Ona, on, pisac i jutro

 Pitali bi ga: što zapravo želi?

Želi – dok je živ, a barem još u posljednjem času - pamtiti u svakom njegovom dijelu jutro u kojem rano, jedva obučen, proviri iz hodnika kroz otvorena vrata - s aparatom za brijanje u lijevoj ruci, ispitujući meteorološke uvjete za izlazak u svijet, među ljude - i tu ugleda Njen lik u polumraku vrta: prvo iz profila, zagledan u tamne oblake pod svitanjem; potom ostaje s kvakom otvorenih vrata u drugoj šaci, snažno okupan dugim pogledom tih zelenih očiju i smiješkom za dobro jutro.

Nije ovo, razumjet ćete, nipošto zavrijedilo bivati predmetom ovakve neke pisanije - čudnovate tvorbe, pomalo na silu stvorene, prepune improvizacije, čega li već - nego moguće neke lijepe, nevelike novelete s cvjetovima ruža, rosom, pjevom ptica i mirisima jutra, ako već ne jednog jedinog, ali pravog soneta; vedra, snažna, prepuna unutarnje snage i bogatstva nagradnje, ponad konstrukcije što počiva na širokim potpornjima vještih i uvjerljivih rima.

Ali, tko bi uspio sve ovo sabiti u jedan jedini sonet? Ma, mislim, ima ih i bilo ih je nekoliko; a ovaj slučajan neki pisac u prolazu svakako da nije među njima; čemu onda zakidati za sve ono čega će još ovdje biti, a u onih četrnaest redaka ne bi mu stalo?

I - pitat će on - glavni junak, a ne pisac, samo da znate - te pitaoce s početka: tko još da mari za vještinu izražaja, stihove, rime, unutarnju snagu - kada se Nju može jutrom udahnuti u onom najslađem dijelu što se nepogrešivo otkriva negdje na toplom i mekom pregibu vrata i ramena, ali tek kada zažmiriš?

Ispod kapaka tada jasno ugleda sve što jest, nakon što je negdje u dubini noći predstojalo sjedinjenje - onakvo, da, kakvo i priliči; bez prekida i bojazni i obaveza; nakon godina i godina u kojima se već zaboravilo kako je to na kraju, unutra; pa se ponovno uči, nevještim rukama punim obzira, čuđenja i suvišnih kretnji, sličnih onima s davnih, gotovo zaboravljenih početaka, kada se nije znalo što je ispod, iza, dalje; a onda sve odjednom uzraste do časa u kojemu se više zaista ne može čekati, pod Njenim svesrdnim tihim moljenjem da se dođe do kraja, unutra, sada, zajedno; ali neka misli samo na sebe, samo na sebe, samo na sebe.

I tada - doista - baš sav ostali svijet oko njih nestane pomalo, neka se nitko ne naljuti - suvišan i postiđen; pa nakon što se već gotovo zaboravilo kako je to misliti samo na sebe, ostanu samo Njene usne koje ljube i mole da Je ispuni vrelinom, jer poslije - bit će dovoljno tek nekoliko snažnih pokreta, trzaja - i jedan jedini zagrljaj, neponovljiv i svet, uz par snažnih šapata i dodira usnama i nabreklim jagodicama prstiju - da se dođe do vrhunaca - i ostane tako u polusnu, satima; tijela vrelih, ukočenih, vlažnih u hladnom mraku prvih jesenskih noći; bez misli, bez osjeta, s pokojom suzom sreće - i morem tihih, nježnih i jedva razumljivih riječi izgovorenih ravno u uho prije nego se zaspe; čvrsto, dugo i bez ikakva sna.

I tako dočeka to jutro.

Postavljanje dnevnih limita na karticama

Tko čita, čita; to ne čita, ne čita, rekao bi Grunf. Dodijelilo nagradu Milku Valentu, a ovaj – ups – ima nekoliko godina da je opravdavao pedofiliju u intervjuu. Dobro, zapravo je čovjek krenuo s istinom pa priznao: „moram vam reći, nisam otkrio tajnu ljubavi. Nisam. Otkrio sam tajnu seksa.“ Onda je nastavio, „MeToo je jedna velika kapitalistička prevara koju su pokrenule žene i dobri odvjetnici: vas je npr. netko prije četrdest godina pogladio po guzici, a vi ga sad tražite novac. I dobit ćete ga...Dvije i pol tisuće djevojaka dolazi svake godine u Hollywood. Znate što će učiniti da dobiju ulogu? Sve će učiniti! One iskorištavaju bogate tipove poput Trumpa i Weinsteina... zar je Weinsteinu potrebno da nekoga siluje? Pa djevojke mu se nude svakoga dana!“...

 

Poslije se još nešto pričalo i o djevojčicama, ali nisam to – da prostite - detaljnije čitao; brrr. Sjetio sam se kako je moja baka imala šesnaest kada ju je udalo; kako je Julija imala – koliko ono, četrnaest?, i sve tako. Mora biti da nisam normalan; meni se, da prostite, još uvijek sviđa normalan, pravi batak jedne skoro šezdesetogodišnjakinje, i toliko sam zaostao da smatram kako za muškarca jednostavno nema; da – ponavljam - nema veće sreće u životu od one da mu se da prostite ona stvar nakon dobra četiri desetljeća diže na uvijek istu, najrođeniju ženu.

