Nova izmjera

Mjera nečije veličine nije u brojnosti niti u snazi, već u načinu na koji se netko odnosi prema slabijem od sebe. Civilizacija naime nije ništa drugo do li mjesto na kojemu je čovjek uspio nadvladati rezultate koje u stvarnosti bez većih problema postižu gola sila i interes; tek tamo gdje onaj koji je slabiji uzmogne postići isto što i onaj koji je jači smjeli bismo pričati o napretku.

Ako se nekoga skupi sto, ili deset tisuća, ili milijun - onda nije stvar samo u tome da su jaki, jer jaki su onoliko koliko im je najjača najslabija karika. Naime, snaga trpi i priznaje samo rezultate sile - i ništa drugo. 

Sila se pak mjeri u brojnosti: životnost sile ovisi o tome koliko je u njoj silnica koje su za nju spremne umrijeti. Život tako, da - počiva na smrtima - i to smrtima onih najvrednijih što ih se žrtvuje na oltare. Smiješno, tragično i nevjerojatno u isti mah.

"Sam ću ubit' mog jedinca,

Nož u srce rinut žene;

Neg' da vidim od tuđinca

Slobode mi porušene.

Tko to izvest gotov nije,

U tom naša krv ne vrije!"

Zato, dobro pazite i ne spavajte na toj straži; neprijatelj, ta guja najčešće u samim nam njedrima - baš nikada ne spava. Čvrsto stisnite kundake i pošaljite bez okolišanja u to krvavo klupko svoje sinove tarući u potaji prve suze; dajte njih, najviše od onog što imate - ili sebe same, ako vam se sjeme još nije oplodilo ma iz kojeg razloga. Niste valjda među onim lošima što bi željeli da ih drugi brane, a oni da prođu jeftino?

Na stranu to što biste za gospona Demetra samo da ga sretnete kako negdje u gornjogradskim memlama, pod sjenama bršljana i Popova tornja mlatara rukama sav raščupan i zaigran i recitira ove svoje znamenite budnice i davorije, mogli načas pomisliti kako s njim nešto nije u redu kada fantazira o tome da bi pobio da prostite obitelj i spalio vlastitu kuću, pa pozvati jedan-jedan-dva; ono što je važno, prevažno u toj priči - to je osjećaj onih koje je od vašeg mnoštva, zanosa i siline strah.

Jer, samo su dvije stvari koje ljude pokreću s mjesta: strah i dosada. Potonje smo se već naužili u desetljećima iza nas; u jednoj generaciji čovjek je dobio dvadeset ili trideset godina života više na poklon - i s mukom ih pokušavao ispuniti nekim na brzinu pronađenim smislom. 

Je li mu to pošlo za rukom, najbolje će vam se kazati pogledate li oko sebe: u vremenima što stižu, mnogi će od straha zavapiti za neponovljivim godinama dosade.

Najčešće će potom, govoreći o onima koji se s njima ne slažu - zaboraviti kako će svojim riječima i mislima svjedočiti daleko više tmine, nemira i nevolje nego li bi to željeli, htjeli i smjeli - upravo po onom kanonu kojeg su prihvatili. Uistinu: upravo suprotno od njega.

U mnoštvu je toplo; čovjek se osjeća željeno, zaštićeno i sigurno; zato se ljudi rado odriču samoće; jer samoća moguće da znači usamljenost, slabost, postajanje lakim plijenom. 

Kako bi opravdali svoj odabir, najčešće sami pred sobom, morat će ti ljudi nekoga drugog i drugačijeg proglasiti nevaljalcem ili čak mentalno bolesno osobom. Što više budu dokazivali svoju odanost i pripadnost, manje će osjećati strah od odbacivanja i nepripadanja. 

Pripadanje, naime - uvijek tjera čovjeka na to da ga iznova opravdava; na prvom mjestu samome sebi; najradije, najlakše i najčešće tako što onoga drugog, koji ne pripada - nastoji obezvrijediti.

No, zajednice ne mogu živjeti u spokoju; one preživljavaju od toga da stalno i iznova pronalaze nove neprijatelje. Ne postoje zajednice sačinjene od prijatelja, već samo zajednice kojima je poslanstvo obraniti ono što je sveto. Svetost traži žrtve; zato ne spavajte i ne opuštajte se; to je jedan od ponajvećih grijehova.

