(izvor: t-portal, prijenos s YouTubea)
Govorili su da u onoj bivšoj državi, što je gore - to je
nogomet bolji. Kada je prijetio raspad početkom sedamdesetih, Jugoslavija je
koju godinu ranije zamalo postala prvakom Europe, a još koju godinu ranije bila
četvrta na svijetu i prva na Olimpijadi. Onda kada je državi išlo dobro kao
sedamdesetih, nije se mogla kvalificirati niti na kakvo prvenstvo, a kamo li
osvojiti ga.
I tako je devedesete stigla Italija i svjetsko prvenstvo -
pred sam raspad. Reprezentacija je nakon maksimirskog kaosa s notornim Arkanom
i Delijama u svibnju ispraćena zvižducima i navijanjem u prijateljskoj utakmici
za Nizozemsku, tolikim da je njihov selektor na konferenciji nakon utakmice rekao
kako nije imao pojma da u Zagrebu imaju mnogo navijača. A onda je uslijedio put
od trnja - gotovo do zvijezda.
U prvoj utakmici Jugu je hametice porazila Njemačka, pa je
potom jedva pobijeđena Kolumbija, te je nakon rutinske pobjede nad UAE u osmini
finala dvama majstorijama Stojkovića nadjačana Španjolska.
Četvrtfinale je donijelo mitski dvoboj sa svjetskim
prvacima Argentincima, predvođenim kraljem Maradonom. Čak i igra s desetoricom
radi ranog isključenja legendarnog Šabanadžovića nije značila poraz; dapače -
pokazalo se da ono što je forsirao tadašnji selektor Ivica Osim, Hrvat iz
Sarajeva na privremenom radu u Beogradu - uopće nije loše. Naime, odavna već,
iako su ga dok je igrao nogomet zvali Strauss sa Grbavice, Osim je - pokoj mu
duši - nauštrb svog ugleda i imidža u momčad gurao velik dio takozvanih
radilica; igrača manjeg nogometnog znanja i umijeća - koji su prvi puta u
povijesti nogometa na ovim prostorima počeli igrati obaveznu igru, čuvajući
protivničke asove i onemogućujući im trkom i zalaganjem da nadjačavaju
protivnika. Otprilike, situacija je bila takva kao da u Hrvatskoj na klupi
imate četiri Perišića, a igraju četiri More ili Sučića. I k tome još - možete
zamisliti kakav je to odjek imalo na drugoj strani Drine - najveći umjetnici poput
Savićevića ili strijelci poput Pančeva bili su podređeni u odnosu na ove
"radnike", najčešće Bosance ili Crnogorce; čak i jednog fanatičnom
radnom kodeksu odanog Slovenca koji je ipak opreza radi prijavio ozljedu pred
utakmicu s Argentinom.
Držala se "bivša" tako u Firenzi ne devedeset,
nego stoidvadeset minuta, čak imala s igračem manje i više šansi od svjetskih
prvaka, a onda se pristupilo izvođenju penala. Selektor je igračima prepustio
da biraju sami tko će pucati, pa otišao u svlačionicu, a teret su umjesto onih
umjetnika - baš kao u nekakvom ratu - preuzeli ovi šljakeri, hajde - da budemo
pošteni - izuzevši Piksija Stojkovića. No, nije pomoglo čak niti to da je
Tomica Ivković, današnji ugledni komentator državne televizije, obranio penal
samom kralju Maradoni, i to za okladu (nakon što je to već učinio nekoliko
mjeseci ranije u nekom meču europskog kupa). Piksi je pogodio prečku; Hadžija
Hadžibegić i Brnović su pucali mlako i njihove udarce obranio je argentinski
golman.
San o polufinalu otišao je u dim. Doduše, mene je te
lipanjske večeri više zanimalo nešto drugo, pa sam od tuge poraza tješio svoju
ožalošćenu draganu koja se netom bila navukla na nogomet; ipak se radilo o
svjetskom prvenstvu, je li. Eh, vraška je stvar taj nogomet. Mene baš nikada
nije uspio dovesti do suza; ja sam navijač Zagreba; naučio sam na poraze i
batine kao što paščad brzo nauči na život. Kada godinama sam stojiš na tribini,
navijaš za one koje svi ostali zovu Pjesnici i shvatiš kako je poraz sastavni
dio života. Iza tebe nema nikoga do dugih sjena na cesti od Jukićeve i Prilaza
pa kući; tada razumiješ kako je čitav život neko ludo loptanje radi kojeg ne
valja plakati, ako baš ne zaboli tu negdje, oko srca. Tu školu one strašne
lipanjske večeri nije još bila prošla moja Najdraža, pa je nakon promašenih
penala plakala, čudeći se kako ja gledam nogomet od rođenja, a sada sam hladan
kao špricer. I dapače, nemam volje više gledati niti nekakvu Italiju i Irsku
navečer u zadnjem četvrtfinalu; vrag odnio i nogomet i Maradonu i Tota
Schilaccija; možemo bar jednom u miru ići popiti pivo ili se maziti pod
zvijezdama.