 

Mora biti da nešto ne štima sa nama, ne s njima. Nešto ne štima s našim sustavom vrijednosti; onim u kojemu je jedino važno to koliko netko ima, kako izgleda i čiji je. Naime, kaj. Problem s društvom koje čine neuki jest u tome što ljudi istodobno umiju biti i pjesnici i pedofili, i ovo i ono, a da bi jedni druge razumjeli ljudi u takvom društvu ne umiju puno više od toga da se međusobno trpaju u ladice koje su prethodno u svojim glavama osmislili.

Tako da ne možemo drugo nego li konstatirati kako je kvragu otišlo društvo koje treba priznanja da bi ih dijelilo pjesnicima kao da su Alije Sirotanovići ili Blage Zadre, ali i pjesnik koji ih treba jer bi inače umro od gladi.

 

Reci mi, kume, čiji si – jesil` naš ili nji`ov, i ja ću ti reći što trebaš misliti.

 

I sve tako, od stoljeća sedmog. U javnom sektoru, a i privatnom; u povijesti i u ljubavi, u ljepoti i u mržnji; u sadašnjosti i prošlosti.

 

Bez budućnosti, kako se čini, dok god bude tako.

 

Nakon Auschwitza pojavila se ona glasovita dilema; ima li poezija više ikakvog smisla. Mens` čini da to pitanje jednom zasvagda treba preformulirati.

 

Ima li poezija više ikakvog smisla pored beskontaktnog plaćanja?

Bombe, rašpe, livorveri

U zatvoru u Coloradu – to vam ovdje hoću ispričati - u proljeće prije skoro tri godine izgleda da je samoubojstvo počinio Unabomer, osamdesetjednogodišnji Ted Kaczynski; matematički genije poznat po svome manifestu protiv progresa i suludoj praksi odašiljanja paketa kojima je na adrese političara i znanstvenih uglednika dostavljao eksplozivne naprave.

„Ljudi boluju od progresa tehnologije koji pogađa većinu na planetu te izaziva neizmjerno ekološko uništenje. Jedini put koji vodi prema naprijed je zaustavljanje tehnološkog napretka, vraćanje priprostom životu i bliskosti s prirodom...” – riječi su njegova poznatog Bombaškog manifesta. Za razliku od većine drugih bombaša, iza Unabombera nije stajao nitko osim dugih noćnih sjena oko ponoći – i njegova uma u kojemu je smislio svršetak svijeta kakvog znamo.

Pomno je birao mete kojima će dostavljati pakete, pa je to činio profesorima, šefovima avionskih kompanija ili reklamnih agencija, direktorima državnih tvrtki... bombe su imale dovoljno jaku razornu snagu da se ljudi ozbiljno ozlijede pa čak i ostanu invalidi. Smatra se da je ozlijedio osamnaest ljudi; za nekoliko kasnijih smrti izravno je odgovoran iako nisu nastupile odmah po otvaranju paketa – ali su bile izravnom i najbližom posljedicom njegova djelovanja. Kako je stario, počeo je osim bombi slati i pisma novinama, tražeći objavu njegova manifesta. 

Dapače, izravno preuzimajući odgovornost za napade, slao je i pisma svojim žrtvama za koje je saznao iz medija – proklamirajući kako će, ako se objavi njegov manifest, prestati s bombaškim napadima.

(Tri godine kasnije netko će Unabomberove mete dovesti u vezu s ekipom iz Epsteinovih fileova; baš kao i Michaela Jacksona ili nekoliko nestalih i hospitaliziranih glumica ili manekenki - no, to je dio priče o kojemu ne znam mnogo, pa ga ovdje neću navoditi kao tvrdnju.)

Konačno je objavu manifesta učinio New York Times, trpeći kritike da promoviraju običnog kriminalca. No, na taj način, Unabomber je naposlijetku i uhićen: njegov stil pisanja prepoznao je brat, David Kaczynski.

Ted Kaczynski, matematički genije, dugo je šokirao svojim mentalnim sposobnostima - jer je mogao riješiti zadatke koje gotovo nitko nije umio. Zbog njegova briljantnog uma ponuđeno mu je mjesto člana profesorskog zbora i predavača na fakultetu, što je radio tri godine, objavljujući stručne radove u prestižnim časopisima, te je konačno sa dvadesetipet dospio i do mjesta predavača na Berkeleyu, a sa toga je mjesta krajem šezdesetih, imajući sve što uključuje jedan pravi američki san – dobar posao, mogućnost zasnivanja obitelji, perspektivu napredovanja u struci - naglo i bez ikakva jasnog razloga napustio taj život i akademsku scenu, postavši pustinjak u brdima Montane. Održavao je jedino kontakt sa bratom, odlazeći rijetko u nabavu kako bi pribavio namirnice koje nije mogao uzgojiti.

Dalje citiram članak iz Večernjeg lista otprije nekih pet godina - o uhićenju: „Kada je David shvatio kako je Unabomber njegov brat, obratio se policiji. Kazao im je gdje mu brat živi, a oni su mu obećali da javnost nikada neće doznati da je upravo on odao brata. No taj je podatak ipak objavljen u medijima pa se život Davida Kaczynskog pretvorio u pakao. Kako je za informacije koje bi mogle dovesti do uhićenja Unabombera bila raspisana novčana nagrada, tu je nagradu dobio David, a on ju je iskoristio da plati troškove suđenja svom bratu te obešteti obitelji njegovih žrtava.“

Na suđenju, Ted je odbio braniti se bolešću, a sudski psihijatar utvrdio je kako je sposoban pratiti suđenje iako boluje od shizofrenije. Dapače, prvo je priznao krivnju, ali je potom povukao priznanje. Osuđen je na četiri doživotne kazne bez mogućnosti puštanja na slobodu; bilo je to krajem devedesetih – i eto, poživio je sve do devetog desetljeća života.

