Susret dvaju domaćina

Nije daleko odmakao početak ovog stoljeća; nalazimo se u malenom gradu na periferiji što se prije niti desetak godina odvojio od velegrada, pa nastoji biti velik i važan, kakvi već gradovi žele biti samo kada imaju želje i uzore koje bi dostigli.

Dan je mrtvih; ljudi o kojima govori ova crtica u danima što prethode već su obišli posljednja počivališta svojih mrtvih pa ih uredili; tako je red, jer što će ljudi reći – a, istina Bog, možda i zato što im ovi nedostaju, pa kada o njima misle, na oko im siđe pokoja slana, teška i vrela suza od nemoći.

U priči sada vidimo još mladog muškarca; njegova žena negdje je u velegradu i radi; privatan je to posao koji ne zna za petke niti svetke – a on je nahranio djecu, pa ih u maglen, hladan i težak dan obukao dobro, za blato i močvaru i nevolju, da kada njih prođu – dođu do novootvorenog gradskog groblja, pa tamo upale jednu jedinu svijeću za sve one mrtve koji leže negdje daleko, ili se uopće ne zna gdje su.

- - - - - 

Grad o kojem govori ova priča, rekosmo to već, još je malen i mlad. Ova malenkost ne odnosi se toliko na njegovu površinu ili broj stanovnika, koliko na pomalo smiješnu činjenicu da se taj grad prozvao gradom a tek je recimo pred koju godinu ogradio novo groblje – i do njega ostavio tek jednu jedinu cestu, što s posve druge strane, od okolnih sela dolazi na ulaz.

Zato se na groblje mora kroz šumu, da se put skrati za nekoliko kilometara – a to znači hodanje od gotovo sat vremena kroz blato, močvaru i zapuštena kukuruzišta među kojima se pružaju slabi, izorani i vodom okupani poljski putevi.

Njih troje, kćer, sin i otac polako se šunjaju okolnom šumom, željno tražeći ne bi li negdje u već dobro natrulom smeđem lišću zagledali još kakvu gljivu što je preostala od nedavnih toplih dana punih kiše, grmljavine i jugovine.

Onda izlaze na čistinu ponad groblja, valja još proći travnatu uzvisinu na izlazu iz šume na kojoj se jasno vide vješto istesane jasle za divljač. Hodaju polako i oprezno, grabeći i opkoračujući mokre busene trave, trstiku i okolne lokve pune ledene vode. 

Tada izlaze na širok, dobro utaban i pošljunčan put koji od groblja vodi ni u što; pa otac iz ruksaka što ga je odložio na obližnji panj vadi termosicu s toplim pićem. Tu će se svi troje malo okrijepiti, pojesti kakav komadić naranče, pa krenuti na posljednji komadić puta do ulaza u groblje.

Maleni sin ima jedva šest godina, još nije pošao niti u školu; kći je već gotovo djevojka. Otac podigne na leđa onaj ranac pa se sažali nad nemoćnim mlađim djetetom i uprti ga na leđa tako da malome noge vise na očevim prsima, a pridržava se ručicama za očevo čelo i glavu prekrivene nekom starom kapom. Hodaju polako, bez jedne jedine riječi; znadu da će tamo negdje oko groblja, nakon što upale svijeću i izmole se sjesti na neku klupicu i dobro odmoriti, pa poći nazad.

Ususret im međutim dolazi par staraca već vjerojatno dobrano u sedamdesetim godinama života: žena čija je glava omotana maramom nosi u ruci nekakvu torbu i hoda desetak metara iza svog čovjeka, krepkog i visoka starca što je na ramena ogrnuo širok i topao kaput pa mu visi dok ispod njega proviruje jedna ruka u kojoj drži star, debeo, lijepo obrađen štap s kukom na vrhu. 

Kako se približavaju jedni drugima, starac počinje gledati u maloga što sjedi na očevim plećima, kao da mlad konjanik jaše konja pa mu dolazi u susret. 

Zapravo, morat ćete sada malo snažnije zamisliti taj prizor; ako na ovom mjestu samo kratko zažmirite, vidjet ćete da se od magle u dolini više ne vide niti grad, niti cesta, niti mnogobrojni automobili što su zakrčili čitav prilaz groblju; od svega vi ćete najjače i najjasnije vidjeti mnogobrojne iskrice svijeća što gore po grobovima u daljini pa probijaju prvi mrak kratkog, vlažnog jesenskog dana poput malenih zvijezda na sjeveru – i učinit će vam se kako ovo - daleko bilo - uistinu nije nikakvo dvadesetiprvo stoljeće; ovo je daleki, tmurni i teški srednji vijek u kojem osamljeni mladi konjanici jašu u neku posve neznanu, možda i kakvim strašnim tuđim ratom optočenu budućnost.

