Diranje

Diram Te lako; 

dirnem Te - kao slučajno - pa ostavim dlan na Tebi gdjegod da je pao,  

a Ti me pogledaš u oči i šuteći vrištiš molbu (ostavi ga tu gdje je sletio!)

- kao što pčele slijeću na najljepše i najplodnije cvjetove - 

dok u Tebi tada netko započinje boriti se protiv trajanja (čekaj, moram ići, ne mogu, ne stignem). 

Taj Te netko nekamo nekako odvuče; 

daleko, da me otamo gledaš onim očima punim predaje meni

da možeš čeznuti za onim što bi bez tog nekoga u sebi ionako mogla imati

kadgod poželiš.

Naime, mene je posve lako imati; 

ja sam jedan stari, isprani, davno ispleteni džemper načetih očica 

što ga se navlači preko leđa baš onda kada na njima osjetimo hladnoću, 

pa stoji uvijek spreman negdje na vješalici; da se nađe pri ruci.

Imati to što želiš odmah, bez pitanja i čežnje 

čini vam se posve besmislenim -  vama, 

Tebi i tom nekome tko tamo stanuje; nekome tko je od odlazaka.

Zato uvijek težiš tražiti i pronaći me iznova; 

izludjela, sama i bolesna od groznice Tvog nedostajanja 

u sekundama što plove između nas poput vječnosti, 

pa me svaki put opet do srži iscijeliti; 

do radosti, punine i zdravlja što će satima i danima potom prštati u meni

poput vrele mreže krvotoka na putu u noć, pustoš i ništavilo.

I tako, do konca vremena što nam je dano,

spašavati me od tmine sigurno i snažno 

svojim neugasivim svjetlom.