Mnogi će napisati, neopravdano; trebalo ga je ubiti odmah pri uhićenju kao psa, ili mu izreći smrtnu kaznu. Vjerojatnije je ipak kako je američki pravosudni sustav procijenio da u okružju zlikovaca kakvima se on bavi, Unabomber nije nešto posebno okrutan i učinkovit – jer nemam sumnji o tome da bi mu smrtna kazna bila izrečena da takvo što tamo za takav slučaj priliči. Dvadesetak ranjenih i nekoliko onih koji su kasnije umrli – vjerojatno za taj sustav i naciju nije ništa previše posebno.

- - -

Možemo li išta dobroga naučiti iz primjera Unabombera? Moje je mišljenje - itekako. Možemo naučiti kako dobar i pravdi sklon čovjek u današnjem svijetu može neizmjerno patiti – ali nema nikakva prava nanositi štetu drugim ljudima. Za činjenje zla, tako, pokazuje se – nije nužna samo kolektivna svijest, izokrenuta ideologija koja pojedince pretvara u oružje; ponekad – doduše u slučajevima izrazito inteligentnih ljudi –dovoljno je da čovjek sam dođe do zaključaka o nepravednosti, neodrživosti i besmislenosti svijeta u kojemu živimo. No, odlučivati o smislu i pravdi za druge i umjesto drugih – neprihvatljivo je; učinimo li to sami za sebe i budemo spremni snositi posljedice – tu negdje moramo postaviti granice svoga postupanja.

Ovaj svijet, prije ili kasnije, ionako će se urušiti i ugasiti implodirajući sam u sebe poput nekog dalekog, mističnog i bogatog pulsara. Ljudska zloba, sebičnost, pohlepa – sigurno da će na tom putu značajno doprinjeti, ali pojedinac nema prava uzimati pravdu u svoje ruke i krojiti živote i sudbinu drugih, ma koliko o njihovim nedjelima imao nečega što bi mogao smatrti dokazima. Sve to iz jednostavnog razloga – jer nismo toliko umješni, pametni i uspješni u spoznajama svijeta oko sebe da bismo mogli postaviti jasne granice takvoj raboti. Dapače, što je netko inteligentniji, sposobniji, pametniji, obrazovaniji – njegova je odgovornost tim veća. 

Jedina manifestacija pravde, ili bolje rečeno – održavanja nekog osnovnog reda u zajednici, na tom putu može biti postavljanje i publiciranje unaprijed određenih, jasnih i što manje dvosmislenih pravila o tome kako se treba ponašati – i potom dosljedno, trajno i bez izuzetka – provođenje tih pravila u djelo. Na tom putu, na žalost, baš svatko će uskoro zamijetiti strašna odstupanja, često i nenamjerna ili nesvjesna, a često – i u disfunkconalnim i siromašnim zajednicama češće – intencionalna, čak sustavna i gotovo pa nepobjediva. Boriti se protiv zlosilja tako postaje dužnost pojedinca – ali samo u okvirima sustava koji je uspostavljen, barem tamo gdje taj sustav nije toliko zastranio da je izgubio svaki svoj smisao.

- - -

U tom pogledu, završavam ovaj tužan i vjerojatno malo poticajan napis asocijacijom na jedno filmsko remek-djelo; proročanski film Andreja Zvyagintseva – Leviathan. Napravio je on i još jedno remek djelo nakon njega, nakon Povratka s početka ovog tisućljeća – Loveless, ali ovaj, Leviathan, bavi se upravo tim problemom: mogućnošću borbe osviještenog pojedinca protiv... zla. Ili nečega što možda ne možemo zvati zlom, ali svakako potječe od ljudi – i vjerojatno je neiskorjenjivo. 

Dok i posljednji čovjek hoda ovim planetom određujući sebi i drugima što i kako tek golom silom... i dok ne budemo imali pouzdanja u nekoga izvan i iznad – bit će nam tako.

Samo da rata ne bude

 

(izvor: t-portal, prijenos s YouTubea)

 

Govorili su da u onoj bivšoj državi, što je gore - to je nogomet bolji. Kada je prijetio raspad početkom sedamdesetih, Jugoslavija je koju godinu ranije zamalo postala prvakom Europe, a još koju godinu ranije bila četvrta na svijetu i prva na Olimpijadi. Onda kada je državi išlo dobro kao sedamdesetih, nije se mogla kvalificirati niti na kakvo prvenstvo, a kamo li osvojiti ga.

 

I tako je devedesete stigla Italija i svjetsko prvenstvo - pred sam raspad. Reprezentacija je nakon maksimirskog kaosa s notornim Arkanom i Delijama u svibnju ispraćena zvižducima i navijanjem u prijateljskoj utakmici za Nizozemsku, tolikim da je njihov selektor na konferenciji nakon utakmice rekao kako nije imao pojma da u Zagrebu imaju mnogo navijača. A onda je uslijedio put od trnja - gotovo do zvijezda.