Na koncu, ako neka zajednica, država, narod, masa žive i traju po nekoliko stoljeća, zbog čega onda uopće herojstvom smatramo žrtvovanje pojedinca učinjeno za njih (a on traje tek nekoliko desetljeća)? 

Zar nije logičnije da je život koji je kraći - manje vrijedan od onoga duljega? Ne bi li herojstvo po toj logici trebalo biti mjesto na kojem se narod žrtvuje za pojedinca, a ne pojedinac za narod - jer, tko je tu doista vredniji ako su heroji samo oni koji umiru u cvijetu mladosti i polažu živote na oltar nečega što je ionako dulje, stamenije, vrednije?

Ili ljudi ipak imaju život, možda čak i vječan - a zajednice tek su obmana i privid? Moramo biti svjesni toga da kolon iz Kaštela i plemić iz Tabora još prije niti trista godina nisu imali gotovo ništa zajedničkog - čak niti krunu kojoj su bili vjerni, niti biskupa, niti nešto što bismo zvali jezikom, a najmanje osjećaj kojeg bismo zvali pripadnošću.

Tek su Ilirci i narodnjaci netom što se ugasila posljednja lomača za vještice ponovno probudili priče o starim kraljevstvima, jezicima i narječjima; što je to što nas tjera vjerovati kako će ljude kroz trista godina vezivati iste niti koje ih primjerice vezuju danas?

Ovo je svijet koji niti u snu ne dopušta izostanak odabiranja strane. Ako ti ne odabireš, ima tko će tebe ptičice odabrati. Jer, tko nije naš, taj je njihov. Primjerice, izraelitski svijet bi te možda takvog kakav si mogao smatrati nekim gojimom i crvom jedva dostojnim barem bivanja, no u Hamasovom oku ti si običan kandidat za mrtvaca. Nije ti dopušteno osjećati sažaljenje za čovjeka bez opravdanja pripadanjem plemenu; čim osjetiš takvo što, makar i za bespomoćnog stradalnika iz suprotnog tabora, to znači da si protivnik.

A protivnike valja eliminirati.

- - - -

Ako se u nekom času samo malo, makar mrvicu - zabrinete oko toga što je nekoga radi naše siline strah, to znači da je s vama sve u redu. Nije se, naime, dobro radovati tuđoj nevolji; dobar je onaj čovjek koji ne umije biti radostan ako ma tko od njegovih bližnjih trpi i pati. 

No, već u sljedećem času mogli biste istupiti iz gomile - jer u gomili vam stalno netko zagledava u oči i ispituje vašu odanost; udaljit ćete se u nekom času barem malo, ćuteći kako od njena huka i romora više ne čujete baš ništa drugo - i kako je milimetar nedostajao da i ovoga puta nestanete u toj tustoj, tamnoj i sveprožimajućoj masi.

Kada jednom istupite iz gomile, morat ćete se prije ili kasnije zabrinuti za sebe sama i svoje; zajednice nisu tu radi vas, nego radi interesa i vlasti; one ne trpe istupanja i napuštanja pa ih rado prokazuju i kažnjavaju kao izdaju; morat ćete se sami dalje snalaziti u toj nevolji.

Radujete li se pak bez ikakve zadrške tome što je nekoga strah zbog toga što je vas puno i što ste jaki, jači, strašni, onda zapravo - ma koliko to sada poricali - ne osjećate ništa drugo do li zluradost. Prije ili kasnije to će vam se otkriti.

Vjerujte, bolje je što kasnije, kada vam se već jednom otkrije. Vas samih radi.

(svibanj 2025.)

"Bilo mi je žao da umrem žedan"

“Dvadeset godina je prošlo od masakra u Srebrenici kada je vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića ušla u zonu zaštićenu od UN-ovih vojnika holandskog bataljona, odvojila muškarce od žena, strijeljala jedne a deportirala druge.

