Podrška je važna

 



Sad je sve u redu, valjda napuštam prazninu
Isterao svoje, a ispao sam glupav
Važno je, a mora da se reši na brzinu
Podrška se traži, podrška mi znači

Noću je pusto, ja klizim kroz tišinu
Kilometri točka, kilometri grada
Brzo je, a moram da isečem tu krivinu
Podrška se traži, podrška je važna

Nije više važno da se slažemo u svemu
Tražili smo đavola i plesali sa njim
Prisutan je uvek i u svakome sistemu
Podrška je važna da se izborimo s' tim

Ljudi će rado da zaborave da žive
Ljudi se uglavnom navikavaju na život
Zajednica nudi samo bolje perspektive
Podrška za zajednicu, podrška zar ne?

Kakav je to prizor?
Ne bi smelo to da bude!
Da konji jašu ljude!
Konji jašu ljude!  

(Jarboli)

Gume u plamenu

 Svaka revolucija jede svoju djecu. Čak štoviše; svaka revolucija počiva na tome da skraćuje ljude za glave; pitanje je samo čije su glave na redu, koliko je vješto obrazložen razlog skidanja i koliko ih se planira skratiti.


Sjedimo na posljednjim toplim suncem okupanoj Šalati okruženi samim cvijetom naše budućnosti; pitam se; koliko će ove mladosti prionuti uz nečiji dobar razlog za promjenom, a koliko će ih ostati brinuti o vlastitim stražnjicama?


Da se mene pita – mrmlja sebi u bradu besmrtni Bata Stojković u ulozi njemačkog špijuna drmusajući klumavu ogradu onog mosta u sjajnoj sceni „Tko to tamo peva“ – ja bi protero autobus ovuda. Tako bih ponesen ovim blještavim zrakama zbilje i ja; čim se prva guma zapali nasred Elizejskih poljana, zaigra mi srce; jer kome ne bi – kada vidi sav ovaj čemer i jad oko nas.


Čemer i jad? Nepravdu i patnju? Prijetvornost i snove? Solidarnost i sebičnost?


No, kako reče jedan od mojih starijih prijatelja, a ja starijima počesto vjerujem; puno su toga u životu prošli: čudno je kako nikakvih prosvjeda u Americi niti Rusiji primjerice nema, a sigurno da bi ljudi prije nego li u Europi morali prosvjedovati tamo – jer nitko me ne može razuvjeriti u to kako je više siromašnih, obespravljenih i pregaženih ipak na prvoj nego na drugoj strani.


Stara, doba Europa; koliki je trn u oku postala svima – a samo zato što je s vremena na vrijeme nešto i valjala, stajući u tom valjanju na čiji žulj od dosade, obijesti ili straha. Čak štoviše; čim je počela valjati i previše, svi se odmah potrudiše u jedan glas srozati je i obiti joj brave koliko se dade.


Tako onda i ja i moje staro, slabo srce: čim prvi put poskoči na spomen socijalne pravde i revolucije, drugi se puta zaustavi i vrati posve u normalu kada se sjetimo koliko je glava palo s ramena u revolucijama – i koliko se toga njima uopće postiglo.


Djeca su dužna sanjati i vikati; mladost koja nije radikalna znači po onoj staroj Clemenceauovoj izreci odsustvo srca; no - tko u starosti nije konzervativac, taj po toj istoj izreci nema razuma - a ni mladost iz njena prvog dijela nema kakve ovlasti za ubijanje.


Fala lijepa; ja sigurno neću sastavljati popise glava koje treba odsjeći, a još manje podržavati one koji ih sastavljaju.


(Kako li smo samo u proteklih trideset godina prionuli uz to slovo „u“ umjesto slova „v“ u imenu našeg kontinenta; sada se nerijetko pitam i što je onom prvome falilo.)


Ili, kako je jednom u počecima one revolucije rekao Moša Pijade: što više izgorenih kuća, to više četa partizana. Na to me podsjeća i politika ovih drugih kada je EU u pitanju: što gore, to bolje. Pa onda odsijecaju kesu tamo gdje su stvari najslabije i najlakše ih je odsjeći; u školstvu, zdravstvu, društvenim djelatnostima; u svemu što kroz svetu prizmu profita nije od koristi.


A mladi – mladi će vječito, kao i sirotinja, biti na barikadi jer ih na promjenu vuče srce, a ne razum; mlade će vječito nagovarati, usmjeravati i predvoditi, kao što predvode i sirotinju.