 

U prvoj utakmici Jugu je hametice porazila Njemačka, pa je potom jedva pobijeđena Kolumbija, te je nakon rutinske pobjede nad UAE u osmini finala dvama majstorijama Stojkovića nadjačana Španjolska.

 

Četvrtfinale je donijelo mitski dvoboj sa svjetskim prvacima Argentincima, predvođenim kraljem Maradonom. Čak i igra s desetoricom radi ranog isključenja legendarnog Šabanadžovića nije značila poraz; dapače - pokazalo se da ono što je forsirao tadašnji selektor Ivica Osim, Hrvat iz Sarajeva na privremenom radu u Beogradu - uopće nije loše. Naime, odavna već, iako su ga dok je igrao nogomet zvali Strauss sa Grbavice, Osim je - pokoj mu duši - nauštrb svog ugleda i imidža u momčad gurao velik dio takozvanih radilica; igrača manjeg nogometnog znanja i umijeća - koji su prvi puta u povijesti nogometa na ovim prostorima počeli igrati obaveznu igru, čuvajući protivničke asove i onemogućujući im trkom i zalaganjem da nadjačavaju protivnika. Otprilike, situacija je bila takva kao da u Hrvatskoj na klupi imate četiri Perišića, a igraju četiri More ili Sučića. I k tome još - možete zamisliti kakav je to odjek imalo na drugoj strani Drine - najveći umjetnici poput Savićevića ili strijelci poput Pančeva bili su podređeni u odnosu na ove "radnike", najčešće Bosance ili Crnogorce; čak i jednog fanatičnom radnom kodeksu odanog Slovenca koji je ipak opreza radi prijavio ozljedu pred utakmicu s Argentinom.

 

Držala se "bivša" tako u Firenzi ne devedeset, nego stoidvadeset minuta, čak imala s igračem manje i više šansi od svjetskih prvaka, a onda se pristupilo izvođenju penala. Selektor je igračima prepustio da biraju sami tko će pucati, pa otišao u svlačionicu, a teret su umjesto onih umjetnika - baš kao u nekakvom ratu - preuzeli ovi šljakeri, hajde - da budemo pošteni - izuzevši Piksija Stojkovića. No, nije pomoglo čak niti to da je Tomica Ivković, današnji ugledni komentator državne televizije, obranio penal samom kralju Maradoni, i to za okladu (nakon što je to već učinio nekoliko mjeseci ranije u nekom meču europskog kupa). Piksi je pogodio prečku; Hadžija Hadžibegić i Brnović su pucali mlako i njihove udarce obranio je argentinski golman.

 

San o polufinalu otišao je u dim. Doduše, mene je te lipanjske večeri više zanimalo nešto drugo, pa sam od tuge poraza tješio svoju ožalošćenu draganu koja se netom bila navukla na nogomet; ipak se radilo o svjetskom prvenstvu, je li. Eh, vraška je stvar taj nogomet. Mene baš nikada nije uspio dovesti do suza; ja sam navijač Zagreba; naučio sam na poraze i batine kao što paščad brzo nauči na život. Kada godinama sam stojiš na tribini, navijaš za one koje svi ostali zovu Pjesnici i shvatiš kako je poraz sastavni dio života. Iza tebe nema nikoga do dugih sjena na cesti od Jukićeve i Prilaza pa kući; tada razumiješ kako je čitav život neko ludo loptanje radi kojeg ne valja plakati, ako baš ne zaboli tu negdje, oko srca. Tu školu one strašne lipanjske večeri nije još bila prošla moja Najdraža, pa je nakon promašenih penala plakala, čudeći se kako ja gledam nogomet od rođenja, a sada sam hladan kao špricer. I dapače, nemam volje više gledati niti nekakvu Italiju i Irsku navečer u zadnjem četvrtfinalu; vrag odnio i nogomet i Maradonu i Tota Schilaccija; možemo bar jednom u miru ići popiti pivo ili se maziti pod zvijezdama.

 

- - -

 

Mjesec dana potom na kninske će ceste izići ugroženi naoružani bradonje, a u Splitu će još mjesec dana kasnije iznad semafora gorjeti jugoslavenska zastava, dok će igrači Partizana (i među njima trener Hrvat i još mnoštvo Hrvata, Crnogoraca i Slovenaca) spašavati glavu trčeći prema svlačionici pred naletom ostrašćene rulje. Da stvar bude dotjerana do apsurda, prvi Hrvat koji je poginuo od srpske ruke pri stvaranju hrvatske države bit će još mjesec dana kasnije - Srbin Goran Alavanja na straži nekakvog punkta ceste kod Benkovca; baš onaj iz strašnog pitanja koje će samrtno bolesni Jovan Rašković postaviti notornom Simi Dubaijću koji mjesec poslije u nekom beogradskom parku, a ovaj će mu na pitanje odgovoriti navlas isto što i svi ljubitelji stvaranja novih država. Dragan Tanasić svjedoči tako u nekom svome zapisu kako su on i "... Rašković nakon ubojstva Alavanje sreli Dubajića u Beogradu, koji je na Raškovićevo pitanje “Ko je ubio Stojana Galamonju?” odgovorio: “Nisam ja, to su uradili drugi.” “Pa dobro Simo, što ubiste Srbina?”, zapitao ga je Rašković, a ovaj hladno odgovorio... “Zato što je valjalo!”..."