Pitam se, je li dvadeset godina puno ili malo vremena? Budući da je odrasla cijela jedna generacija, rođena 1995., čini mi se da je puno. Tako vjerojatno misle i oni ljudi u Americi ili Njemačkoj koji su pažljivo pratili ratne izvještaje čudeći se da se pokolj događa u 20. stoljeću, usred Europe, a kojima Srebrenica već blijedi iz sjećanja. Novi ratovi zaokupljaju im pažnju, onaj u Siriji ili Libiji na primjer. Ratova ne nedostaje. Pa i u puno bližim krajevima oni koji su sami preživjeli rat u BiH pokušavaju ga zaboraviti. Jer, kako kaže Varam Šalamov, čovjek živi uz pomoć zaborava. Za poslijeratnu generaciju, Srebrenica je simbol nečeg strašnog i okrutnog, ali nečeg dalekog, nečeg što se dogodilo prije njihovog rođenja.

A opet, na svaku godišnjicu čini mi se suprotno, da je malo vremena prošlo jer su sjećanja onih koji se okupe da oplakuju mrtve još tako živa. Kao da je rat bio jučer, kao da su vojnici jučer odveli od kuće njihove sinove i očeve, dječake, starce, većinom civile... njih više od osam tisuća u mjesta oko Srebrenice, u smrt. Ratko Mladić još uvijek nije osuđen. Lista strijeljanih se nastavlja, iskopane kosti se ponovno pokapaju, ovoga puta s imenom i prezimenom. Žene, koje su živjele strepeći od potvrde, konačno doznaju sudbinu svojih i ne znaju ni same je li bolje znati ili ne znati. I tako rat u njima traje i traje i kao da mu se ne nazire kraja, jer nema ni istine ni pravde bez kojih ne može biti pomirenja.

Nisu u pitanju samo sjećanja, nego nešto što ih muči dublje i bolnije, a to su osjećaji. Njihovi su osjećaji poput ožiljaka koji nikako da zarastu, poput rana koje nikako da se zatvore. Osjećaji ponekad, kad se sjetimo Srebrenice, guše i nas, ljude koji nisu doživjeli tragediju ali je pamte. Meni se to dogodilo kad sam pročitala riječi zaštićenog svjedoka B-1401. Pamtim da je to bilo na suđenju Slobodanu Miloševiću dok je još bio živ, davne 2003. godine: “Neki su ih molili da nam daju vode, pa da nas onda ubiju. Bilo mi je žao da umrem žedan. Kada je došao red na mene, izašao sam i vidio redove leševa. Pomislio sam da majka nikada neće znati gdje sam... Imao sam tolike bolove, da sam želio da i mene ubiju. U jednom trenutku, kraj svoje glave vidio sam čizmu, a onda je vojnik pucao u glavu čovjeku koji je ječao pored mene”, ispričao je mladić koji je tada, kada je stajao pred streljačkim vodom, imao samo sedamnaest godina.

Ipak, njegovo svjedočenje ohrabruje. Jer počinitelji ne računaju na to da svaki takav užas, od Srebrenice do Auschwitza, uvijek netko preživi. Preživjeli pričaju, svjedoče, desetljećima, traže pravdu jer zločin nikad ne zastarijeva. Možda je najbolji način sjećanja na Srebrenicu da svatko od nas zapamti makar jedno lice iz dokumentarnih filmova o Srebrenici, jednu rečenicu nekog svjedoka ili izbjeglice, jedno ime žrtve. Ja nikada neću zaboraviti rečenicu “Bilo mi je žao da umrem žedan.” Ona je moj mali ožiljak.“

Slavenka Drakulić, „Rat je svugdje isti“

Skriveni život

“…For the growing good of the world is partly dependent on unhistoric acts; and that things are not so ill with you and me as they might have been, is half owing to the number who lived faithfully a hidden life, and rest in unvisited tombs...” George Eliot

Čovjek se o čovjeka brusi; možeš misliti, čitati knjige i gledati filmove koliko hoćeš, ali nećeš naći kakav dragi kamen, ili ćeš ga naći puno teže i puno rjeđe; no, neka se samo upustiš u kratak razgovor ili pisaniju – pa eto ti već nakon nekoliko minuta biserja što ga drugi preda te pruža.

A biserje zaslužuje da se na njega odgovori ili ravnomjerno, ili nikako, zar ne?

