Kom-net-irati

 

 ("Marie Antoinette" Trailer, Gang Of Four, Natural˙s Not In It)

poznata rečenica navodi kako svatko riječima sam sebe osuđuje; usudio bih se reći, dapače – čovjek projicira u stvarnost svoje misli, a poslije se čudi kakva je ta ista stvarnost oko njega...

 

u današnje doba cinizma, sarkazma i ironije odlučiti reći nešto lijepog i prenijeti drugome često donosi osjećaj kako je komentiranje na netu zapravo govorenje naglas u jednoj velikoj birtiji, u kojoj se najbolje snalaze duboko nezadovoljni i frustrirani bukači s pogonom dva-tri gemišta u sebi, jedino što ih ovdje ne vidiš i ne znaš tko su, pa mogu zapravo puno lakše i s puno manje obzira napisati ono što misle, tako da je taj – obično dugačak, mučan i trnovit put između misli i pisane riječi – u ovom slučaju daleko kraći i bezbolniji nego li je to u stvarnom svijetu... ovdje su autocenzura i obziri gotovo pa nepoznati...

 

pisati onda kada se ima za reći nešto lijepo postalo je skoro pa nepotrebno... čemu dijeliti takve stvari s drugima koje niti ne poznaješ, a kamo li da ih možeš dotaknuti, ili poslije okoristiti se njima?

 

jer, što je ljudska zajednica nego veliko zadimljeno trgovište od interesa i koristi?

 

zašto se ovo internetsko nasilje tako jednostavno dešava i zašto je tako lako pretakati to blato u riječi i napise, koje po mnogima i nisu drugo do li sredstvo prijenosa poruke, a ne polje stvaranja ljepote?

 

lako zato što se sve manje čita, a vjerojatno i piše… meni se čini da je problem i u tome što je premalo vremena prošlo od časa kada je neki djed bio nepismen, preko toga da je otac pisanje učio samo kao sredstvo izraza kakvog ideološkog koncepta, a ne i – ne daj bože -svrhu samom sebi, do časa kada unuk sjeda za tipkovnicu i ima neslućenu, fantastičnu, još nedavno nepojmljivu mogućnost za ljude otprije dvadesetak-tridesetak godina: da njegovo pisanje nečeg što je promišljeno i stvoreno u minuti ili dvije, a mnogokad i kraće - pročitaju tisuće ili milijuni…

 

taj skok kojeg smo prošli u možda malo više od pola stoljeća (često i mnogo kraće) previše je nagao, a da bi ga pratila i odgovarajuća svijest o značenju i smislu tog čina… pri tome nipošto ne izgleda samo po sebi kako je sam čin (računalnog) opismenjavanja loš… zar zapravo nije sjajno to da je nečiji djed stavljao otisak prsta a unuk sada piše komentare na netu?

 

problem nije u formi, nego u sadržaju te posude, jer još se glina od koje je sačinjena nije ni ohladi, a pita je postala skuplja od tepsije… zbog čega ih tako malo odlazi u slikarstvo ili glazbu pa tamo ne prosipaju mrak? jednostavno zato što je područje pisane riječi – sada ojačano kilobajtima i kilobipsima - i dalje opstalo kao učinkovito, široko, jako sredstvo… poruke koje se čuju kada su izgovorene daleko su snažnije i izravnije... dobra utjeha za ljude od riječi, ha?

 

ako život definiramo kao proces umiranja, onda on i nije ništa drugo nego padanje na dno... ako je život ipak jedinstvena, čarobna i neponovljiva pojava (s čime se teško neće složiti i najzajedljiviji cinik, jer mu je smisao cinizma – ma kako skriven bio - upravo u obrani prava na drugačije mišljenje), onda bi svakom kapljom valjalo strpljivo tkati to čudesno tkivo pobratimstva u svemiru, bez obzira na savinute kukice i ponegdje istrošeno tkanje... valjalo bi čuvati umjetnost riječi kao vještinu, umješnost lijepoga, put u istinu i dobro...

 

(svibanj 2016.)

 

 

 

ovo je prvi tekst dulji od jedne kartice kojeg sam ikada objavio u svemiru, ako se ne računa da sam kao klinac za čast i slavu sav uzbuđen od toga u času kada bih slušao ozbiljan glas spikera koji je kasnije prešao čak i na televiziju - pisao tekstove koje su čitali na jednoj radio stanici; i da sam potom tridesetak godina i u poslu sastavljao pismena bruseći gramatiku i pravopis... mogu se sada nastaviti smiješiti svojim tekstovima otprije desetak godina na blogu; kao da se od ovog išta promijenilo nabolje - i za svijet, i za blog, a za mene?... i poželjeti da nam i na Bloggeru ponekad bude lijepo onako kako nam je znalo biti i na blogu... jer takvo što ovisi samo o nama koji smo ovdje... :)