Staza

 Sada već davnih dana sagrađena je u nekom kraju pješačko-biciklistička staza što vodi uz malen, vijugav potok daleko, kilometrima na sjever, spajajući gradić sa selom onkraj šume. 

Ovog ljeta, dok smo mi zasluženo odmarali, ili u samo svitanje - dok zrak još nije toliko usijan da se vani ne može boraviti - hodali tom stazom upijajući čaroliju šume, ptičjeg pjeva i potoka, duboko u šumi započela je izgradnja druge slične staze uz pritoku potoka, što od prometnice daleko prema selima na zapadu, vodi kroz samo srce do tada netaknute doline prema prvoj stazi. Mi smo spavali, zadovoljno hodali ili putovali, a naša vlast tiho je, gotovo se iz nekog razloga skrivajući od očiju javnosti, radila i kopala u samoj nutrini te puste doline, povlačeći tisuće i milijune iz europskih fondova i zapošljavajući na kopanju, sječi i rušenju svoje jarane, rodijake i prijane. 

Jutros sam konačno iza zavoja što je obrastao grmljem i raslinjem uočio iskolčenje i oznake koje vode prema novoj stazi, pa pođoh tim smjerom ohrabren činjenicom da sam na noge - kao da mi je neki glas kod kuće došapnuo da će trebati - stavio najstarije i najlošije tenisice. Gazio sam tako možda i čitavih pola sata nigdinom koju je sila marljivo sasjekla u samoj njenoj utrobi, pa na raščišćenu trasu nasula šljunak sigurno ga i tvrdo utabavši.

Na stranu namjernici i prolaznici; nas nekolicina što svakog dana ovuda lutamo, trčimo ili guramo pedale; većini nas posve je svejedno što naše noge dotiču, pa bismo posve sretni bili i s time da kroz ovaj blagoslov i bogatstvo tišine i ljepote hodamo blatom do visine, da prostite, stražnjice. No, što sam dublje prolazio tim dvometarskim koridorom od smrti, prašine i ništavila, postajalo mi je jasnije kako u samo srce šume ulazim paklenom stazom od smrti, boli i besmisla.

Mnogo je tih strana; da - na stranu i to što bi netko volio hodati betonom a ne blatom; jedina je svrha ovog pothvata zaraditi od onoga što s neba pada - i privući korist svome i našemu, a za sve ostale nitko i ne pita. A ako tko pita - pa zna se; neka ljudi hodaju i rekreiraju se; tko bi uopće u takvom čemu mogao pronaći trunku lošega?

Razorimo prirodu da bismo joj se divili; sestre i braćo.

I kada smo već kod rodbine, okrenuh se oko sebe, pa gotovo kroz suze i šumski polumrak glasno u sebi zazovem brata hrasta i sestru vjevericu, da ih upitam za zdravlje i zamilom za oprost, ako su još ovdje; ako su živi i ako ih uopće ima.

U jednom času pomislih; ima ovdje još nešto posve krivo; nisu to samo leševi posječenih stabala, iskopana bilja, uništenih staništa životinja i ogoljenog korita potoka koje će sa svakom novom kišom i bujicom sve više propadati, širiti se, upijati u sebe sasušeni mulj i prašinu, tvoreći smrtonosnu zamku deblima stabala što rastu uz njega.

Ima ovdje još nešto posve krivo.

I zaista, duboko usred ničega zastadoh i razumjeh: ovdje se više ne čuju ptice.

 

Zamislite užas kojeg sam u tom času postao svjestan: još pola sata ranije, negdje nedaleko ceste ptice veselo i glasno odzdravljaju jutru, suncu i prolaznicima. A ovdje - gdje je šuma najjača, najgušća i najstarija - ni glasa.



Ni glasa.