Samo da rata ne bude

 

(izvor: t-portal, prijenos s YouTubea)

 

Govorili su da u onoj bivšoj državi, što je gore - to je nogomet bolji. Kada je prijetio raspad početkom sedamdesetih, Jugoslavija je koju godinu ranije zamalo postala prvakom Europe, a još koju godinu ranije bila četvrta na svijetu i prva na Olimpijadi. Onda kada je državi išlo dobro kao sedamdesetih, nije se mogla kvalificirati niti na kakvo prvenstvo, a kamo li osvojiti ga.

 

I tako je devedesete stigla Italija i svjetsko prvenstvo - pred sam raspad. Reprezentacija je nakon maksimirskog kaosa s notornim Arkanom i Delijama u svibnju ispraćena zvižducima i navijanjem u prijateljskoj utakmici za Nizozemsku, tolikim da je njihov selektor na konferenciji nakon utakmice rekao kako nije imao pojma da u Zagrebu imaju mnogo navijača. A onda je uslijedio put od trnja - gotovo do zvijezda.

 

U prvoj utakmici Jugu je hametice porazila Njemačka, pa je potom jedva pobijeđena Kolumbija, te je nakon rutinske pobjede nad UAE u osmini finala dvama majstorijama Stojkovića nadjačana Španjolska.

 

Četvrtfinale je donijelo mitski dvoboj sa svjetskim prvacima Argentincima, predvođenim kraljem Maradonom. Čak i igra s desetoricom radi ranog isključenja legendarnog Šabanadžovića nije značila poraz; dapače - pokazalo se da ono što je forsirao tadašnji selektor Ivica Osim, Hrvat iz Sarajeva na privremenom radu u Beogradu - uopće nije loše. Naime, odavna već, iako su ga dok je igrao nogomet zvali Strauss sa Grbavice, Osim je - pokoj mu duši - nauštrb svog ugleda i imidža u momčad gurao velik dio takozvanih radilica; igrača manjeg nogometnog znanja i umijeća - koji su prvi puta u povijesti nogometa na ovim prostorima počeli igrati obaveznu igru, čuvajući protivničke asove i onemogućujući im trkom i zalaganjem da nadjačavaju protivnika. Otprilike, situacija je bila takva kao da u Hrvatskoj na klupi imate četiri Perišića, a igraju četiri More ili Sučića. I k tome još - možete zamisliti kakav je to odjek imalo na drugoj strani Drine - najveći umjetnici poput Savićevića ili strijelci poput Pančeva bili su podređeni u odnosu na ove "radnike", najčešće Bosance ili Crnogorce; čak i jednog fanatičnom radnom kodeksu odanog Slovenca koji je ipak opreza radi prijavio ozljedu pred utakmicu s Argentinom.

 

Držala se "bivša" tako u Firenzi ne devedeset, nego stoidvadeset minuta, čak imala s igračem manje i više šansi od svjetskih prvaka, a onda se pristupilo izvođenju penala. Selektor je igračima prepustio da biraju sami tko će pucati, pa otišao u svlačionicu, a teret su umjesto onih umjetnika - baš kao u nekakvom ratu - preuzeli ovi šljakeri, hajde - da budemo pošteni - izuzevši Piksija Stojkovića. No, nije pomoglo čak niti to da je Tomica Ivković, današnji ugledni komentator državne televizije, obranio penal samom kralju Maradoni, i to za okladu (nakon što je to već učinio nekoliko mjeseci ranije u nekom meču europskog kupa). Piksi je pogodio prečku; Hadžija Hadžibegić i Brnović su pucali mlako i njihove udarce obranio je argentinski golman.

 

San o polufinalu otišao je u dim. Doduše, mene je te lipanjske večeri više zanimalo nešto drugo, pa sam od tuge poraza tješio svoju ožalošćenu draganu koja se netom bila navukla na nogomet; ipak se radilo o svjetskom prvenstvu, je li. Eh, vraška je stvar taj nogomet. Mene baš nikada nije uspio dovesti do suza; ja sam navijač Zagreba; naučio sam na poraze i batine kao što paščad brzo nauči na život. Kada godinama sam stojiš na tribini, navijaš za one koje svi ostali zovu Pjesnici i shvatiš kako je poraz sastavni dio života. Iza tebe nema nikoga do dugih sjena na cesti od Jukićeve i Prilaza pa kući; tada razumiješ kako je čitav život neko ludo loptanje radi kojeg ne valja plakati, ako baš ne zaboli tu negdje, oko srca. Tu školu one strašne lipanjske večeri nije još bila prošla moja Najdraža, pa je nakon promašenih penala plakala, čudeći se kako ja gledam nogomet od rođenja, a sada sam hladan kao špricer. I dapače, nemam volje više gledati niti nekakvu Italiju i Irsku navečer u zadnjem četvrtfinalu; vrag odnio i nogomet i Maradonu i Tota Schilaccija; možemo bar jednom u miru ići popiti pivo ili se maziti pod zvijezdama.

