poznata rečenica navodi kako svatko riječima sam sebe
osuđuje; usudio bih se reći, dapače – čovjek projicira u stvarnost svoje misli,
a poslije se čudi kakva je ta ista stvarnost oko njega...
u današnje doba cinizma, sarkazma i ironije odlučiti reći nešto
lijepog i prenijeti drugome često donosi osjećaj kako je komentiranje na netu
zapravo govorenje naglas u jednoj velikoj birtiji, u kojoj se najbolje snalaze
duboko nezadovoljni i frustrirani bukači s pogonom dva-tri gemišta u sebi,
jedino što ih ovdje ne vidiš i ne znaš tko su, pa mogu zapravo puno lakše i s
puno manje obzira napisati ono što misle, tako da je taj – obično dugačak,
mučan i trnovit put između misli i pisane riječi – u ovom slučaju daleko kraći
i bezbolniji nego li je to u stvarnom svijetu... ovdje su autocenzura i obziri gotovo
pa nepoznati...
pisati onda kada se ima za reći nešto lijepo postalo je
skoro pa nepotrebno... čemu dijeliti takve stvari s drugima koje niti ne
poznaješ, a kamo li da ih možeš dotaknuti, ili poslije okoristiti se njima?
jer, što je ljudska zajednica nego veliko zadimljeno
trgovište od interesa i koristi?
zašto se ovo internetsko nasilje tako jednostavno dešava i
zašto je tako lako pretakati to blato u riječi i napise, koje po mnogima i nisu
drugo do li sredstvo prijenosa poruke, a ne polje stvaranja ljepote?
lako zato što se sve manje čita, a vjerojatno i piše… meni
se čini da je problem i u tome što je premalo vremena prošlo od časa kada je
neki djed bio nepismen, preko toga da je otac pisanje učio samo kao sredstvo
izraza kakvog ideološkog koncepta, a ne i – ne daj bože -svrhu samom sebi, do
časa kada unuk sjeda za tipkovnicu i ima neslućenu, fantastičnu, još nedavno
nepojmljivu mogućnost za ljude otprije dvadesetak-tridesetak godina: da njegovo
pisanje nečeg što je promišljeno i stvoreno u minuti ili dvije, a mnogokad i
kraće - pročitaju tisuće ili milijuni…
taj skok kojeg smo prošli u možda malo više od pola stoljeća
(često i mnogo kraće) previše je nagao, a da bi ga pratila i odgovarajuća
svijest o značenju i smislu tog čina… pri tome nipošto ne izgleda samo po sebi kako
je sam čin (računalnog) opismenjavanja loš… zar zapravo nije sjajno to da je
nečiji djed stavljao otisak prsta a unuk sada piše komentare na netu?
problem nije u formi, nego u sadržaju te posude, jer još se
glina od koje je sačinjena nije ni ohladi, a pita je postala skuplja od
tepsije… zbog čega ih tako malo odlazi u slikarstvo ili glazbu pa tamo ne
prosipaju mrak? jednostavno zato što je područje pisane riječi – sada ojačano
kilobajtima i kilobipsima - i dalje opstalo kao učinkovito, široko, jako
sredstvo… poruke koje se čuju kada su izgovorene daleko su snažnije i
izravnije... dobra utjeha za ljude od riječi, ha?
ako život definiramo kao proces umiranja, onda on i nije
ništa drugo nego padanje na dno... ako je život ipak jedinstvena, čarobna i
neponovljiva pojava (s čime se teško neće složiti i najzajedljiviji cinik, jer
mu je smisao cinizma – ma kako skriven bio - upravo u obrani prava na drugačije
mišljenje), onda bi svakom kapljom valjalo strpljivo tkati to čudesno tkivo
pobratimstva u svemiru, bez obzira na savinute kukice i ponegdje istrošeno
tkanje... valjalo bi čuvati umjetnost riječi kao vještinu, umješnost lijepoga,
put u istinu i dobro...