S druge strane, ususret im dolaze umorni starci, teških i katkad tamnih misli punih poruge i nemoći; starčad nevoljna što hoda zemljom da nađu svoj smiraj jer odavna već nisu ga našli nigdje drugdje pa im prijeti da će kao rijetko tko umirati u svom rođenom krevetu, a ti ne možeš i ne smiješ od njih nikada više očekivati kako će učiniti išta po tome da se prilagode, promijene, da uvaže običaje, navade i jezik mjesta u koje su došli - nego će do samog svoga konca doći onako kako su svijetom prolazili čitava života: noseći u sebi i na sebi samo ono što smatraju svojim, važnim i vrijednim – i baš sve ostalo, drugačije i tuđe od toga će postati slabo, bezvrijedno i sumnjivo.

Hodat će svijetom poput aveti i sve svoje do nejači i dojenčadi tako će učiti i odgajati: sve što mi je strano - nije ljudsko. Dobro otvorite oči i uši; jer budete li neoprezni, i vi i vaše – govorit će jedva razumljivo, sebi u bradu - nestat ćete u svijetu baš onako kako pod maglom nestaju zvjezdice od svijeća na grobovima zaboravljenih.

Kada ti ljudi u ovom čudnom susretu priđu jedni drugima na možda manje od desetak metara, onaj starac zaustit će glasno i odrešito javljajući se mladom čeljadetu što jaše na čelu ono troje držeći se za očevu glavu, pa viknuti: 

- ´Oće li, domaćine?...

.....pri tome uopće niti gledajući, niti doživljavajući, makar se i o običnoj šali radilo - da ispod nema konja niti kakve marve, već da je dolje čovjek, a iza njega neko djevojče, što će možda već kroz koji mjesec postati djevojkom – no žensko, sumnjivo i daleko, kakve već ženske jesu i kakve će zauvijek i ostati.

A dječak će na sve to, kao da je to nešto posve normalno, uobičajeno i očekivano, glasno i pomalo zlovoljno promrsiti kroza zube 

- ´Oće! .....

.... pa se zagledati dalje, niz ravnicu, u daljinu, u one zvjezdice od plamičaka i maglu prepunu duša onih kojih više nema, da nas iz te vlage, zapare i tuge gledaju onako kako svijet prošlosti gleda na svijet sadašnjosti – kao na nedosanjanu i loše osmišljenu budućnost.

Pri tome, naravno, moramo čak i u ovoj priči saznati kako same riječi kao što su „hoćeš“ ili „domaćin“ nikada zapravo u kraju u kojem se nalazi ovaj gradić nisu bile izrečene sve nekako do nevremena u kojem ih je na zapadne obale Krapine ili sjeverne obale Save dopuhao posljednji rat. Kao i mnogo puta do sada, one niti ovom prilikom nisu bile izrečene kao tihe i odmjerene riječi gosta, dobrodošlog i dobronamjernog došljaka, već kao samouvjerene, glasne i važne izjave stamena, odrešita i nepokolebljiva svata što svakom zemljom na kojoj se nađe kroči kao vlastitom, a ne tuđom.

Čovjek dvadesetiprvog stoljeća na ovaj bi se prizor – morat ćete se i to upitati – vjerojatno samo osmjehnuo, odmahnuo rukom i pošao dalje.

- - - - - - -

Jedni prođoše pored drugih bez ikakve druge riječi, geste ili pogleda; stari se vješto podupire štapom pa šepesa putem; ona starica zamišljeno uzdahnu pa nastavi gledati u zemlju iza svoga čovjeka noseći torbu u ruci, a mladac, njegov nosač i djevojka orno nastaviše do onog križa, klupice i odmora.

- - - - - -

Kada danas onaj koji vam ovu priču priča ili je nastoji ispričati o svemu tome misli, kao da uopće više nije siguran kada se ona zbila u vremenu što bi ga takav neki sumnjiv i nevješt lik - onaj koji vam je želi ispričati - smio zvati svojim... i nije li doista živeći je u stvarnosti barem na trenutak bio dio tog nekog četrnaestog, petnaestog stoljeća; tih magli, tuga i daljina koje kroz nas struje u budućnost poput bolesti; poput krvi; poput sumraka.

(siječanj 2026.)