- - -
Mjesec dana potom na kninske će ceste izići ugroženi
naoružani bradonje, a u Splitu će još mjesec dana kasnije iznad semafora
gorjeti jugoslavenska zastava, dok će igrači Partizana (i među njima trener
Hrvat i još mnoštvo Hrvata, Crnogoraca i Slovenaca) spašavati glavu trčeći
prema svlačionici pred naletom ostrašćene rulje. Da stvar bude dotjerana do
apsurda, prvi Hrvat koji je poginuo od srpske ruke pri stvaranju hrvatske
države bit će još mjesec dana kasnije - Srbin Goran Alavanja na straži nekakvog
punkta ceste kod Benkovca; baš onaj iz strašnog pitanja koje će samrtno bolesni
Jovan Rašković postaviti notornom Simi Dubaijću koji mjesec poslije u nekom
beogradskom parku, a ovaj će mu na pitanje odgovoriti navlas isto što i svi
ljubitelji stvaranja novih država. Dragan Tanasić svjedoči tako u nekom svome
zapisu kako su on i "... Rašković nakon ubojstva Alavanje sreli Dubajića u
Beogradu, koji je na Raškovićevo pitanje “Ko je ubio Stojana Galamonju?”
odgovorio: “Nisam ja, to su uradili drugi.” “Pa dobro Simo, što ubiste
Srbina?”, zapitao ga je Rašković, a ovaj hladno odgovorio... “Zato što je
valjalo!”..."
Da, to je taj stravičan posao koji je oduvijek valjao:
gubiti tuđe glave za vlastitu državu. Slavlje je moglo početi: iako sam imao
dvadeset i koju, bilo mi je već te jeseni posve jasno kako Jugoslavija više
nema baš nikakve šanse za opstanak. Dapače, još sam koju godinu ranije u onoj
vojsci osjetio što to znači mržnja među ljudima - a ona je sada rasla spiralno,
u nebesa; jedan nogometni rezultat tu doista ništa nije mogao promijeniti.
Sve ono što mi je sljedećeg proljeća bilo važno, jest misao
o tome da ne zarati: kada bih se sjetio Srba, ili Bosanaca, ili Makedonaca, ja
nisam razmišljao o masi, nego o običnim, jednostavnim ljudima; dječacima iz
Novog Beograda, Titova Velesa, Mitrovice ili Velenja - iz one vojske, s kojima
sam tek koji mjesec ranije dijelio dobro i zlo. Zamisliti da bi oni mogli
umrijeti radi takvih stvari kao što su država ili narod, meni je bilo -
nezamislivo. Bio sam još toliko mlad i bedast pa sam vjerovao da većina ljudi
nije toliko glupa i zla da pristane ubijati druge radi takvih stvari kao što su
narod, država, vosjka; jer rat i nije ništa drugo do li ubijanje koji prolazi
nekažnjeno. Umjesto da pokupim djevojku i pođem van gdje me čekao posao, u
nekakvu Norvešku, zauvijek zalupivši vratima, ja sam ovdje ostao radi
ostarjele, nasmrt bolesne mame i Drage koja će sve do danas, kao da Joj je još
uvijek dvadeset, govoriti samo one najslađe riječi o voljenju koje čovjek sa
ženinih usta želi čuti - i čekao što će se zbiti.
Na oltar stvaranja nove države (po otvorenim izjavama
njenih kumova i s ove strane) trebalo je prinijeti tričavih nekoliko tisuća
života. Ih, šta ti je to; vikali su zadovoljno mašući krpama i pjevajući neke
nove pjesme o četama i borbama. Dobro, ne možeš ne razumjeti njihovo
oduševljenje; osobito ako se radi o životima njih ili njihovih najmilijih; svi
su oni sve svoje do kučeta i paščeta sklonili na sigurno, od Austrije i Cipra
do Srbije. Kao slab ljubitelj oružanih bitaka, vrlo rano shvatio sam hvala Bogu da u tom poslu za mene nema mjesta pa se nakon što sam se uspio
izvući od jednogodišnjeg boravka pod oružjem, posvetio barem struci i poslu.