Jedina je obrana od svega toga – pa i kada si mlad – steći neko znanje i postati koliko-toliko neovisan o vlasti, revoluciji i režimu. Ne prionuti uz masu, pleme, kolektiv – nego uzdati se u se.


Ako iz svega toga smijem izvući bilo kakav zaključak, onda bi to bio baš taj.


Jer, imao sam sreće u životu, pa je moje prianjanje uz vlastito pleme u dvadesetittećoj-četvrtoj ostalo praktički nekažnjeno. Ne dopustite djeco da i vi morate na takav test sudbine, jer vam ne mogu jamčiti kako ćete proći.


Gledam Je žmirkajući poskrivećki pod onim posljednjim zagrebačkim toplim suncem i mislim; Ti si doslovce bila jedini razlog zbog kojeg bih u životu učinio bilo što. Naravno da takvo što u svome čistom srcu nikada od mene nisi ni pomislila tražiti; zato sam upravo takvo što i mislio.


Ako me išta u životu izvuklo, onda je bilo to. Nema što drugo biti.


(listopad 2026.)

Knjige u plamenu

Svojedobno je na jednom blogu u više navrata tema bila paljenje knjiga – eto, zato smatram da su blogovi bili i jesu još uvijek dobri; bez tuđih ideja mnogo toga sam - nipošto ne bih uspio smisliti, a valjda nije baš sve što uspijem smisliti – za smeće. I tako sam, pitajući se i istražujući o uništenju knjižničarskog fonda početkom devedesetih u Hrvatskoj našao na netu jednu jako zanimljivu stvar - diplomski rad Filipa Kanture iz 2022. „Kako je propast SFRJ utjecala na fond hrvatskih knjižnica“ sa izvanrednim popisom bibliografije na koncu rada.


Osobito mi je zanimljiv bio sljedeći dio.


„U bivšoj Jugoslaviji tiskano je jako puno nepotrebnih knjiga (knjige čelnika u državi, knjige ideologa i djela „klasika“ koji su tu ideologiju formulirali) čije izdavanje je bilo omogućeno izdašnom financijskom potporom koja je u vrijeme vladavine komunista bila predviđena zakonima o izdavačkoj djelatnosti i financijskim planovima različitih ustanova – državnih, partijskih i sl. Dakle, knjige su se otkupljivale državnim novcem i slale besplatno pučkim i drugim javnim knjižnicama, bez obzira na to jesu li su oni željeli imati te knjige u svojim fondovima. Zbog toga su hrvatske knjižnice bile pune raznih djela istaknutih dužnosnika iz vremena komunističkog sistema, koje su često služile kao dokaz odanosti sistemu i svojevrsni „ideološki namještaj“. Tu tezu donekle potvrđuje i istraživanje Borisa Skitarelića o čitanosti knjiga komunističkog usmjerenja poznatih domaćih autora kao što su Vladimir Bakarić i Dušan Dragosavac u zagrebačkim knjižnicama 1980-ih. Prema njemu, te su knjige u zadnjem desetljeću prije velikih otpisa 1990-ih bile vrlo slabo čitane. Teško je pak tako velike količine knjižne građe staviti pod neki zajednički nazivnik kad se ocjenjuje njihova kvaliteta i značaj. U promjeni fonda hrvatskih knjižnica 1990-ih u kontejnerima i starom papiru završila je i velika količina knjižne građe koja je još uvijek imala mjesta u društvu ma kakve ono promjene doživjelo.“


Na stranu Dragosavac, Tito i Kardelj, osobno mislim kako je jedna od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti uništenje nekoliko desetaka tisuća kompleta Lexove Jugoslavenske enciklopedije koja je već bila spremna za tisak (čitao sam nedavno o tome u Viskovićevim memoarima; sam veli da je tada imao ženu – i djecu - sa adresom između Beograda i Budimpešte i da se nije usuđivao talasati više nego je procijenio da može, a posebno je dramatičan opis jednog njegova i Mandićeva puta kroz Mađarsku za Beograd devedesetih kada je potonji shvatio da bez vize na Horgošu neće moći dalje). Pri tome su – vratimo se opet na ovaj rad - značajne i izjave više knjižničarki iz Knjižnica grada Zagreba koje potvrđuju kako su otpisi knjiga srpskih pisaca brojni jer vlada raspoloženje u kojem pojedinci preuzimaju ulogu nacionalno svjesnih cenzora, pa su prisiljeni radi takvih korisnika knjige sklanjati na manje vidljiva mjesta te su knjižnice požurile s otpisom knjiga tako da je otpis daleko veći nego prijeratnih godina.