Tako sam neku večer, ne baš slučajno, ali sasvim spontano, dobio šlagvort za razmišljanje zbog jedne davne preporuke za Mallickov film o Franzu Jagerstatteru, kada je film još igrao u kinima, pa sam ga pravovjerno i sa sasvim umjesnim ushitom otišao pogledati. Napisao sam potom negdje preporuku za jedno poetsko, velemajstorski odrađeno filmsko remek-djelo, čijeg se autora, Terrencea Malicka, gotovo da može smatrati klasikom, uz istu ovu misao George Eliot kao motto filma, o tome kako rastuće dobro u svijetu u lavovskome dijelu dugujemo nehistorijskim djelima i običnim ljudima čiji su životi skriveni i čije grobove malo tko posjećuje. Taj citat postat će munjevit i domišljat odgovor na moje poslovično negiranje vlastitih napora i učinaka kroz život: radi se o društvu ljudi koji su učitelji, na izravan ili neizravan način – pa svojim djelima dosljedno, uporno i bez prestanka pokušavaju proširiti ljudsko znanje u drugima i tako posijati to zlatno sjeme dobra u dušama. Ne bez samoironije iz nekog sasvim desetog razloga nabrojat ćeš, ponajviše sam sebi, sve što si u životu činio i pokušavao učiniti, a što je – u odnosu na nabrojano - zapravo tek obično, beznačajno i slabo površinsko titranje vode i stvaranje ponekog koncentričnog vala što nikada neće doprijetiti niti do žala, a kamo li načeti ili srušiti kakvu stijenu. Na to sam, ne trepnuvši okom, dobio kao odgovor upravo gornji citat.

Moj odgovor na to bio bi tek puki smješko; onaj što ga pišemo kada nekome odgovaramo na sjajan vic. Je li taj smijeh gorak, ili iskren i veseo, ostaje tek vidjeti; no, nisam ja toliko domišljat, spretan i brz da bih odgovarao iz prve; radije udahnem nekoliko puta i promislim. Vrag je u čovjeku, pa ga tjera da se sa koječim i ne složi; pogotovo se to odnosi na ljude kojima iz nekoga razloga vjeruješ. Lako je, naime, ne slagati se sa onima kojima ne vjeruješ, je li tako? Nije tu samo u pitanju rizik toga da ćeš nekoga povrijediti; prije se radi o porivu da ljudima govoriš ono što držiš istinom; a uopće spoznati što bi to bilo – vrlo je teško. Onda kopaš po sebi danima i tražiš argumente: morao bi nešto pametno smisliti, a nemaš otkud; sve čega se možeš sjetiti - to su gole parole i fraze. 

Pa sjedneš za tipkovnicu.

Na koga je, zapravo, mislio autor citata kada je pričao o običnim ljudima, i pred čijim su licem njihova djela skrivena? Hajde, jasno, gospon Jagerstatter tu je van konkurencije; ne mislim sada prepričavati film i preporučivati ga ponovno. Ono što se iz njegova primjera naučiti može, to je – čini mi se – definicija takve „običnosti“, nije to običnost koja je tek prateća pojava skrivenosti; radi se o običnosti koja je kontrapunkt komforu: to je običnost koja je neobičnost.

Kompliciran sam i nejasan? Da, da; razumijem. Pa, hajde, da pojasnimo. Nema rastućeg dobra tamo gdje čovjekova glava nije na panju, ili barem nije dragovoljno ponuđena na panj. Sustav je zvijer - rekao je glavnome junaku onaj malac u Stoneovom „Nixonu“ ispod Lincolnovog kipa; a ja ga sada - ne bez tinjajućeg ponosa – citiram, pa velim: tko tome sustavu ne umije ili nema petlje pokazati zube; taj nije neobičan od običnih; toga zapravo – nema.