 

Da, to je taj stravičan posao koji je oduvijek valjao: gubiti tuđe glave za vlastitu državu. Slavlje je moglo početi: iako sam imao dvadeset i koju, bilo mi je već te jeseni posve jasno kako Jugoslavija više nema baš nikakve šanse za opstanak. Dapače, još sam koju godinu ranije u onoj vojsci osjetio što to znači mržnja među ljudima - a ona je sada rasla spiralno, u nebesa; jedan nogometni rezultat tu doista ništa nije mogao promijeniti.

 

Sve ono što mi je sljedećeg proljeća bilo važno, jest misao o tome da ne zarati: kada bih se sjetio Srba, ili Bosanaca, ili Makedonaca, ja nisam razmišljao o masi, nego o običnim, jednostavnim ljudima; dječacima iz Novog Beograda, Titova Velesa, Mitrovice ili Velenja - iz one vojske, s kojima sam tek koji mjesec ranije dijelio dobro i zlo. Zamisliti da bi oni mogli umrijeti radi takvih stvari kao što su država ili narod, meni je bilo - nezamislivo. Bio sam još toliko mlad i bedast pa sam vjerovao da većina ljudi nije toliko glupa i zla da pristane ubijati druge radi takvih stvari kao što su narod, država, vosjka; jer rat i nije ništa drugo do li ubijanje koji prolazi nekažnjeno. Umjesto da pokupim djevojku i pođem van gdje me čekao posao, u nekakvu Norvešku, zauvijek zalupivši vratima, ja sam ovdje ostao radi ostarjele, nasmrt bolesne mame i Drage koja će sve do danas, kao da Joj je još uvijek dvadeset, govoriti samo one najslađe riječi o voljenju koje čovjek sa ženinih usta želi čuti - i čekao što će se zbiti.

 

Na oltar stvaranja nove države (po otvorenim izjavama njenih kumova i s ove strane) trebalo je prinijeti tričavih nekoliko tisuća života. Ih, šta ti je to; vikali su zadovoljno mašući krpama i pjevajući neke nove pjesme o četama i borbama. Dobro, ne možeš ne razumjeti njihovo oduševljenje; osobito ako se radi o životima njih ili njihovih najmilijih; svi su oni sve svoje do kučeta i paščeta sklonili na sigurno, od Austrije i Cipra do Srbije. Kao slab ljubitelj oružanih bitaka, vrlo rano shvatio sam hvala Bogu da u tom poslu za mene nema mjesta pa se nakon što sam se uspio izvući od jednogodišnjeg boravka pod oružjem, posvetio barem struci i poslu.

 

I zaboravio na države i promjene - ili se barem trudio tako učiniti, svjestan da bih svaku državu smio zvati svojom samo kada bih to uopće htio, ali i da svaka od njih itekako čovjeku umije pokazati zube, kao da je neka neman, tuđa i posve strana. Jer, države - to su ljudi; oni koji ih vode, i opslužuju i brane; oni koji u njima i za njih i od njih žive - na svoj, a nerijetko i tuđ račun.

 

Onda je negdje pred koju godinu, valjda o nekoj okrugloj obljetnici one firentinske bitke iz devedesete, ondašnji kapetan reprezentacije Hadžibegić, isti onaj koji je promašio taj penal, izjavio kako je stoposto siguran da je baš on kriv za rat u bivšoj državi i dvjesta tisuća mrtvih glava: da sam onomad pogodio, rata ne bi bilo!

 

Takav kakav sam, kada netko nešto kaže - a ja prvo pomislim na riječi; ne pomislim na njihovo značenje. Pa rekoh, Hadžija, kume, ti si barem oduvijek bio čvrst momak; sjećam ga se još kao dvadesetogodišnjaka kada je bez pardona u poslovičnoj borbi za opstanak u Kranjčevićevoj znao pokupiti Slaveka Kovačića na zemlju kao da je obična jelova daska. I šta sad, baš ti - ti ćeš ovako pjesnički, pa prvo na sebe, nevjerojatno. Kud je ovaj svijet otišao!

 

Osobno volim izjave u kojima ljudi kritički razmišljaju sami o sebi i svojim postupcima, no ovdje sam odmah hladno odmahnuo rukom: kakva besmislica; što sve danas čovjek po fejsovima i portalima ne može pročitati. Rat se u glavama budućih vođa i njihovih sljedbenika kuhao godinama ranije; zaustaviti spiralu mržnje započetu još valjda ubojstvom Stjepana Radića u Beogradu - jednim udarcem na gol s jedanaesterca doista je nemoguće. Rat je kuhao u svima nama desetljećima ranije, jer ako sam išta za život naučio još od djetinjstva - baš u toj, bivšoj državi, to je da ljudi najradije jedno misle, drugo govore a treće rade - i onda u toj mutnoj bari love ribe, živeći svoje male, sitne živote nekad kao lovci, nekad kao lovina, ali rijetko kao osamljeni vitezovi.