I zaboravio na države i promjene - ili se barem trudio tako
učiniti, svjestan da bih svaku državu smio zvati svojom samo kada bih to uopće
htio, ali i da svaka od njih itekako čovjeku umije pokazati zube, kao da je
neka neman, tuđa i posve strana. Jer, države - to su ljudi; oni koji ih vode, i
opslužuju i brane; oni koji u njima i za njih i od njih žive - na svoj, a
nerijetko i tuđ račun.
Onda je negdje pred koju godinu, valjda o nekoj okrugloj
obljetnici one firentinske bitke iz devedesete, ondašnji kapetan reprezentacije
Hadžibegić, isti onaj koji je promašio taj penal, izjavio kako je stoposto
siguran da je baš on kriv za rat u bivšoj državi i dvjesta tisuća mrtvih glava:
da sam onomad pogodio, rata ne bi bilo!
Takav kakav sam, kada netko nešto kaže - a ja prvo pomislim
na riječi; ne pomislim na njihovo značenje. Pa rekoh, Hadžija, kume, ti si
barem oduvijek bio čvrst momak; sjećam ga se još kao dvadesetogodišnjaka kada
je bez pardona u poslovičnoj borbi za opstanak u Kranjčevićevoj znao pokupiti
Slaveka Kovačića na zemlju kao da je obična jelova daska. I šta sad, baš ti -
ti ćeš ovako pjesnički, pa prvo na sebe, nevjerojatno. Kud je ovaj svijet
otišao!
Osobno volim izjave u kojima ljudi kritički razmišljaju
sami o sebi i svojim postupcima, no ovdje sam odmah hladno odmahnuo rukom:
kakva besmislica; što sve danas čovjek po fejsovima i portalima ne može
pročitati. Rat se u glavama budućih vođa i njihovih sljedbenika kuhao godinama
ranije; zaustaviti spiralu mržnje započetu još valjda ubojstvom Stjepana Radića
u Beogradu - jednim udarcem na gol s jedanaesterca doista je nemoguće. Rat je
kuhao u svima nama desetljećima ranije, jer ako sam išta za život naučio još od
djetinjstva - baš u toj, bivšoj državi, to je da ljudi najradije jedno misle,
drugo govore a treće rade - i onda u toj mutnoj bari love ribe, živeći svoje
male, sitne živote nekad kao lovci, nekad kao lovina, ali rijetko kao osamljeni
vitezovi.
No, ono što me posve prenulo iz takvog razmišljanja, bio je
razgovor s mojim već pomalo ostarjelim prijateljem, profesorom književnosti
kojem su kroz ruke prošle tridesetitri generacije mladaca upravo negdje od tog
rata pa do danas, a za taj veličanstven i mukotrpan posao država koju je
stvarao i branio svojim rukama odužila mu se s kakvim sedamstotinjak eura
mirovine (jer je odbio biti invalidom rata i nastavio pošteno raditi s djecom
do starosti). Dragovoljac iz rata - koji je pušku uzeo u ruke tjednima prije
mene, što sam ga uzalud tog strašnog rujna čekao po ondašnjim punktovima za
kave i pive, od Zvečke do Blata i od Prižbe do Aleksinca, pa sam za njegov
odlazak u rat saznao tek zabrinuto telefonom dozvavši njegovu staru i uplakanu
majku - pričao mi je neki dan svoje zanesene priče o tome kako mi možemo
sanjariti o poštenju koliko hoćemo, ali da je sada, na rubu sedamdesete, duboko
uvjeren kako uspjeha hrvatskog nogometa sigurno ne bi bilo da nije bilo Mamića
i kumova. Batali ti demokraciju, sposobnost i vještine; ako nemaš čvrstu ruku i
uvjerenje mase koja te spremna slijepo slijediti - u svijetu si osuđen na
propast!
A uspjeh hrvatskog nogometa ljudi opet doživljavaju i kao
hrvatski uspjeh; nema u toj prečici nikakve sumnje - i tako hrvatski nogomet
gradi hrvatski identitet, osjećaj, važnost.
I tako, rečenica po rečenica - stigosmo i do Firenze, pa
čovjek veli: sada sam duboko uvjeren, da su tada ovi postali svjetski prvaci,
nikad ne bi zaratilo - jer bi ovi koji su bili za stvaranje novih država ostali
u manjini. Ljudi svoje živote proživljavaju u blatu, a glave su im u bajkama;
daj im priču, vjerovanje, razlog za slavlje i veličinu - i progutat će sve što
treba. Mržnju, ili ljubav - strašno - ali svejedno.
Hej, to priča čovjek koji je skoro glavu ostavio po nekim
tamo Rajićima i Novskama; a sada govori o tome da je Hadžija Faruk za milimetar profulao Jugu!