 

- - -

 

Mjesec dana potom na kninske će ceste izići ugroženi naoružani bradonje, a u Splitu će još mjesec dana kasnije iznad semafora gorjeti jugoslavenska zastava, dok će igrači Partizana (i među njima trener Hrvat i još mnoštvo Hrvata, Crnogoraca i Slovenaca) spašavati glavu trčeći prema svlačionici pred naletom ostrašćene rulje. Da stvar bude dotjerana do apsurda, prvi Hrvat koji je poginuo od srpske ruke pri stvaranju hrvatske države bit će još mjesec dana kasnije - Srbin Goran Alavanja na straži nekakvog punkta ceste kod Benkovca; baš onaj iz strašnog pitanja koje će samrtno bolesni Jovan Rašković postaviti notornom Simi Dubaijću koji mjesec poslije u nekom beogradskom parku, a ovaj će mu na pitanje odgovoriti navlas isto što i svi ljubitelji stvaranja novih država. Dragan Tanasić svjedoči tako u nekom svome zapisu kako su on i "... Rašković nakon ubojstva Alavanje sreli Dubajića u Beogradu, koji je na Raškovićevo pitanje “Ko je ubio Stojana Galamonju?” odgovorio: “Nisam ja, to su uradili drugi.” “Pa dobro Simo, što ubiste Srbina?”, zapitao ga je Rašković, a ovaj hladno odgovorio... “Zato što je valjalo!”..."

 

Da, to je taj stravičan posao koji je oduvijek valjao: gubiti tuđe glave za vlastitu državu. Slavlje je moglo početi: iako sam imao dvadeset i koju, bilo mi je već te jeseni posve jasno kako Jugoslavija više nema baš nikakve šanse za opstanak. Dapače, još sam koju godinu ranije u onoj vojsci osjetio što to znači mržnja među ljudima - a ona je sada rasla spiralno, u nebesa; jedan nogometni rezultat tu doista ništa nije mogao promijeniti.

 

Sve ono što mi je sljedećeg proljeća bilo važno, jest misao o tome da ne zarati: kada bih se sjetio Srba, ili Bosanaca, ili Makedonaca, ja nisam razmišljao o masi, nego o običnim, jednostavnim ljudima; dječacima iz Novog Beograda, Titova Velesa, Mitrovice ili Velenja - iz one vojske, s kojima sam tek koji mjesec ranije dijelio dobro i zlo. Zamisliti da bi oni mogli umrijeti radi takvih stvari kao što su država ili narod, meni je bilo - nezamislivo. Bio sam još toliko mlad i bedast pa sam vjerovao da većina ljudi nije toliko glupa i zla da pristane ubijati druge radi takvih stvari kao što su narod, država, vosjka; jer rat i nije ništa drugo do li ubijanje koji prolazi nekažnjeno. Umjesto da pokupim djevojku i pođem van gdje me čekao posao, u nekakvu Norvešku, zauvijek zalupivši vratima, ja sam ovdje ostao radi ostarjele, nasmrt bolesne mame i Drage koja će sve do danas, kao da Joj je još uvijek dvadeset, govoriti samo one najslađe riječi o voljenju koje čovjek sa ženinih usta želi čuti - i čekao što će se zbiti.

 

Na oltar stvaranja nove države (po otvorenim izjavama njenih kumova i s ove strane) trebalo je prinijeti tričavih nekoliko tisuća života. Ih, šta ti je to; vikali su zadovoljno mašući krpama i pjevajući neke nove pjesme o četama i borbama. Dobro, ne možeš ne razumjeti njihovo oduševljenje; osobito ako se radi o životima njih ili njihovih najmilijih; svi su oni sve svoje do kučeta i paščeta sklonili na sigurno, od Austrije i Cipra do Srbije. Kao slab ljubitelj oružanih bitaka, vrlo rano shvatio sam hvala Bogu da u tom poslu za mene nema mjesta pa se nakon što sam se uspio izvući od jednogodišnjeg boravka pod oružjem, posvetio barem struci i poslu.

 

I zaboravio na države i promjene - ili se barem trudio tako učiniti, svjestan da bih svaku državu smio zvati svojom samo kada bih to uopće htio, ali i da svaka od njih itekako čovjeku umije pokazati zube, kao da je neka neman, tuđa i posve strana. Jer, države - to su ljudi; oni koji ih vode, i opslužuju i brane; oni koji u njima i za njih i od njih žive - na svoj, a nerijetko i tuđ račun.