Nije taj sustav samo sustav propisa, institucija i vlasti; njega smo manje-više svi nekakav djelić, bilo kao njegov dionik ili korisnik koji ga svojom lijenošću, tromošću ili bojažljivošću hrani i održava. Radi se prije svega o sustavu vrijednosti u našim glavama: o tome treba li biti ili imati; željeti ili smjeti; padati ili rasti. O tome hoćemo li na oltarima svojih malih i jedino sebi značajnih idola žrtvovati njihove slike o nama; ili ćemo šutke i bez riječi otići u tamnu noć grobišta koja spominje Eliot. Značajnost naših života ne mjeri se tu slavom, popularnošću ili nekom slično mjerom - tu nema sredine: nije dovoljno zainteresirati se u tridesetima za nekakav novi software pa snimiti kakav slabašan album obrada onoga što si volio kao mladić, ili hvatati rosna svitanja po rijekama i jezerima nošen snovima o ljepoti, ili raditi svoj posao tako da navečer možeš mirno usnuti; ili pak piskarati po blogovima i fejsovima kada uhvatiš vremena; neophodno je posjeći sve veze, izreći tiho, ali sasvim odlučno „ne“ silnicima oko nas (baš kako je to učinio gospon Franz u filmu) i nestati, jer upravo to se baš mora. 

        Ljudi koji spadaju u ovu polovicu zbog koje još nije sve otišlo kvragu nisu razmišljali o tome kakvo će, kada ih vidi, biti lice nekoga bližnjega; važno im je jedino bilo jedno drugo lice; lice koje je istinski važno; lice posljednjeg suda. Bez toga, neće biti rastućeg dobra; tmurni oblaci prilagodbi i kompromisa zastrt će sve ostalo, i nećemo upasti u onu svjetliju polovicu iz citata; dosljednost kao jedina vrijednost iz koje bi drugi, što dolaze iza nas u onoj neprekinutoj heraklitovskoj rijeci, mogli učiti – neće biti ostvarena ako samo pomisle da smo išta od onoga što činimo – učinili tek dijelom, pa dalje nismo – ne umjeli, jer to nije uopće toliko važno – nego smjeli.

Eto, u tome je razlika, i to je ono što bi valjalo upisati umjesto smješka. Pa ako si se, neznani prijatelju, na taj način samo malo, podupirući se nogom o neku izbočenu ciglu ili kakvo izlohano udubljenje, nagnuo preko tog visokog zida - tim bolje. Ne zato što bi možda tako uspio vidjeti što je preko, jer to što je preko zapravo je puno manje važno; već zato što ćeš tako lakše zaboraviti ono što je s ove strane.

Susret dvaju domaćina

Nije daleko odmakao početak ovog stoljeća; nalazimo se u malenom gradu na periferiji što se prije niti desetak godina odvojio od velegrada, pa nastoji biti velik i važan, kakvi već gradovi žele biti samo kada imaju želje i uzore koje bi dostigli.

Dan je mrtvih; ljudi o kojima govori ova crtica u danima što prethode već su obišli posljednja počivališta svojih mrtvih pa ih uredili; tako je red, jer što će ljudi reći – a, istina Bog, možda i zato što im ovi nedostaju, pa kada o njima misle, na oko im siđe pokoja slana, teška i vrela suza od nemoći.

U priči sada vidimo još mladog muškarca; njegova žena negdje je u velegradu i radi; privatan je to posao koji ne zna za petke niti svetke – a on je nahranio djecu, pa ih u maglen, hladan i težak dan obukao dobro, za blato i močvaru i nevolju, da kada njih prođu – dođu do novootvorenog gradskog groblja, pa tamo upale jednu jedinu svijeću za sve one mrtve koji leže negdje daleko, ili se uopće ne zna gdje su.

- - - - - 

Grad o kojem govori ova priča, rekosmo to već, još je malen i mlad. Ova malenkost ne odnosi se toliko na njegovu površinu ili broj stanovnika, koliko na pomalo smiješnu činjenicu da se taj grad prozvao gradom a tek je recimo pred koju godinu ogradio novo groblje – i do njega ostavio tek jednu jedinu cestu, što s posve druge strane, od okolnih sela dolazi na ulaz.

Zato se na groblje mora kroz šumu, da se put skrati za nekoliko kilometara – a to znači hodanje od gotovo sat vremena kroz blato, močvaru i zapuštena kukuruzišta među kojima se pružaju slabi, izorani i vodom okupani poljski putevi.

Njih troje, kćer, sin i otac polako se šunjaju okolnom šumom, željno tražeći ne bi li negdje u već dobro natrulom smeđem lišću zagledali još kakvu gljivu što je preostala od nedavnih toplih dana punih kiše, grmljavine i jugovine.