 

No, ono što me posve prenulo iz takvog razmišljanja, bio je razgovor s mojim već pomalo ostarjelim prijateljem, profesorom književnosti kojem su kroz ruke prošle tridesetitri generacije mladaca upravo negdje od tog rata pa do danas, a za taj veličanstven i mukotrpan posao država koju je stvarao i branio svojim rukama odužila mu se s kakvim sedamstotinjak eura mirovine (jer je odbio biti invalidom rata i nastavio pošteno raditi s djecom do starosti). Dragovoljac iz rata - koji je pušku uzeo u ruke tjednima prije mene, što sam ga uzalud tog strašnog rujna čekao po ondašnjim punktovima za kave i pive, od Zvečke do Blata i od Prižbe do Aleksinca, pa sam za njegov odlazak u rat saznao tek zabrinuto telefonom dozvavši njegovu staru i uplakanu majku - pričao mi je neki dan svoje zanesene priče o tome kako mi možemo sanjariti o poštenju koliko hoćemo, ali da je sada, na rubu sedamdesete, duboko uvjeren kako uspjeha hrvatskog nogometa sigurno ne bi bilo da nije bilo Mamića i kumova. Batali ti demokraciju, sposobnost i vještine; ako nemaš čvrstu ruku i uvjerenje mase koja te spremna slijepo slijediti - u svijetu si osuđen na propast!

 

A uspjeh hrvatskog nogometa ljudi opet doživljavaju i kao hrvatski uspjeh; nema u toj prečici nikakve sumnje - i tako hrvatski nogomet gradi hrvatski identitet, osjećaj, važnost.

 

I tako, rečenica po rečenica - stigosmo i do Firenze, pa čovjek veli: sada sam duboko uvjeren, da su tada ovi postali svjetski prvaci, nikad ne bi zaratilo - jer bi ovi koji su bili za stvaranje novih država ostali u manjini. Ljudi svoje živote proživljavaju u blatu, a glave su im u bajkama; daj im priču, vjerovanje, razlog za slavlje i veličinu - i progutat će sve što treba. Mržnju, ili ljubav - strašno - ali svejedno.

 

Hej, to priča čovjek koji je skoro glavu ostavio po nekim tamo Rajićima i Novskama; a sada govori o tome da je Hadžija Faruk za milimetar profulao Jugu!

 

Kakva glupost. No, kada bolje razmisliš - kakva fantazija! Da, život je glupost i fantazija. Ne dvjesta tisuća glava; da jedan običan šut na gol može spasiti jednu jedinu pa da ostane na mjestu i živi dalje svoj život, ma koliko bio običan, besmislen ili promašen - pa ima li uistinu poštena čovjeka koji na takvo što ne bi pristao?

 

Kom-net-irati

 

 ("Marie Antoinette" Trailer, Gang Of Four, Natural˙s Not In It)

poznata rečenica navodi kako svatko riječima sam sebe osuđuje; usudio bih se reći, dapače – čovjek projicira u stvarnost svoje misli, a poslije se čudi kakva je ta ista stvarnost oko njega...

 

u današnje doba cinizma, sarkazma i ironije odlučiti reći nešto lijepog i prenijeti drugome često donosi osjećaj kako je komentiranje na netu zapravo govorenje naglas u jednoj velikoj birtiji, u kojoj se najbolje snalaze duboko nezadovoljni i frustrirani bukači s pogonom dva-tri gemišta u sebi, jedino što ih ovdje ne vidiš i ne znaš tko su, pa mogu zapravo puno lakše i s puno manje obzira napisati ono što misle, tako da je taj – obično dugačak, mučan i trnovit put između misli i pisane riječi – u ovom slučaju daleko kraći i bezbolniji nego li je to u stvarnom svijetu... ovdje su autocenzura i obziri gotovo pa nepoznati...

 

pisati onda kada se ima za reći nešto lijepo postalo je skoro pa nepotrebno... čemu dijeliti takve stvari s drugima koje niti ne poznaješ, a kamo li da ih možeš dotaknuti, ili poslije okoristiti se njima?

 

jer, što je ljudska zajednica nego veliko zadimljeno trgovište od interesa i koristi?

 

zašto se ovo internetsko nasilje tako jednostavno dešava i zašto je tako lako pretakati to blato u riječi i napise, koje po mnogima i nisu drugo do li sredstvo prijenosa poruke, a ne polje stvaranja ljepote?

 

lako zato što se sve manje čita, a vjerojatno i piše… meni se čini da je problem i u tome što je premalo vremena prošlo od časa kada je neki djed bio nepismen, preko toga da je otac pisanje učio samo kao sredstvo izraza kakvog ideološkog koncepta, a ne i – ne daj bože -svrhu samom sebi, do časa kada unuk sjeda za tipkovnicu i ima neslućenu, fantastičnu, još nedavno nepojmljivu mogućnost za ljude otprije dvadesetak-tridesetak godina: da njegovo pisanje nečeg što je promišljeno i stvoreno u minuti ili dvije, a mnogokad i kraće - pročitaju tisuće ili milijuni…

 

taj skok kojeg smo prošli u možda malo više od pola stoljeća (često i mnogo kraće) previše je nagao, a da bi ga pratila i odgovarajuća svijest o značenju i smislu tog čina… pri tome nipošto ne izgleda samo po sebi kako je sam čin (računalnog) opismenjavanja loš… zar zapravo nije sjajno to da je nečiji djed stavljao otisak prsta a unuk sada piše komentare na netu?

 

problem nije u formi, nego u sadržaju te posude, jer još se glina od koje je sačinjena nije ni ohladi, a pita je postala skuplja od tepsije… zbog čega ih tako malo odlazi u slikarstvo ili glazbu pa tamo ne prosipaju mrak? jednostavno zato što je područje pisane riječi – sada ojačano kilobajtima i kilobipsima - i dalje opstalo kao učinkovito, široko, jako sredstvo… poruke koje se čuju kada su izgovorene daleko su snažnije i izravnije... dobra utjeha za ljude od riječi, ha?