(svibanj 2016.)
ovo je prvi tekst dulji od jedne kartice kojeg sam ikada
objavio u svemiru, ako se ne računa da sam kao klinac za čast i slavu sav
uzbuđen od toga u času kada bih slušao ozbiljan glas spikera koji je kasnije
prešao čak i na televiziju - pisao tekstove koje su čitali na jednoj radio
stanici; i da sam potom tridesetak godina i u poslu sastavljao pismena bruseći
gramatiku i pravopis... mogu se sada nastaviti smiješiti svojim tekstovima otprije
desetak godina na blogu; kao da se od ovog išta promijenilo nabolje - i za svijet, i za blog, a za mene?... i
poželjeti da nam i na Bloggeru ponekad bude lijepo onako kako nam je znalo biti
i na blogu... jer takvo što ovisi samo o nama koji smo ovdje... :)
Za sad ovdje nema nikakvih neprimjerenih komentara i komentatora, kreirali smo si jednu malu i lijepu zajednicu, a pošto nismo nigdje drugdje vidljivi osim sebi samima i povezanim blogerima, vjerujem da neće ni biti nikakvih neugodnosti osim možda ponekog neslaganja u postevima što je ok i za ljude
OdgovoriIzbrišiDa, moram potpisat kejtin komentar. Ovdje smo svi koji se znamo nema nikoga od toksičnih bar ne zasad. Ovog teksta se ne sjećam iako sam njuškao po arhivi na priašnjem blogu. I ja zasad repriziram postove s blog.hr-a dok se ne nađe nešto novog.
OdgovoriIzbrišiIsto se slažem s blogericom Kejtoo. Zaista smo stvorili jednu lijepu i ugodnu zajednicu. Naravno, svi smo mi različiti i imamo svoj mišljenja oko neke teme što treba poštivati i uvažiti.
OdgovoriIzbrišiNa blogu.hr problem je bio u adminu jer je neprofesionalno vodio blog pa i sama naslovnica nije dobro funkcionirala. Bilo je i nekoliko, toksičnih blogera kako je napisao TEATRALNI, koji su stvarali razdor među blogerima...Ovdje toga nema i nadam se da niti neće biti.
ova ekipa je standardno provjerena i pouzdana , neopterećema nacijom ni konfesijom i po tekstovima do sada svi smo zadržali onaj tematski nivo kojeg smo njegovali na starom blogu . Osim mene koja se još navikava na alate. Voljela bih dakako, sa se proširi čitalačka publika , da vidimo neke nove ljude koji nisu "iz našeg sokaka " ali izgleda, da to nije moguće.
OdgovoriIzbrišiA ništa, možemo pisati kao da pišemo za milijune a voditi računa o nas trideset... To i jest pravo čudo bloga; imaš mogućnost da te drugi ljudi čitaju i još u interakciji dobiješ nove ideje..... Pozdrav svima :)
OdgovoriIzbrišiMeni ni najmanje ne nedostaje ona naslovnica, apsolvirao sam popodne kod top blogerice s poluotoka tu temu :P Ni najmanje mi ne smeta pristojnost ovdje i privid suglasja, dapače, pišem po svome, vidljivost koju pokazuje statistika mi zadovoljava taštinu, a širit će se krug, još nas neki čitaju, oprezni nakon iskustva na pokojnoj platformi.
OdgovoriIzbrišiDivan tekst iz 2016-e! Glede ljepote druženja ovdje, iz tvojih usta u Božje uši! Neka bude kako si rekao! (Ovisi o nama, da, ali nešto i o Milosti Božjoj) :)
OdgovoriIzbrišiSjećam se ove tvoje slike "od nepismenog djeda do unuka koji se obraća hiljadama ili čak milijunima". Lijep tekst. Lakoća hejtanja i trolanja na Mrežama svakako je proporcionalna intenzitetu ili količini anonimnosti i njoj sukladnom nepreuzimanju odgovornosti.