 

Onda je negdje pred koju godinu, valjda o nekoj okrugloj obljetnici one firentinske bitke iz devedesete, ondašnji kapetan reprezentacije Hadžibegić, isti onaj koji je promašio taj penal, izjavio kako je stoposto siguran da je baš on kriv za rat u bivšoj državi i dvjesta tisuća mrtvih glava: da sam onomad pogodio, rata ne bi bilo!

 

Takav kakav sam, kada netko nešto kaže - a ja prvo pomislim na riječi; ne pomislim na njihovo značenje. Pa rekoh, Hadžija, kume, ti si barem oduvijek bio čvrst momak; sjećam ga se još kao dvadesetogodišnjaka kada je bez pardona u poslovičnoj borbi za opstanak u Kranjčevićevoj znao pokupiti Slaveka Kovačića na zemlju kao da je obična jelova daska. I šta sad, baš ti - ti ćeš ovako pjesnički, pa prvo na sebe, nevjerojatno. Kud je ovaj svijet otišao!

 

Osobno volim izjave u kojima ljudi kritički razmišljaju sami o sebi i svojim postupcima, no ovdje sam odmah hladno odmahnuo rukom: kakva besmislica; što sve danas čovjek po fejsovima i portalima ne može pročitati. Rat se u glavama budućih vođa i njihovih sljedbenika kuhao godinama ranije; zaustaviti spiralu mržnje započetu još valjda ubojstvom Stjepana Radića u Beogradu - jednim udarcem na gol s jedanaesterca doista je nemoguće. Rat je kuhao u svima nama desetljećima ranije, jer ako sam išta za život naučio još od djetinjstva - baš u toj, bivšoj državi, to je da ljudi najradije jedno misle, drugo govore a treće rade - i onda u toj mutnoj bari love ribe, živeći svoje male, sitne živote nekad kao lovci, nekad kao lovina, ali rijetko kao osamljeni vitezovi.

 

No, ono što me posve prenulo iz takvog razmišljanja, bio je razgovor s mojim već pomalo ostarjelim prijateljem, profesorom književnosti kojem su kroz ruke prošle tridesetitri generacije mladaca upravo negdje od tog rata pa do danas, a za taj veličanstven i mukotrpan posao država koju je stvarao i branio svojim rukama odužila mu se s kakvim sedamstotinjak eura mirovine (jer je odbio biti invalidom rata i nastavio pošteno raditi s djecom do starosti). Dragovoljac iz rata - koji je pušku uzeo u ruke tjednima prije mene, što sam ga uzalud tog strašnog rujna čekao po ondašnjim punktovima za kave i pive, od Zvečke do Blata i od Prižbe do Aleksinca, pa sam za njegov odlazak u rat saznao tek zabrinuto telefonom dozvavši njegovu staru i uplakanu majku - pričao mi je neki dan svoje zanesene priče o tome kako mi možemo sanjariti o poštenju koliko hoćemo, ali da je sada, na rubu sedamdesete, duboko uvjeren kako uspjeha hrvatskog nogometa sigurno ne bi bilo da nije bilo Mamića i kumova. Batali ti demokraciju, sposobnost i vještine; ako nemaš čvrstu ruku i uvjerenje mase koja te spremna slijepo slijediti - u svijetu si osuđen na propast!

 

A uspjeh hrvatskog nogometa ljudi opet doživljavaju i kao hrvatski uspjeh; nema u toj prečici nikakve sumnje - i tako hrvatski nogomet gradi hrvatski identitet, osjećaj, važnost.

 

I tako, rečenica po rečenica - stigosmo i do Firenze, pa čovjek veli: sada sam duboko uvjeren, da su tada ovi postali svjetski prvaci, nikad ne bi zaratilo - jer bi ovi koji su bili za stvaranje novih država ostali u manjini. Ljudi svoje živote proživljavaju u blatu, a glave su im u bajkama; daj im priču, vjerovanje, razlog za slavlje i veličinu - i progutat će sve što treba. Mržnju, ili ljubav - strašno - ali svejedno.

 

Hej, to priča čovjek koji je skoro glavu ostavio po nekim tamo Rajićima i Novskama; a sada govori o tome da je Hadžija Faruk za milimetar profulao Jugu!

 

Kakva glupost. No, kada bolje razmisliš - kakva fantazija! Da, život je glupost i fantazija. Ne dvjesta tisuća glava; da jedan običan šut na gol može spasiti jednu jedinu pa da ostane na mjestu i živi dalje svoj život, ma koliko bio običan, besmislen ili promašen - pa ima li uistinu poštena čovjeka koji na takvo što ne bi pristao?