 

ako život definiramo kao proces umiranja, onda on i nije ništa drugo nego padanje na dno... ako je život ipak jedinstvena, čarobna i neponovljiva pojava (s čime se teško neće složiti i najzajedljiviji cinik, jer mu je smisao cinizma – ma kako skriven bio - upravo u obrani prava na drugačije mišljenje), onda bi svakom kapljom valjalo strpljivo tkati to čudesno tkivo pobratimstva u svemiru, bez obzira na savinute kukice i ponegdje istrošeno tkanje... valjalo bi čuvati umjetnost riječi kao vještinu, umješnost lijepoga, put u istinu i dobro...

 

(svibanj 2016.)

 

 

 

ovo je prvi tekst dulji od jedne kartice kojeg sam ikada objavio u svemiru, ako se ne računa da sam kao klinac za čast i slavu sav uzbuđen od toga u času kada bih slušao ozbiljan glas spikera koji je kasnije prešao čak i na televiziju - pisao tekstove koje su čitali na jednoj radio stanici; i da sam potom tridesetak godina i u poslu sastavljao pismena bruseći gramatiku i pravopis... mogu se sada nastaviti smiješiti svojim tekstovima otprije desetak godina na blogu; kao da se od ovog išta promijenilo nabolje - i za svijet, i za blog, a za mene?... i poželjeti da nam i na Bloggeru ponekad bude lijepo onako kako nam je znalo biti i na blogu... jer takvo što ovisi samo o nama koji smo ovdje... :)

Jutro

Dragi ljudi, objavljujem ovaj post zato da bih se našao na Vašim listama kod onih koji imaju najnovije postove. Dakle, desno kod sebe napravio sam listu svih blogova za koje znam, a ispod je lista posljednjih postova; na žalost na njoj se vidi samo deset najnovijih postova, ali ima ispod i "prikaži sve".

Ako znate da je ovdje sletio još netko koga nema na mojim popisima, molim da me izvijestite.

Ako netko ima neku bolju ideju kako nas u ovim teškim počecima objediniti, preporučam se. Recimo, možda da otvorimo jedan novi blog na kojem će biti samo popisi tih aktualizacija i popisi svih blogova - a sve u svrhu lakšeg snalaženja, pa da onda taj popis netko ažurira svako toliko... ili nešto drugo??

Pozdrav i Annaboni i želja da ne odustaje radi tričarije kao što je dizajn :). Viatrixa ćemo već pratiti, bitno je da se otvoreni blogovi ne gase.

Hvala od srca blogerici Zezamix na velikoj pomoći neukom vjetru s blogspota :))).

Molim dalje ideje što i kako, nisam baš pri vremenu, ali stvari idu svojim tijekom i to na bolje; još kako; na bolje: bit će sve okej, a ovo ovdje zavisi samo o nama.

Podzrav svima i najte kaj zameriti :)), Vaš vjetarugranama.

Plitka rasprava o nečinjenju

Ovaj tekst objavio sam na svom blogu ima valjda sedam godina. Sam sam sebi smiješan kada ga čitam; nevjerojatno je, ljudi moji, kada ispišete nekoliko tisuća kartica teksta kako bjelodano postane da ste postali netko sasvim drugi i novi. Ovo kao da je pisao neki drugi čovjek; čak bih rekao - ovaj današnji ja složio bi se po tvrdnjama u svemu s ovim piskaralom iz dvijetisućitih, ali po stilu, e to nikada... Ne zamjerite na ovom bedastom uvodu, ajmo skok na glavu :).

 ------

Svijet se izokrene i preobrazi, a u nama – u nama sve je isto; stigne doba u godini u kojem su ljudi više okrenuti sebi, smislu postojanja i djelovanja. Tako i sa mnom: na više mjesta zapodjenuo bi se za kavom, ručkom ili u običnom druženju kakav razgovor o tome što se može ili treba učiniti u zajednici u kojoj jesmo i kako gledati na druge ljude, na društvo i sebe.

 

Opći je konsenzus da se učiniti ne da ništa i da smo pred tolikom silom stvarnosti nemoćni. Zamijetio sam da se u toj prilici općenito ljudi imajući u vidu reakciju na takvo stanje i volju da se nešto učini grupiraju u dvije skupine: jedna, veća, koja na ovaj ili onaj počiva na odmaku od stvarnosti, posjedujući čitav naramak snažne volje da istu kritizira i pronalazi na žalost, uglavnom krivce u drugima i drugačijima - drugim ljudima općenito, ili obzirom na njihovu struku, stranku, naciju, vjeru, imovinski status - pa onda otrovnim strelicama bode gdje i kako može.

 

Druga je skupina pak u velikoj manjini, a obuhvaća ljude koji su dosljedno okrenuti lijepome i dobrome; ta dosljednost ne očituje se toliko zapravo u okrenutosti i interesu za opažanjem stvari (iako je, vjerojatno, da bi čovjek bio vedar, presudno prije svega zatisnuti oči i uši da ne čuju i ne vide zlo), koliko u načinu reakcije: usudio bih se reći da termin kojeg sam kod jednog dobrog prijatelja pročitao, a glasi - vedra prostodušnost, prilično odgovara zatečenom stanju.

