Proza

Sandor Marai (Nebo i zemlja)

Dani, tjedni, kada ono što bih želio reći ostane doista proza; ne može uzletjeti... Rečenica je uzalud pametna ili dobro zvuči ili ima čvrstu strukturu: nema naboja.

Poglavlje zapinje i škripi, nema unutarnji život. Ne, proza ne smije biti prozna. Proza je najveća napetost, ima dublji ritam i od poezije, strožu formu. Proza je odjednom i puna svijest i puna milost. Inače je samo rečenica, poglavlje, formulacija. Što je tajna velike, žive proze? Ponekad imam dojam - samo istina.

Podrška je važna

 



Sad je sve u redu, valjda napuštam prazninu
Isterao svoje, a ispao sam glupav
Važno je, a mora da se reši na brzinu
Podrška se traži, podrška mi znači

Noću je pusto, ja klizim kroz tišinu
Kilometri točka, kilometri grada
Brzo je, a moram da isečem tu krivinu
Podrška se traži, podrška je važna

Nije više važno da se slažemo u svemu
Tražili smo đavola i plesali sa njim
Prisutan je uvek i u svakome sistemu
Podrška je važna da se izborimo s' tim

Ljudi će rado da zaborave da žive
Ljudi se uglavnom navikavaju na život
Zajednica nudi samo bolje perspektive
Podrška za zajednicu, podrška zar ne?

Kakav je to prizor?
Ne bi smelo to da bude!
Da konji jašu ljude!
Konji jašu ljude!  

(Jarboli)

Gume u plamenu

 Svaka revolucija jede svoju djecu. Čak štoviše; svaka revolucija počiva na tome da skraćuje ljude za glave; pitanje je samo čije su glave na redu, koliko je vješto obrazložen razlog skidanja i koliko ih se planira skratiti.


Sjedimo na posljednjim toplim suncem okupanoj Šalati okruženi samim cvijetom naše budućnosti; pitam se; koliko će ove mladosti prionuti uz nečiji dobar razlog za promjenom, a koliko će ih ostati brinuti o vlastitim stražnjicama?


Da se mene pita – mrmlja sebi u bradu besmrtni Bata Stojković u ulozi njemačkog špijuna drmusajući klumavu ogradu onog mosta u sjajnoj sceni „Tko to tamo peva“ – ja bi protero autobus ovuda. Tako bih ponesen ovim blještavim zrakama zbilje i ja; čim se prva guma zapali nasred Elizejskih poljana, zaigra mi srce; jer kome ne bi – kada vidi sav ovaj čemer i jad oko nas.


Čemer i jad? Nepravdu i patnju? Prijetvornost i snove? Solidarnost i sebičnost?


No, kako reče jedan od mojih starijih prijatelja, a ja starijima počesto vjerujem; puno su toga u životu prošli: čudno je kako nikakvih prosvjeda u Americi niti Rusiji primjerice nema, a sigurno da bi ljudi prije nego li u Europi morali prosvjedovati tamo – jer nitko me ne može razuvjeriti u to kako je više siromašnih, obespravljenih i pregaženih ipak na prvoj nego na drugoj strani.


Stara, doba Europa; koliki je trn u oku postala svima – a samo zato što je s vremena na vrijeme nešto i valjala, stajući u tom valjanju na čiji žulj od dosade, obijesti ili straha. Čak štoviše; čim je počela valjati i previše, svi se odmah potrudiše u jedan glas srozati je i obiti joj brave koliko se dade.


Tako onda i ja i moje staro, slabo srce: čim prvi put poskoči na spomen socijalne pravde i revolucije, drugi se puta zaustavi i vrati posve u normalu kada se sjetimo koliko je glava palo s ramena u revolucijama – i koliko se toga njima uopće postiglo.


Djeca su dužna sanjati i vikati; mladost koja nije radikalna znači po onoj staroj Clemenceauovoj izreci odsustvo srca; no - tko u starosti nije konzervativac, taj po toj istoj izreci nema razuma - a ni mladost iz njena prvog dijela nema kakve ovlasti za ubijanje.


Fala lijepa; ja sigurno neću sastavljati popise glava koje treba odsjeći, a još manje podržavati one koji ih sastavljaju.


(Kako li smo samo u proteklih trideset godina prionuli uz to slovo „u“ umjesto slova „v“ u imenu našeg kontinenta; sada se nerijetko pitam i što je onom prvome falilo.)


Ili, kako je jednom u počecima one revolucije rekao Moša Pijade: što više izgorenih kuća, to više četa partizana. Na to me podsjeća i politika ovih drugih kada je EU u pitanju: što gore, to bolje. Pa onda odsijecaju kesu tamo gdje su stvari najslabije i najlakše ih je odsjeći; u školstvu, zdravstvu, društvenim djelatnostima; u svemu što kroz svetu prizmu profita nije od koristi.


A mladi – mladi će vječito, kao i sirotinja, biti na barikadi jer ih na promjenu vuče srce, a ne razum; mlade će vječito nagovarati, usmjeravati i predvoditi, kao što predvode i sirotinju.


Jedina je obrana od svega toga – pa i kada si mlad – steći neko znanje i postati koliko-toliko neovisan o vlasti, revoluciji i režimu. Ne prionuti uz masu, pleme, kolektiv – nego uzdati se u se.


Ako iz svega toga smijem izvući bilo kakav zaključak, onda bi to bio baš taj.