OdgovoriIzbrišiKonačnooo pišem za sebe u miruuu, bez naslovnice i onih lista da imaš osječaj da si etiketa, ne fali mi blog hr uopšte, tu ja sam ja gospodar koga čitam i koga ne želim na svojoj listi, imam par ljudi i to mi je sasvim dovoljno.
OdgovoriIzbriši........neka se Ona brzo oporavi , mene su "zakočile" neke druge boli
OdgovoriIzbrišiNe znam, meni to sve pocinje nekako od toga kakav si, mogu biti anonimna a opet da zadrzim pristojnost, besmisleno mi je gubiti vrijeme na hejtanje s nekim iza tipkovnice.
OdgovoriIzbrišiPo meni je lose kada se covjek drzi nekoga kruga, ne pusta druge ljude u njega, ja sam uvijek za to da nas drugi mogu i pozitivno iznenaditi.
citiram te: "...onda bi svakom kapljom valjalo strpljivo tkati to čudesno tkivo pobratimstva u svemiru, bez obzira na savinute kukice i ponegdje istrošeno tkanje... valjalo bi čuvati umjetnost riječi kao vještinu, umješnost lijepoga, put u istinu i dobro..."...prelijepo, dojmljivo...post za gušt...lp
OdgovoriIzbrišiSvi nosimo svoju osobnost gdje god došli. Mogu ljudi nastupati anonimno, mijenjati nick i sl. ali kroz neko vrijeme se kroz postupke i načine komunikacije vidi kakav pristup imaju prema drugima.
OdgovoriIzbrišiSvi imamo životnih boli i ozljeda, kao i lijepih sretnih trenutaka, a kako ćemo se nositi s tim, to možemo samo mi odlučiti.
Ne volim osuđivati osobe koje susrećem na internetu, ne znam o njima dovoljno, ne znam što su proživjeli. Ako se ružno odnose prema drugima, radije ću se maknuti od njih. To je uvijek puno lakše učiniti na internetu, nego u nekim realnim situacijama.
Ono što me ispunjava je kad pročitam sadržaj u postovima blogera ili u komentarima koji mi uljepša dan, gdje nešto naučim, gdje se mogu nasmijati.
Zezamix, moglo bi se reći da imamo posve identičan stav. Doduše, može se čovjek micati od zla ako je neizbježno koliko hoće, a bezuspješno; no to je već stvaran život - na žalost, puno više nego net; ovdje se koliko toliko možeš maknuti od sile. Pozdrav svima i hvala na komentarima! :)
IzbrišiNeka se gospođa brzo oporavi a vama ugodno večer želim
OdgovoriIzbrišiKoliko god u pojedinim periodima života mislimo da imamo kontrolu nad...vlastitim životom...imamo klinac. Mi smo maslačkovo sjemenje nošeno vjetrovima. :)
OdgovoriIzbrišiMeni je ovdje najdraže to što nisam više sama, sad kad ste se okupili ovdje, imam društvo i poticaj za pisanje novih postova
OdgovoriIzbrišiVečerni Pozdrav Tebi u prolazu
OdgovoriIzbrišiMislim da smo ipak svi žalili za starim blogom. Ja sam zadnji dan
OdgovoriIzbrišiosjećala kao da gubim drage, iako nepoznate prijatelje. Sjedila sam
do kraja uz ekran.
A onda sve je opet tu. Nadam se lijepom prijateljstvu i izmjeni
razmišljanja.
Pratim, čitam, pozdravljam. :)
OdgovoriIzbrišiJutro, vesele me ovi susreti :)
OdgovoriIzbrišiOdlican post i s gustom sam procitala. Po godinama sam dugo bila na blog hr. Napisati i objaviti uvijek je bio onaj trenutak kad mi je to trebalo - moj odusak kako sam ga nekad zvala. Ovdje je drugacije,ali nadam se da ce biti bez "poludjelih tipkovnica" ;))
OdgovoriIzbriši