U tekstu koji navodim – da i to ne zaboravim reći - kronološki se prikazuju uputstva koja je vlast u tom pravcu davala knjižnicama; mislim da bi to bio sasvim lijep početak jednog istraživanja – možda čak i neke novele, romana, koji bi se ovakvim čime pozabavio. Postoje tako razne epizode spaljivanja knjiga, spaljivali su knjige kršćana, i kršćani su spaljivali knjige, zapravo kroz povijest nema značajnije vlasti od početka povijesti do današnjih dana koja to u nekoj svojoj fazi nije činila.


Vjerojatno najstrašnije od svega bilo je to što je u ovoj, hrvatskoj epizodi, zapravo sve manje ili više bilo prepušteno na diskrecionu ocjenu ravnateljima – što ne samo da je dovelo do kaosa, nego i do toga da se time pružila grozna mogućnost dokazivanja tko je ispravniji i bolji u vremenu koje je nastupilo. I sam sam prije nego sam u listopadu 1991. mobiliziran bio žalosnim svjedokom - prilikom jednog moga odlaska u knjižnicu u Vodovodnoj ulici u Zagrebu između uzbuna, naslućujući gdje ću provoditi dane preda mnom – hrpa knjiga pred odvoz, pa sam iz njih („samo dajte, mladi gospon“) uspio spasiti nekoliko naslova na ćirilici odnosno ekavici - i to eminentnih pisaca kao što su bili Pekić, Kiš ili Kovač. 


Zamislite sliku, ja dvadesetitrogodišnjak od skoro metaridevedeset i devedeset kila u prastaroj traper jakni (za koju je baka govorila da bi, kada bih je negdje vani objesio na ogradu, ljudi mislili da su je radnici ostavili); kopam po tim hrpama i slažem te knjige pažljivo, možda se posljednji put prema njima netko odnosi kao prema knjigama a ne bezvrijednoj gomili papira; nosim dugu kosu i – što je još strašnije – bradu, zbog koje će me poslije i rođena djeca podbadati, kada vide slike možda dva tjedna mlađe od toga događaja sa knjigama („tata, a u kojoj si ti vojsci bio u ratu?“) - i takav od propasti spašavam neke sumnjive knjige, koje ću poslije, uniformiran i opremljen kako svaka švejskovska logika nalaže - nosati okolo pod miškom, ili u velikim džepovima maskirnih uniformi na nogavicama; onakve, na ćirilici i ekavici, po požarstvima, stražama i bespućima toga našega rata (iako moj rat ne može biti niti jedan, mogu tek ja biti njegov), da njima nerviram ozbiljne zapovjednike, narednike i – da prostite - ostrašćene pričuvne dojebnike u lovu na tek započetu vojnu karijeru: vidi ovoga luđaka! 


Da ne pričam pri tome, idući sada već daleko u prošlost, negdje u recimo – sedamdesete - kako sam sa se izdanjima Lexa kao klinac uspavljivao, trpeći do duboko u noć u vremenima prije interneta da mi teške knjižurine pritišću prsa u snu. I onda takve stvari u potaji pričao prijateljima; znaš, i ja sam tako, samo nemam onaj šesti tom; taj ti lomi rebra.


Zašto o svemu ovome imam potrebu pisati? Pridružio sam se onima koji su ratovali protiv ovih koji nisu palili samo knjige, nego i čitave knjižnice, gradove, ljude – eto, mislim da sam utoliko učinio barem sićušan dio, barem nešto od onoga što sam mogao; ne bih onda više dalje pisao o tima na drugoj strani - drugima; prepuštam ih njihovima i njihovoj savjesti – a ja ću dalje o svojima, o onima koji su bili na mojoj strani; tako su me učili: počisti pred svojim vratima; tu si nešto ipak možda mogao učiniti. Spasio sam tri knjige, zapravo – možda uopće nisam učinio baš ništa.


Ali zato mogu učiniti sada, pa reći: djeco, nemojte nikada paliti knjige, ma kako vam se bezvrijedne, pa čak i zle činile; u knjigama je puno manje zla nego u ljudima.


