukoliko se djeca ne budu družila, zaljubljivala i prijateljevala; dobit ćemo sigurnost pod staklenim zvonom za gomilu čudaka i sociopata koji će sutra voditi svijet. Jest da niti ovaj sada ne izgleda bitno drugačije, ali ono što ga još uvijek drži na površini, to je nada.

 

Jeste li zamijetili kako su oči drugih ljudi ponad maski postale veće, ljepše, važnije, punije, rječitije?

 

S druge strane, sa radošću šaljem sina astmatičara sa maskom u džepu nakon pola godine u školu, jer ako djeca ne budu živjela punim plućima gledajući se u oči, ovaj svijet bi po nama, starcima čija su srca u žalosnoj većini puna mržnje, prezira, straha i isključivosti, davno već otišao kvragu. Mladost, ljubav i iskrenost jedina su, doista - jedina nada ove umorne kugle, ako ih barem malo naučimo oprezu.

 

Na koncu, sve to netko od gore vidi: pa da nam je i dolinom smrti proći, zla se ne plašim...

 

Takvo što potpuno je dakle vrijedno života svih nas, ma kako osjetljivi i rizični bili, koji smo nešto proživjeli, pa čista srca moramo reći da je glavnina onog najljepšeg zapravo već iza nas. Radi nekoliko godina ili mjeseci sigurnosti nemamo prava oduzeti mladost i život onima koji dolaze. To najbolje vidiš u očima svoga maturanta kada jutros zaključava vrata kuće iza tebe dok se sprema za školu.

 

Nama će, ipak, ostati pjev kosova u ledenoj rosi, među dugim i tamnim sjenama kasnoljetna jutra. Bože, tako nisu pjevali već odavna, a svježina nedjeljna plava neba ponovo će sjajiti nad nama, jer svijet obasjan snažnim rujanskim suncem dugo već nije imao takvu jasnoću.

 

Blizu je druga obala.

 

(07. rujna 2020.)

 

Što tko zna

(Ovaj tekst nastao je ono doba, doba virusa; shvatit ćete po tome kako je pisan - zbog čega je pisan.)

Znamo mi te i takve, odavna; znamo, dapače i to odakle im nešto, ili tko je što stvorio, ili kako će to završiti. Manje ili više, znamo sve. A i ono što ne znamo, ima od naših tko će znati. Jer, ne postoji ništa što ne bi nastalo iz nečega, ili što se u nešto pretvorilo ne bi, a da bi pri tome usfalilo znanja.

Čovjekov doživljaj svijeta utemeljen je na znanju. Dapače, sva sigurnost koju osjećamo postojeći bazira se na onome što znamo, jer predviđamo i ne očekujemo iznenađenja tamo gdje ih je rijetko ili nikada bilo, a sve to utemeljili smo - eto - na tome što u našem malom djeliću Svega nije do sada bilo drugačije. 

Optimizam saznavanja u kojem smo odrasli čitajući prije spavanja debele i velike knjižurine poput Svijeta oko nas, zaživio je u stvarnosti kao opće mjesto. Svi mravinjaci budućnosti i svi izumi izmaštani u dalekoj prošlosti ostvarili su se i odvili, pa sada letimo i komuniciramo siti i zadovoljni kao nikada prije. 

Mala ali odabrana skupina znalaca izumila je, stvorila i provjerila sve te stvari, dok smo mi spavali u blaženom neznanju, pa sada smijemo i možemo uživati blagodati njihova rada. Ljudi su to kojima se može, zapravo – mora vjerovati, jer dok mi hrčemo i snivamo, oni rade za našu budućnost. Plaćeni su za to. Ne priznajemo gubitke i poraze i boli i bolesti, jer one nisu za nas. Mi znamo, i to nam daje auru sigurnosti i nepogrešivosti.

Posljednja od posljednjih stvari koje čovjek nikada ne bi priznao samome sebi, pa makar umro, jest to da nešto ne zna, da ne razumije, da ne shvaća. jednostavno: da ima premalo stvari koje su poznate i osviještene i točne. Poznajemo druge ljude, i ako im već ne možemo vjerovati, a i zašto bi, jer i oni će nas kao što bismo i mi njih – zaskočiti, iznenaditi, oteti - samo da im je dati priliku, moramo im ne vjerovati – kao što smo ranije vjerovali onima koji su svijet stvarali za nas. Da su pravi, i da im se vjerovati može, bili bi kao mi – isti, predvidivi, naši, a ne drugi i drugačiji.

- - - - - -

Liježem u hlad na toplu travu proplanka, vruć i premoren od dugog puta... nada mnom šume krošnje i putuju koprenasti oblaci... Žedan sam i oči mi se sklapaju i leđa me bole... Kuda sam krenuo, to možda znam, ali dokle ću doći, to nemam pojma, a sve mi je manje i važno. Među šikarom i šipražjem i ševarjem tog života osluškujem tajni hod drugara jelenka i beskrajno zujanje mušica u zraku... 

Ne znam više ništa, a pomalo i ne želim znati. Ne zavidim onima koji dolaze, ali sam oduševljen njihovim veseljem... Takav sam valjda i ja, onomad bio. Vjerojatno zato što sam vjerovao: pomalo me prestaje biti briga za ono sutra; malo ću još živjeti, sada.