Ovaj tekst objavio sam na svom blogu ima valjda sedam godina. Sam sam sebi smiješan kada ga čitam; nevjerojatno je, ljudi moji, kada ispišete nekoliko tisuća kartica teksta kako bjelodano postane da ste postali netko sasvim drugi i novi. Ovo kao da je pisao neki drugi čovjek; čak bih rekao - ovaj današnji ja složio bi se po tvrdnjama u svemu s ovim piskaralom iz dvijetisućitih, ali po stilu, e to nikada... Ne zamjerite na ovom bedastom uvodu, ajmo skok na glavu :).
Svijet se izokrene i preobrazi, a u nama – u nama sve je
isto; stigne doba u godini u kojem su ljudi više okrenuti sebi, smislu
postojanja i djelovanja. Tako i sa mnom: na više mjesta zapodjenuo bi se za
kavom, ručkom ili u običnom druženju kakav razgovor o tome što se može ili
treba učiniti u zajednici u kojoj jesmo i kako gledati na druge ljude, na društvo
i sebe.
Opći je konsenzus da se učiniti ne da ništa i da smo pred
tolikom silom stvarnosti nemoćni. Zamijetio sam da se u toj prilici općenito
ljudi imajući u vidu reakciju na takvo stanje i volju da se nešto učini
grupiraju u dvije skupine: jedna, veća, koja na ovaj ili onaj počiva na odmaku
od stvarnosti, posjedujući čitav naramak snažne volje da istu kritizira i
pronalazi na žalost, uglavnom krivce u drugima i drugačijima - drugim ljudima
općenito, ili obzirom na njihovu struku, stranku, naciju, vjeru, imovinski
status - pa onda otrovnim strelicama bode gdje i kako može.
Druga je skupina pak u velikoj manjini, a obuhvaća ljude
koji su dosljedno okrenuti lijepome i dobrome; ta dosljednost ne očituje se
toliko zapravo u okrenutosti i interesu za opažanjem stvari (iako je,
vjerojatno, da bi čovjek bio vedar, presudno prije svega zatisnuti oči i uši da
ne čuju i ne vide zlo), koliko u načinu reakcije: usudio bih se reći da termin
kojeg sam kod jednog dobrog prijatelja pročitao, a glasi - vedra prostodušnost,
prilično odgovara zatečenom stanju.
Cinizam s jedne strane pliva između dviju nemogućnosti:
prve, propuštanja reakcije koju inteligencija čovjeku nameće kao nužnost /što
vele doli "puka bi da ne reče"/ i druge, nemogućnosti išta istinski
učiniti po pitanju otklanjanja uzroka nezadovoljstva /jer u protivnome prestaje
biti cinizmom i postaje akcija, koja često biva pogubna, krvava, kaotična/.
Pobuna je po sebi legitimna, prirodna i ljudska, ali ne uspijeva niti smanjiti,
a kamo li uništiti nezadovoljstvo. Ma koliko se razlikovali u početnom slovu
pogleda na svijet (k ili c, ovisno o starogrčkoj filozofskoj školi) općenito za
sve važi parafraza kako trljanjem želuca nije moguće utažiti glad, pa
nezadovoljstvo u pravilu generira novo nezadovoljstvo, a ako izostane uživanje
u tuđoj muci, zatvara se krug u kojemu radosti nema.
Cinizam jest, kako kažu, oklop ljudskosti, a predstavlja
slobodan i samosvjestan izbor pametnih ljudi da protumače i reagiraju na težak,
turoban, neizvjestan svijet oko sebe. Pri tome sustav vrijednosti najčešće
okrenut materijalnome, dakle - imanju nasuprot bivanja - i nije od presudna
značaja, premda je bespotrebnost dosljedno najviša vrlina. Rekao bih da je ta i
takva bespotrebnost okrunjena na žalost imperativom da sam „ja“ bolji od
drugoga, a tu – kako nas uče mnogi – zapravo i počinje zlo među ljudima.
Činjenje zahtijeva selekciju, eliminaciju, nadvladavanje, silu. Zbog toga i
otuda i toliko nečinjenja: oportunizam je sveti gral svake entropije; voda dere
stijenje u šljunak, a šljunak u prah, sve do ničega.
