Vršič i Soča

 

Jesen

Jesen je, mora se priznati - i ove jeseni stigla u naš kraj, što ga zovemo najljepšim na svijetu.

Tiha, ali pomalo užurbana; čini nam se kao da je na nešto putem zaboravila.

Skromna je, ali svima poznata i snažna; nasmiješena u svojoj dobrohotnosti –

pa nam se sa nekom izvještačenom učtivošću pomalo čudi, kao da za to moguće ima razloga.

Došla je daleka i zamišljena u naše živote onda kada smo već zaboravili na nju –

nakon divljeg, bezobzirnog, neiživljenog i neukrotivog ljeta

za koje se već činilo kako će trajati unedogled, dok je bez milosti pržilo i sušilo naše napaćeno tlo;

utrčala je tada u naše tmine naglo, jedne olujne rujanske noći sa prvim kišama i oblacima od kojih se nije mogla nazrijeti granica neba i zemlje.

Napunila je tako dolazeći naše vode i njihova uobičajena korita vrlo obilato i nesputano,

preko vrha, kako će to sada činiti našim spremištima i smočnicama –

prvo kao povrijeđena i zabrinuta nevoljnica, a kasnije ipak kao iskusna rodilja:

s početka u grču, suzama i strahu, a potom sve više u spokoju, radosti i obilju.

Marljive i nikad besposlene ruke zemljoradnika, trgovaca, prijevoznika i potplaćenih berača;

menadžera i najamnika svake vrste i certifikata - i kupaca - moraju stoga obavljati

u ovim još dugim i spokojnim danima toplog i sanjivog sunca -

još samo posljednje stvari što ih je u takvoj situaciji shodno učiniti

(pokajanje, smrt, sud i kraljevstvo, ili tako već nekako?)

da bismo od ljetine dobili prinos i konačno stvorili preuvjete za sigurnu i spokojnu zimu.

Ispraćena dugim i dalekim kricima užurbanih selica i zadugo posljednjim plavim nebom

Jesen nam jedne večeri zavodljivo i beposleno šušne kroz sumrak u otpalom lišću i prvom blatu,

gladeći pažljivo obraz prvim maglama i hladnoćama kao od mnogih prezrena ali u tišini željena ljubavnica –

čujno upozoravajući na to kako svemu jednom dođe kraj.

Zamišljeni, površni i slabo usredotočeni na išta drugo osim nas samih i svoga trenutna zadovoljstva -

pri tome ćemo je – napominjući usput gdje je ključ, da ima i za sljedeći put - svakako ne zbog obzirnosti ili nedajbože stida – zaboraviti upitati

misli li, prignuta tako da joj s boka, ili više s leđa, ispod pazuha prije nego se obuče i ode - vidimo tek prelijepu dojku dok veže kosu na vrh tjemena –

i na sebe samu?

Staza

 Sada već davnih dana sagrađena je u nekom kraju pješačko-biciklistička staza što vodi uz malen, vijugav potok daleko, kilometrima na sjever, spajajući gradić sa selom onkraj šume. 

Ovog ljeta, dok smo mi zasluženo odmarali, ili u samo svitanje - dok zrak još nije toliko usijan da se vani ne može boraviti - hodali tom stazom upijajući čaroliju šume, ptičjeg pjeva i potoka, duboko u šumi započela je izgradnja druge slične staze uz pritoku potoka, što od prometnice daleko prema selima na zapadu, vodi kroz samo srce do tada netaknute doline prema prvoj stazi. Mi smo spavali, zadovoljno hodali ili putovali, a naša vlast tiho je, gotovo se iz nekog razloga skrivajući od očiju javnosti, radila i kopala u samoj nutrini te puste doline, povlačeći tisuće i milijune iz europskih fondova i zapošljavajući na kopanju, sječi i rušenju svoje jarane, rodijake i prijane. 

Jutros sam konačno iza zavoja što je obrastao grmljem i raslinjem uočio iskolčenje i oznake koje vode prema novoj stazi, pa pođoh tim smjerom ohrabren činjenicom da sam na noge - kao da mi je neki glas kod kuće došapnuo da će trebati - stavio najstarije i najlošije tenisice. Gazio sam tako možda i čitavih pola sata nigdinom koju je sila marljivo sasjekla u samoj njenoj utrobi, pa na raščišćenu trasu nasula šljunak sigurno ga i tvrdo utabavši.

Na stranu namjernici i prolaznici; nas nekolicina što svakog dana ovuda lutamo, trčimo ili guramo pedale; većini nas posve je svejedno što naše noge dotiču, pa bismo posve sretni bili i s time da kroz ovaj blagoslov i bogatstvo tišine i ljepote hodamo blatom do visine, da prostite, stražnjice. No, što sam dublje prolazio tim dvometarskim koridorom od smrti, prašine i ništavila, postajalo mi je jasnije kako u samo srce šume ulazim paklenom stazom od smrti, boli i besmisla.

Mnogo je tih strana; da - na stranu i to što bi netko volio hodati betonom a ne blatom; jedina je svrha ovog pothvata zaraditi od onoga što s neba pada - i privući korist svome i našemu, a za sve ostale nitko i ne pita. A ako tko pita - pa zna se; neka ljudi hodaju i rekreiraju se; tko bi uopće u takvom čemu mogao pronaći trunku lošega?

Razorimo prirodu da bismo joj se divili; sestre i braćo.

I kada smo već kod rodbine, okrenuh se oko sebe, pa gotovo kroz suze i šumski polumrak glasno u sebi zazovem brata hrasta i sestru vjevericu, da ih upitam za zdravlje i zamilom za oprost, ako su još ovdje; ako su živi i ako ih uopće ima.

U jednom času pomislih; ima ovdje još nešto posve krivo; nisu to samo leševi posječenih stabala, iskopana bilja, uništenih staništa životinja i ogoljenog korita potoka koje će sa svakom novom kišom i bujicom sve više propadati, širiti se, upijati u sebe sasušeni mulj i prašinu, tvoreći smrtonosnu zamku deblima stabala što rastu uz njega.

Ima ovdje još nešto posve krivo.

I zaista, duboko usred ničega zastadoh i razumjeh: ovdje se više ne čuju ptice.

 

Zamislite užas kojeg sam u tom času postao svjestan: još pola sata ranije, negdje nedaleko ceste ptice veselo i glasno odzdravljaju jutru, suncu i prolaznicima. A ovdje - gdje je šuma najjača, najgušća i najstarija - ni glasa.



Ni glasa.

 

 

Amsterdam