Plitka rasprava o nečinjenju

Ovaj tekst objavio sam na svom blogu ima valjda sedam godina. Sam sam sebi smiješan kada ga čitam; nevjerojatno je, ljudi moji, kada ispišete nekoliko tisuća kartica teksta kako bjelodano postane da ste postali netko sasvim drugi i novi. Ovo kao da je pisao neki drugi čovjek; čak bih rekao - ovaj današnji ja složio bi se po tvrdnjama u svemu s ovim piskaralom iz dvijetisućitih, ali po stilu, e to nikada... Ne zamjerite na ovom bedastom uvodu, ajmo skok na glavu :).

 ------

Svijet se izokrene i preobrazi, a u nama – u nama sve je isto; stigne doba u godini u kojem su ljudi više okrenuti sebi, smislu postojanja i djelovanja. Tako i sa mnom: na više mjesta zapodjenuo bi se za kavom, ručkom ili u običnom druženju kakav razgovor o tome što se može ili treba učiniti u zajednici u kojoj jesmo i kako gledati na druge ljude, na društvo i sebe.

 

Opći je konsenzus da se učiniti ne da ništa i da smo pred tolikom silom stvarnosti nemoćni. Zamijetio sam da se u toj prilici općenito ljudi imajući u vidu reakciju na takvo stanje i volju da se nešto učini grupiraju u dvije skupine: jedna, veća, koja na ovaj ili onaj počiva na odmaku od stvarnosti, posjedujući čitav naramak snažne volje da istu kritizira i pronalazi na žalost, uglavnom krivce u drugima i drugačijima - drugim ljudima općenito, ili obzirom na njihovu struku, stranku, naciju, vjeru, imovinski status - pa onda otrovnim strelicama bode gdje i kako može.

 

Druga je skupina pak u velikoj manjini, a obuhvaća ljude koji su dosljedno okrenuti lijepome i dobrome; ta dosljednost ne očituje se toliko zapravo u okrenutosti i interesu za opažanjem stvari (iako je, vjerojatno, da bi čovjek bio vedar, presudno prije svega zatisnuti oči i uši da ne čuju i ne vide zlo), koliko u načinu reakcije: usudio bih se reći da termin kojeg sam kod jednog dobrog prijatelja pročitao, a glasi - vedra prostodušnost, prilično odgovara zatečenom stanju.

 

Cinizam s jedne strane pliva između dviju nemogućnosti: prve, propuštanja reakcije koju inteligencija čovjeku nameće kao nužnost /što vele doli "puka bi da ne reče"/ i druge, nemogućnosti išta istinski učiniti po pitanju otklanjanja uzroka nezadovoljstva /jer u protivnome prestaje biti cinizmom i postaje akcija, koja često biva pogubna, krvava, kaotična/. Pobuna je po sebi legitimna, prirodna i ljudska, ali ne uspijeva niti smanjiti, a kamo li uništiti nezadovoljstvo. Ma koliko se razlikovali u početnom slovu pogleda na svijet (k ili c, ovisno o starogrčkoj filozofskoj školi) općenito za sve važi parafraza kako trljanjem želuca nije moguće utažiti glad, pa nezadovoljstvo u pravilu generira novo nezadovoljstvo, a ako izostane uživanje u tuđoj muci, zatvara se krug u kojemu radosti nema.

 

Cinizam jest, kako kažu, oklop ljudskosti, a predstavlja slobodan i samosvjestan izbor pametnih ljudi da protumače i reagiraju na težak, turoban, neizvjestan svijet oko sebe. Pri tome sustav vrijednosti najčešće okrenut materijalnome, dakle - imanju nasuprot bivanja - i nije od presudna značaja, premda je bespotrebnost dosljedno najviša vrlina. Rekao bih da je ta i takva bespotrebnost okrunjena na žalost imperativom da sam „ja“ bolji od drugoga, a tu – kako nas uče mnogi – zapravo i počinje zlo među ljudima. Činjenje zahtijeva selekciju, eliminaciju, nadvladavanje, silu. Zbog toga i otuda i toliko nečinjenja: oportunizam je sveti gral svake entropije; voda dere stijenje u šljunak, a šljunak u prah, sve do ničega.

 

Vedrina dotle često, makar i u sitnim koracima, liječi i krijepi - dušu, pa i okoliš, sužava utjecaj i značenje svijeta na puku pozornicu, vapi za suzdržavanjem, konstruiranjem spokoja i strpljivom potragom za mrvom zlata u jami od blata. Prostodušno vedri ljudi svijetle u tami sebi i drugima, jer oni, a ne cinici, pružaju ruke palima i govore riječi potpore. Nerijetko će mnogi stići do zaključka kako je velik broj ljudskih života promašen jer uključenost u sustav i svijet zapravo znači isključenost od sebe, pa što je „uspješnost“ veća to je i udaljenost od suštine veća. Ako utvrdimo da ostati i opstati u ovome svijetu predstavlja vrlinu - onda se postavlja pitanje postoji li vrlina viša od te i valja li je dostizati.

 

Neću se ovdje nipošto usuditi generalno favorizirati ovaj potonji, necinički pogled na svijet, jer i sam sam ga nerijetko znao izdavati, pomalo i potiho, kakvom sitnom i tmurnijom upadicom koja bi možda blažem promatraču mogla promaći kao dobronamjerna šala, pa me se teško u tom pogledu može smatrati dosljednim, no sjetit ću se na koncu jedne mudre čini mi se Andrićeve, koja veli da bi bez aktivnih ljudi ovaj svijet bio nemoguć, ali bez pasivnih - bio bi nepodnošljiv.

 

Za zaključiti je da bezmalo u svakome od nas čuče i po jedan cinik i jedan prostodušni lik, boreći se temeljito, teško i za svog našeg vijeka oko toga kakav će izgledati svijet u kojem jesmo, ovisno o tome koji će u kojem trenutku nadvladati.

 

Na ovom bi mjestu cinik primijetio: ah, blago siromašnima duhom. Ili, što bi u onom vicu kazao Mujo, između ljepote i gluposti, biram potonje, jer valja podržavati trajne vrijednosti.