Vedrina dotle često, makar i u sitnim koracima, liječi i
krijepi - dušu, pa i okoliš, sužava utjecaj i značenje svijeta na puku
pozornicu, vapi za suzdržavanjem, konstruiranjem spokoja i strpljivom potragom
za mrvom zlata u jami od blata. Prostodušno vedri ljudi svijetle u tami sebi i
drugima, jer oni, a ne cinici, pružaju ruke palima i govore riječi potpore. Nerijetko
će mnogi stići do zaključka kako je velik broj ljudskih života promašen jer
uključenost u sustav i svijet zapravo znači isključenost od sebe, pa što je
„uspješnost“ veća to je i udaljenost od suštine veća. Ako utvrdimo da ostati i
opstati u ovome svijetu predstavlja vrlinu - onda se postavlja pitanje postoji
li vrlina viša od te i valja li je dostizati.
Neću se ovdje nipošto usuditi generalno favorizirati ovaj
potonji, necinički pogled na svijet, jer i sam sam ga nerijetko znao izdavati,
pomalo i potiho, kakvom sitnom i tmurnijom upadicom koja bi možda blažem
promatraču mogla promaći kao dobronamjerna šala, pa me se teško u tom pogledu
može smatrati dosljednim, no sjetit ću se na koncu jedne mudre čini mi se
Andrićeve, koja veli da bi bez aktivnih ljudi ovaj svijet bio nemoguć, ali bez
pasivnih - bio bi nepodnošljiv.
Za zaključiti je da bezmalo u svakome od nas čuče i po
jedan cinik i jedan prostodušni lik, boreći se temeljito, teško i za svog našeg
vijeka oko toga kakav će izgledati svijet u kojem jesmo, ovisno o tome koji će
u kojem trenutku nadvladati.
Na ovom bi mjestu cinik primijetio: ah, blago siromašnima
duhom. Ili, što bi u onom vicu kazao Mujo, između ljepote i gluposti, biram
potonje, jer valja podržavati trajne vrijednosti.
Dragi, širokomašeći vjetar ostaješ u prepoznatljivom stilu između realnog cnizma kojega se ne lišavamo u ime neke nepostojeće finoće i "zeza" s Mujom koji s pravom njeguje trajne vrijednosti jer,,ljudska glupost je svemirski velika i nikada neće ni sa čim biti umanjena.....U svakom slučaju, plivajući uzvodno veselimo veselju dolaska
OdgovoriIzbrišiOhoho koja analiza. Ja ću ovako. Ako ćemo o razlici napr. između glupog i pametnog, to ide nekako ovako.
OdgovoriIzbrišiPametan se može praviti glup, dok se glup ne može praviti pametan. Evo moja malecka analiza kroz šalu.
Da, čovjek se mijenja, to si dobro primijetio. Lp
Sa,o da dodam. Dizajn ti je dobar.
OdgovoriIzbrišiAjme, baš je osvježenje čitati nešto ovako.
OdgovoriIzbrišiRealno, katapultiralo me na fakultetske godine
Ali, slažem se! Ne mogu svi biti jednake ni pameti ni karaktera.
U ovom životinjskom carstvu raznolikost je presudna
uvijek je dobro biti malo drugačiji, da smo svi isti, bilo bi dosadno
OdgovoriIzbrišiTreba raditi na toj kolektivnoj svijesti, ona nas koči da zakoračimo u svjetlije doba, ljudi se mijenjaju, ali nedovoljno brzo i nedovoljno količinski da bi nekakva vidljiva promjena na dobro, stupila.
OdgovoriIzbrišiOtkako pročitah "Kritiku ciničkog uma" uvijek kinik, nikad cinik! Zatim me taj Sloterdijk oduševio u tv emisiji "Svi razgovarate o djeci, umjesto s djecom", e onda je čovjek počeo lutati, u Puli na sajmu knjiga mi je već bio manje uvjerljiv, da bi sad konačno izgubio kredite kod mene kao ideolog kampanje protiv mobitela u dječjim rukama, sav ustrašen kakve sve opasnosti djeci prijete, svejedno, ne odričem se "Kritike ciničkog uma" kao remek djela, ja nisam od onih koji brišu Đilase i Rankoviće s povijesnih fotografija, niti Modrine s bloga kad one brišu mene ili ovaj put jesam na dva dana kazne ;)
OdgovoriIzbriši