Onda izlaze na čistinu ponad groblja, valja još proći travnatu uzvisinu na izlazu iz šume na kojoj se jasno vide vješto istesane jasle za divljač. Hodaju polako i oprezno, grabeći i opkoračujući mokre busene trave, trstiku i okolne lokve pune ledene vode. 

Tada izlaze na širok, dobro utaban i pošljunčan put koji od groblja vodi ni u što; pa otac iz ruksaka što ga je odložio na obližnji panj vadi termosicu s toplim pićem. Tu će se svi troje malo okrijepiti, pojesti kakav komadić naranče, pa krenuti na posljednji komadić puta do ulaza u groblje.

Maleni sin ima jedva šest godina, još nije pošao niti u školu; kći je već gotovo djevojka. Otac podigne na leđa onaj ranac pa se sažali nad nemoćnim mlađim djetetom i uprti ga na leđa tako da malome noge vise na očevim prsima, a pridržava se ručicama za očevo čelo i glavu prekrivene nekom starom kapom. Hodaju polako, bez jedne jedine riječi; znadu da će tamo negdje oko groblja, nakon što upale svijeću i izmole se sjesti na neku klupicu i dobro odmoriti, pa poći nazad.

Ususret im međutim dolazi par staraca već vjerojatno dobrano u sedamdesetim godinama života: žena čija je glava omotana maramom nosi u ruci nekakvu torbu i hoda desetak metara iza svog čovjeka, krepkog i visoka starca što je na ramena ogrnuo širok i topao kaput pa mu visi dok ispod njega proviruje jedna ruka u kojoj drži star, debeo, lijepo obrađen štap s kukom na vrhu. 

Kako se približavaju jedni drugima, starac počinje gledati u maloga što sjedi na očevim plećima, kao da mlad konjanik jaše konja pa mu dolazi u susret. 

Zapravo, morat ćete sada malo snažnije zamisliti taj prizor; ako na ovom mjestu samo kratko zažmirite, vidjet ćete da se od magle u dolini više ne vide niti grad, niti cesta, niti mnogobrojni automobili što su zakrčili čitav prilaz groblju; od svega vi ćete najjače i najjasnije vidjeti mnogobrojne iskrice svijeća što gore po grobovima u daljini pa probijaju prvi mrak kratkog, vlažnog jesenskog dana poput malenih zvijezda na sjeveru – i učinit će vam se kako ovo - daleko bilo - uistinu nije nikakvo dvadesetiprvo stoljeće; ovo je daleki, tmurni i teški srednji vijek u kojem osamljeni mladi konjanici jašu u neku posve neznanu, možda i kakvim strašnim tuđim ratom optočenu budućnost.

S druge strane, ususret im dolaze umorni starci, teških i katkad tamnih misli punih poruge i nemoći; starčad nevoljna što hoda zemljom da nađu svoj smiraj jer odavna već nisu ga našli nigdje drugdje pa im prijeti da će kao rijetko tko umirati u svom rođenom krevetu, a ti ne možeš i ne smiješ od njih nikada više očekivati kako će učiniti išta po tome da se prilagode, promijene, da uvaže običaje, navade i jezik mjesta u koje su došli - nego će do samog svoga konca doći onako kako su svijetom prolazili čitava života: noseći u sebi i na sebi samo ono što smatraju svojim, važnim i vrijednim – i baš sve ostalo, drugačije i tuđe od toga će postati slabo, bezvrijedno i sumnjivo.

Hodat će svijetom poput aveti i sve svoje do nejači i dojenčadi tako će učiti i odgajati: sve što mi je strano - nije ljudsko. Dobro otvorite oči i uši; jer budete li neoprezni, i vi i vaše – govorit će jedva razumljivo, sebi u bradu - nestat ćete u svijetu baš onako kako pod maglom nestaju zvjezdice od svijeća na grobovima zaboravljenih.

Kada ti ljudi u ovom čudnom susretu priđu jedni drugima na možda manje od desetak metara, onaj starac zaustit će glasno i odrešito javljajući se mladom čeljadetu što jaše na čelu ono troje držeći se za očevu glavu, pa viknuti: 

- ´Oće li, domaćine?...

.....pri tome uopće niti gledajući, niti doživljavajući, makar se i o običnoj šali radilo - da ispod nema konja niti kakve marve, već da je dolje čovjek, a iza njega neko djevojče, što će možda već kroz koji mjesec postati djevojkom – no žensko, sumnjivo i daleko, kakve već ženske jesu i kakve će zauvijek i ostati.