 

Cinizam s jedne strane pliva između dviju nemogućnosti: prve, propuštanja reakcije koju inteligencija čovjeku nameće kao nužnost /što vele doli "puka bi da ne reče"/ i druge, nemogućnosti išta istinski učiniti po pitanju otklanjanja uzroka nezadovoljstva /jer u protivnome prestaje biti cinizmom i postaje akcija, koja često biva pogubna, krvava, kaotična/. Pobuna je po sebi legitimna, prirodna i ljudska, ali ne uspijeva niti smanjiti, a kamo li uništiti nezadovoljstvo. Ma koliko se razlikovali u početnom slovu pogleda na svijet (k ili c, ovisno o starogrčkoj filozofskoj školi) općenito za sve važi parafraza kako trljanjem želuca nije moguće utažiti glad, pa nezadovoljstvo u pravilu generira novo nezadovoljstvo, a ako izostane uživanje u tuđoj muci, zatvara se krug u kojemu radosti nema.

 

Cinizam jest, kako kažu, oklop ljudskosti, a predstavlja slobodan i samosvjestan izbor pametnih ljudi da protumače i reagiraju na težak, turoban, neizvjestan svijet oko sebe. Pri tome sustav vrijednosti najčešće okrenut materijalnome, dakle - imanju nasuprot bivanja - i nije od presudna značaja, premda je bespotrebnost dosljedno najviša vrlina. Rekao bih da je ta i takva bespotrebnost okrunjena na žalost imperativom da sam „ja“ bolji od drugoga, a tu – kako nas uče mnogi – zapravo i počinje zlo među ljudima. Činjenje zahtijeva selekciju, eliminaciju, nadvladavanje, silu. Zbog toga i otuda i toliko nečinjenja: oportunizam je sveti gral svake entropije; voda dere stijenje u šljunak, a šljunak u prah, sve do ničega.

 

Vedrina dotle često, makar i u sitnim koracima, liječi i krijepi - dušu, pa i okoliš, sužava utjecaj i značenje svijeta na puku pozornicu, vapi za suzdržavanjem, konstruiranjem spokoja i strpljivom potragom za mrvom zlata u jami od blata. Prostodušno vedri ljudi svijetle u tami sebi i drugima, jer oni, a ne cinici, pružaju ruke palima i govore riječi potpore. Nerijetko će mnogi stići do zaključka kako je velik broj ljudskih života promašen jer uključenost u sustav i svijet zapravo znači isključenost od sebe, pa što je „uspješnost“ veća to je i udaljenost od suštine veća. Ako utvrdimo da ostati i opstati u ovome svijetu predstavlja vrlinu - onda se postavlja pitanje postoji li vrlina viša od te i valja li je dostizati.

 

Neću se ovdje nipošto usuditi generalno favorizirati ovaj potonji, necinički pogled na svijet, jer i sam sam ga nerijetko znao izdavati, pomalo i potiho, kakvom sitnom i tmurnijom upadicom koja bi možda blažem promatraču mogla promaći kao dobronamjerna šala, pa me se teško u tom pogledu može smatrati dosljednim, no sjetit ću se na koncu jedne mudre čini mi se Andrićeve, koja veli da bi bez aktivnih ljudi ovaj svijet bio nemoguć, ali bez pasivnih - bio bi nepodnošljiv.

 

Za zaključiti je da bezmalo u svakome od nas čuče i po jedan cinik i jedan prostodušni lik, boreći se temeljito, teško i za svog našeg vijeka oko toga kakav će izgledati svijet u kojem jesmo, ovisno o tome koji će u kojem trenutku nadvladati.

 

Na ovom bi mjestu cinik primijetio: ah, blago siromašnima duhom. Ili, što bi u onom vicu kazao Mujo, između ljepote i gluposti, biram potonje, jer valja podržavati trajne vrijednosti.

Proljeće u škripcu :)

 

Ulice pune su tebe
ulice koje ja znam
ulice, šarene pruge
ulice iz moga sna

Proleće opet se budi
budi se i cveta sve
pogledaj u lepše sutra
pogledaj, prepoznaj me

Ulice pune su ljudi
smeju se, a mrze se
pogledaj u lepše sutra
mi ćemo promenit svet

Zvuk doma

 

Zvuk doma

Mnogo je zvukova doma.
Zvuk tišine isprekidan rijetkim hukom vjetra što s krošnje iščešljava posljednje lišće: poput kapi vode s tek oprane kose.
Zvuk žamora i odlaganja posuđa, što dopire u udaljenu sobu: nekoliko ljudi razgovara u posljednjim minutama pred obrok.
Zvuk objedovanja u šutnji: toplina očiju što se pogledavaju nad blagoslovom hrane.
Zvuk lajanja i usisača: tajne tuđih života što prigušene dopiru od susjeda.
Zvuk kišnog sumraka u samoći: snažno udaranje kapi u krovove i zidove.
Zvuk napuštanja i odlaska, dogovora, pozdrava i okretanja ključa u bravi: zvuk života koji je tek započeo sa zamahom.
Zvuk uključivanja termostata i vode što struji cijevima: toplina je dobra.
Zvuk radosti u mraku - ili uz tek slabu svjetlost: jedva čujno udaranje potplata na papučama o voljena stopala.
Zvuk sigurnosti i spokoja: šušanj ili dva; dug izdisaj, povlačenje pokrivača, vrelina, šapat: moje? tvoje!