Kakva glupost. No, kada bolje razmisliš - kakva fantazija!
Da, život je glupost i fantazija. Ne dvjesta tisuća glava; da jedan običan šut
na gol može spasiti jednu jedinu pa da ostane na mjestu i živi dalje svoj
život, ma koliko bio običan, besmislen ili promašen - pa ima li uistinu poštena
čovjeka koji na takvo što ne bi pristao?

Izvanredan post. Generacija sam koja se sjeća iz prošlosti prvenstva 98 kad je nogomet valjao onda sam kao klinac dobio prvi dres. Politika se konstantno petlja u soprt zato ga više i ne volim iako je oduvijek bilo tako sad je ipak davno prešlo granicu. Bio je isto neki dokumentarac o neodigranoj utakmici Dinamo-Crvena zvezda na Maksimiru.
OdgovoriIzbrišiDavna neka vremena. Samo da se ne ponove. Nogomet me ne zanima pa niti neću pisati o njemu da se ne osramotim hehehe. Ali svakako se sjećam one utakmice Dinamo-Crvena zvezda, na žalost ne zbog sporta. ..
OdgovoriIzbrišiJa sam više od onih koji vole igrati nego gledati tako da malo znam o povijesti nogometa, iako sam neko vrijeme igrala čak i za ŽNK Maksimir, ali zato znam pogledati našu repku kad igraju i kad su aktualne neke tekme.
OdgovoriIzbrišiPokušao sam ovdje baviti se time koliko je nogomet (kao i mnoge druge masovno konzumirane stvari oko nas) podoban i pogodan da se kroz njega nešto u društvu ostvari, pokrene, promijeni... u ovom slučaju čak na način da se ljude odvrati od tako strašne stvari kao što je rat... nekad mi se čini da pričam obične gluposti, ali kada vidim ljude oko sebe; dobre ljude kojima vjerujem - kako pričaju zaneseno o tome, onda me ponese... :)
OdgovoriIzbrišikejtoo, pa ti imaš čitavu povijest, i taj stav da je ljepše igrati nego gledati; to je nakako suština sporta i igre; sjećam se svog sina kada je još bio mali, ja se dvoumio da kupim neki sportski paket (srećom, nikada nismo imali baš nikakav paket na tv, pa niti sportski), i sad bi negdje u subotu u četiri popodne, ptičice pjevaju, sunce sija, a mi bi kakti trebali visit doma i gledat neki Bornemouth ili Werder; ma daj, frišku figu; to me on naučio: uzme loptu i ode nabijat u zid; e to je sport, a ovo ostalo je manje važno... hvala ti na podsjećanju na to... i hvala svima na posjeti :)
Sve ti dobro ide, ništa se ti nemoj brinuti. Zaista zanimljivo pišeš a jednostavno se osjeća da je sve sročeno iskreno od srca...Bravo za tebe.
OdgovoriIzbrišiMOJE ZNANJE O NOGOMETU JE ZA PLUS DVA, ALI IMAM sjećanja vezana za svoje učenike : nekolicna pita da ih se pusti sa sata jer igra Hajduk-Patizan u Splitu...Znate prof-----oba kluba su NAŠA.. Prvo iznenađenje........drugo, smrt Tita , prekd utakmice suze igrača oba kluba......zapamćeno..... treće, iznenađujuća solidarnost -ekskurzija putovima revolucije " Beograd dva dana, utakmica Crvena Zvezda-Partizan.Mole muški dio ekipe pred stadionom smo autobusom, šofer pristaje čekati a grupa mladića Beograđana kaže : Pustite ih razredna, mi ćemo da ih dopratimo ulicom kojoj NE IDU Zvezdiini navijači . I jesu: pozdravili se momci s nama odraslima i s učenicima i mi krenuli dalje, do Šumarica. Oduljila sam komntar, ali mi nešto mekano oko srca ostalo.......
OdgovoriIzbrišiNISAM anonimna..........tu sam
OdgovoriIzbrišiNadam se da neče biti rata, makar ga več imamo na drugi način, ništa više nije kako je bilo prije...sve se promjenilo:((
OdgovoriIzbrišiEnci menci nakamenci Osim igra u Firenci ;)
OdgovoriIzbrišiEnci menci nakamenci Osim igra u Firenci ;)
OdgovoriIzbrišiEto ipak je nogomet najvažnija sporedna stvar i naravno da Farukov promašaj nema veze sa ratom i Maradona je fulao. Eto u Kninu dobrih starih porodica a nerede uglavnom rade friško doseljeni sa svih strana i zbog nogometa.
OdgovoriIzbriši