Naravno, kadgod se u vezu dovede knjige i ljude – ne možemo ne sjetiti se legendarne izreke Thomasa Manna: tko pali knjige, palit će i ljude, jasan je i nedvosmislen citat iz prošlosti od kojega ništa nismo naučili – radi sebe. Siguran sam, prije svega, da se te dragosavce, bakariće i blaževiće koje već osamdesetih nitko nije čitao - moglo rasprodati budzašto, poklanjati, istovariti barem u prostore napuštenih prostora bivše vojske koje su ionako tih godina po gradovima služile malo čemu korisnome - pa umjesto troškova možda čak nešto i zaraditi, i što je najvažnije – samima sebi ne priskrbiti stigmu palitelja knjiga. 


Uostalom, nije niti književnost daleko od strojarstva, pa sigurno u svim vremenima i na svim mjestima ima svoje jasne kriterije, kao što i strojarstvo uvijek ima dokaz o tome da je fi šest jednako fi šest. Jer, postavlja se pitanje: a zašto su paljene druge, vrijedne knjige koje sam svojim očima vidio na toj hrpi, o tome zapravo ne želim niti pričati. Sva sreća, u mjestu u kojemu sada živim očito da je u to doba bilo puno više razuma nego strasti, pa sam prošlih godina iz depoa bez problema mogao nabaviti i čitati i navedene autore i recimo Đilasov „Revolucionarni rat“ ili ne znam – Pekićevu „Atlantidu“ (preporučam obje, kad smo već kod njih). 


Pri tome, uz pronađenu sjekiricu koja mi je puno puta poslije poslužila u mojim planinarskim pothvatima – u kojima sam se sretan, čitav i ispunjen sjećao tih strašnih ratnih dana što su nam odnijeli mladost kao plamen suh papir - kao jedini svoj ratni plijen, vrijedan i predivan, smatram knjigu o receptima bivše armije pronađenu u nekom zakutku tog napuštenoga svijeta, ne samo kao svjedočanstvo vremena – nego i kao spomenik mojoj malo značajnoj, povremenoj i tihoj životnoj borbi sa naređenjima, pravilima i uputstvima.


Bože, jesmo li doista prihvatili rat da bismo sačuvali sebe same – a to znači, da bismo činili bolje stvari od onih koji su nas napali – ili smo to učinili tek tako, jer nismo znali što bismo drugo, čekajući iz potaje: doći će i naših pet minuta, pjevat ćemo tada cijelu noć?


Konačno, kad smo već kod Jakova Blaževića, kao jedan - po meni - primjer iz naše povijesti nad kojim se barem moramo zamisliti, želio bih ovdje konačno istaknuti činjenicu kako je po njegovoj smrti – koliko je meni poznato - sama obitelj tražila i kao i svi ostali - dobila misu zadušnicu. 


Kada bi što manje ljudi jedne drugi imali potrebu osuđivati, a što više pomagati - svijet bi puno vjerojatnije mogao stići na put postanka boljim mjestom.

Trebalo bi napisati traktat...

 ... a nemam vremena. Radi se, naime, o problematici nasilja vezanog uz proteste učenika i tinejdžera u Francuskoj, koja se - naravno, da se čovjeku posljednja vlat kose na glavi digne - često tumači jednostrano, jednostavno i posve pogrešno; čuvenim identitetskim objašnjenjem: sve su to krivi tamnoputi; da ih se manje puštalo, manje bi problema bilo.


E, pa ne bi. Ne bi; nikako; jer problemi s društvenim sektorom u Europi ne datiraju od dana kada je prvi "ofarbani" uskočio preko granice, nego od dana kada je kapitalizam odlučio da su neprofitne djelatnosti čisti višak.


O tome su legendarna Braća Taverniere davno još snimila film, a ja svojedobno imao potrebu kpredočiti ga i prezentirati svekolikom pučanstvu; pa u ovoj - na žalost, posve prigodnoj situaciji - to vodje činim ponovno.


Uživajte, gospodo profiteri, dok se dade i može.


___________________________


Sve je počelo tada

------------------------------------


Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti. 


Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.


Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“. 


Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.


„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“


„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“


„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“


„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.

To je preživljavanje.“


Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.


Proza

Sandor Marai (Nebo i zemlja) Dani, tjedni, kada ono što bih želio reći ostane doista proza; ne može uzletjeti... Rečenica je uzalud pametna ...