A dječak će na sve to, kao da je to nešto posve normalno, uobičajeno i očekivano, glasno i pomalo zlovoljno promrsiti kroza zube 

- ´Oće! .....

.... pa se zagledati dalje, niz ravnicu, u daljinu, u one zvjezdice od plamičaka i maglu prepunu duša onih kojih više nema, da nas iz te vlage, zapare i tuge gledaju onako kako svijet prošlosti gleda na svijet sadašnjosti – kao na nedosanjanu i loše osmišljenu budućnost.

Pri tome, naravno, moramo čak i u ovoj priči saznati kako same riječi kao što su „hoćeš“ ili „domaćin“ nikada zapravo u kraju u kojem se nalazi ovaj gradić nisu bile izrečene sve nekako do nevremena u kojem ih je na zapadne obale Krapine ili sjeverne obale Save dopuhao posljednji rat. Kao i mnogo puta do sada, one niti ovom prilikom nisu bile izrečene kao tihe i odmjerene riječi gosta, dobrodošlog i dobronamjernog došljaka, već kao samouvjerene, glasne i važne izjave stamena, odrešita i nepokolebljiva svata što svakom zemljom na kojoj se nađe kroči kao vlastitom, a ne tuđom.

Čovjek dvadesetiprvog stoljeća na ovaj bi se prizor – morat ćete se i to upitati – vjerojatno samo osmjehnuo, odmahnuo rukom i pošao dalje.

- - - - - - -

Jedni prođoše pored drugih bez ikakve druge riječi, geste ili pogleda; stari se vješto podupire štapom pa šepesa putem; ona starica zamišljeno uzdahnu pa nastavi gledati u zemlju iza svoga čovjeka noseći torbu u ruci, a mladac, njegov nosač i djevojka orno nastaviše do onog križa, klupice i odmora.

- - - - - -

Kada danas onaj koji vam ovu priču priča ili je nastoji ispričati o svemu tome misli, kao da uopće više nije siguran kada se ona zbila u vremenu što bi ga takav neki sumnjiv i nevješt lik - onaj koji vam je želi ispričati - smio zvati svojim... i nije li doista živeći je u stvarnosti barem na trenutak bio dio tog nekog četrnaestog, petnaestog stoljeća; tih magli, tuga i daljina koje kroz nas struje u budućnost poput bolesti; poput krvi; poput sumraka.

(siječanj 2026.)

Diranje

Diram Te lako; 

dirnem Te - kao slučajno - pa ostavim dlan na Tebi gdjegod da je pao,  

a Ti me pogledaš u oči i šuteći vrištiš molbu (ostavi ga tu gdje je sletio!)

- kao što pčele slijeću na najljepše i najplodnije cvjetove - 

dok u Tebi tada netko započinje boriti se protiv trajanja (čekaj, moram ići, ne mogu, ne stignem). 

Taj Te netko nekamo nekako odvuče; 

daleko, da me otamo gledaš onim očima punim predaje meni

da možeš čeznuti za onim što bi bez tog nekoga u sebi ionako mogla imati

kadgod poželiš.

Naime, mene je posve lako imati; 

ja sam jedan stari, isprani, davno ispleteni džemper načetih očica 

što ga se navlači preko leđa baš onda kada na njima osjetimo hladnoću, 

pa stoji uvijek spreman negdje na vješalici; da se nađe pri ruci.

Imati to što želiš odmah, bez pitanja i čežnje 

čini vam se posve besmislenim -  vama, 

Tebi i tom nekome tko tamo stanuje; nekome tko je od odlazaka.

Zato uvijek težiš tražiti i pronaći me iznova; 

izludjela, sama i bolesna od groznice Tvog nedostajanja 

u sekundama što plove između nas poput vječnosti, 

pa me svaki put opet do srži iscijeliti; 

do radosti, punine i zdravlja što će satima i danima potom prštati u meni

poput vrele mreže krvotoka na putu u noć, pustoš i ništavilo.

I tako, do konca vremena što nam je dano,

spašavati me od tmine sigurno i snažno 

svojim neugasivim svjetlom.