"Bilo mi je žao da umrem žedan"

“Dvadeset godina je prošlo od masakra u Srebrenici kada je vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića ušla u zonu zaštićenu od UN-ovih vojnika holandskog bataljona, odvojila muškarce od žena, strijeljala jedne a deportirala druge.

Pitam se, je li dvadeset godina puno ili malo vremena? Budući da je odrasla cijela jedna generacija, rođena 1995., čini mi se da je puno. Tako vjerojatno misle i oni ljudi u Americi ili Njemačkoj koji su pažljivo pratili ratne izvještaje čudeći se da se pokolj događa u 20. stoljeću, usred Europe, a kojima Srebrenica već blijedi iz sjećanja. Novi ratovi zaokupljaju im pažnju, onaj u Siriji ili Libiji na primjer. Ratova ne nedostaje. Pa i u puno bližim krajevima oni koji su sami preživjeli rat u BiH pokušavaju ga zaboraviti. Jer, kako kaže Varam Šalamov, čovjek živi uz pomoć zaborava. Za poslijeratnu generaciju, Srebrenica je simbol nečeg strašnog i okrutnog, ali nečeg dalekog, nečeg što se dogodilo prije njihovog rođenja.

A opet, na svaku godišnjicu čini mi se suprotno, da je malo vremena prošlo jer su sjećanja onih koji se okupe da oplakuju mrtve još tako živa. Kao da je rat bio jučer, kao da su vojnici jučer odveli od kuće njihove sinove i očeve, dječake, starce, većinom civile... njih više od osam tisuća u mjesta oko Srebrenice, u smrt. Ratko Mladić još uvijek nije osuđen. Lista strijeljanih se nastavlja, iskopane kosti se ponovno pokapaju, ovoga puta s imenom i prezimenom. Žene, koje su živjele strepeći od potvrde, konačno doznaju sudbinu svojih i ne znaju ni same je li bolje znati ili ne znati. I tako rat u njima traje i traje i kao da mu se ne nazire kraja, jer nema ni istine ni pravde bez kojih ne može biti pomirenja.

Nisu u pitanju samo sjećanja, nego nešto što ih muči dublje i bolnije, a to su osjećaji. Njihovi su osjećaji poput ožiljaka koji nikako da zarastu, poput rana koje nikako da se zatvore. Osjećaji ponekad, kad se sjetimo Srebrenice, guše i nas, ljude koji nisu doživjeli tragediju ali je pamte. Meni se to dogodilo kad sam pročitala riječi zaštićenog svjedoka B-1401. Pamtim da je to bilo na suđenju Slobodanu Miloševiću dok je još bio živ, davne 2003. godine: “Neki su ih molili da nam daju vode, pa da nas onda ubiju. Bilo mi je žao da umrem žedan. Kada je došao red na mene, izašao sam i vidio redove leševa. Pomislio sam da majka nikada neće znati gdje sam... Imao sam tolike bolove, da sam želio da i mene ubiju. U jednom trenutku, kraj svoje glave vidio sam čizmu, a onda je vojnik pucao u glavu čovjeku koji je ječao pored mene”, ispričao je mladić koji je tada, kada je stajao pred streljačkim vodom, imao samo sedamnaest godina.

Ipak, njegovo svjedočenje ohrabruje. Jer počinitelji ne računaju na to da svaki takav užas, od Srebrenice do Auschwitza, uvijek netko preživi. Preživjeli pričaju, svjedoče, desetljećima, traže pravdu jer zločin nikad ne zastarijeva. Možda je najbolji način sjećanja na Srebrenicu da svatko od nas zapamti makar jedno lice iz dokumentarnih filmova o Srebrenici, jednu rečenicu nekog svjedoka ili izbjeglice, jedno ime žrtve. Ja nikada neću zaboraviti rečenicu “Bilo mi je žao da umrem žedan.” Ona je moj mali ožiljak.“

Slavenka Drakulić, „Rat je svugdje isti“