Jer, imao sam sreće u životu, pa je moje prianjanje uz vlastito pleme u dvadesetittećoj-četvrtoj ostalo praktički nekažnjeno. Ne dopustite djeco da i vi morate na takav test sudbine, jer vam ne mogu jamčiti kako ćete proći.


Gledam Je žmirkajući poskrivećki pod onim posljednjim zagrebačkim toplim suncem i mislim; Ti si doslovce bila jedini razlog zbog kojeg bih u životu učinio bilo što. Naravno da takvo što u svome čistom srcu nikada od mene nisi ni pomislila tražiti; zato sam upravo takvo što i mislio.


Ako me išta u životu izvuklo, onda je bilo to. Nema što drugo biti.


(listopad 2026.)

Knjige u plamenu

Svojedobno je na jednom blogu u više navrata tema bila paljenje knjiga – eto, zato smatram da su blogovi bili i jesu još uvijek dobri; bez tuđih ideja mnogo toga sam - nipošto ne bih uspio smisliti, a valjda nije baš sve što uspijem smisliti – za smeće. I tako sam, pitajući se i istražujući o uništenju knjižničarskog fonda početkom devedesetih u Hrvatskoj našao na netu jednu jako zanimljivu stvar - diplomski rad Filipa Kanture iz 2022. „Kako je propast SFRJ utjecala na fond hrvatskih knjižnica“ sa izvanrednim popisom bibliografije na koncu rada.


Osobito mi je zanimljiv bio sljedeći dio.


„U bivšoj Jugoslaviji tiskano je jako puno nepotrebnih knjiga (knjige čelnika u državi, knjige ideologa i djela „klasika“ koji su tu ideologiju formulirali) čije izdavanje je bilo omogućeno izdašnom financijskom potporom koja je u vrijeme vladavine komunista bila predviđena zakonima o izdavačkoj djelatnosti i financijskim planovima različitih ustanova – državnih, partijskih i sl. Dakle, knjige su se otkupljivale državnim novcem i slale besplatno pučkim i drugim javnim knjižnicama, bez obzira na to jesu li su oni željeli imati te knjige u svojim fondovima. Zbog toga su hrvatske knjižnice bile pune raznih djela istaknutih dužnosnika iz vremena komunističkog sistema, koje su često služile kao dokaz odanosti sistemu i svojevrsni „ideološki namještaj“. Tu tezu donekle potvrđuje i istraživanje Borisa Skitarelića o čitanosti knjiga komunističkog usmjerenja poznatih domaćih autora kao što su Vladimir Bakarić i Dušan Dragosavac u zagrebačkim knjižnicama 1980-ih. Prema njemu, te su knjige u zadnjem desetljeću prije velikih otpisa 1990-ih bile vrlo slabo čitane. Teško je pak tako velike količine knjižne građe staviti pod neki zajednički nazivnik kad se ocjenjuje njihova kvaliteta i značaj. U promjeni fonda hrvatskih knjižnica 1990-ih u kontejnerima i starom papiru završila je i velika količina knjižne građe koja je još uvijek imala mjesta u društvu ma kakve ono promjene doživjelo.“


Na stranu Dragosavac, Tito i Kardelj, osobno mislim kako je jedna od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti uništenje nekoliko desetaka tisuća kompleta Lexove Jugoslavenske enciklopedije koja je već bila spremna za tisak (čitao sam nedavno o tome u Viskovićevim memoarima; sam veli da je tada imao ženu – i djecu - sa adresom između Beograda i Budimpešte i da se nije usuđivao talasati više nego je procijenio da može, a posebno je dramatičan opis jednog njegova i Mandićeva puta kroz Mađarsku za Beograd devedesetih kada je potonji shvatio da bez vize na Horgošu neće moći dalje). Pri tome su – vratimo se opet na ovaj rad - značajne i izjave više knjižničarki iz Knjižnica grada Zagreba koje potvrđuju kako su otpisi knjiga srpskih pisaca brojni jer vlada raspoloženje u kojem pojedinci preuzimaju ulogu nacionalno svjesnih cenzora, pa su prisiljeni radi takvih korisnika knjige sklanjati na manje vidljiva mjesta te su knjižnice požurile s otpisom knjiga tako da je otpis daleko veći nego prijeratnih godina.


U tekstu koji navodim – da i to ne zaboravim reći - kronološki se prikazuju uputstva koja je vlast u tom pravcu davala knjižnicama; mislim da bi to bio sasvim lijep početak jednog istraživanja – možda čak i neke novele, romana, koji bi se ovakvim čime pozabavio. Postoje tako razne epizode spaljivanja knjiga, spaljivali su knjige kršćana, i kršćani su spaljivali knjige, zapravo kroz povijest nema značajnije vlasti od početka povijesti do današnjih dana koja to u nekoj svojoj fazi nije činila.


Vjerojatno najstrašnije od svega bilo je to što je u ovoj, hrvatskoj epizodi, zapravo sve manje ili više bilo prepušteno na diskrecionu ocjenu ravnateljima – što ne samo da je dovelo do kaosa, nego i do toga da se time pružila grozna mogućnost dokazivanja tko je ispravniji i bolji u vremenu koje je nastupilo. I sam sam prije nego sam u listopadu 1991. mobiliziran bio žalosnim svjedokom - prilikom jednog moga odlaska u knjižnicu u Vodovodnoj ulici u Zagrebu između uzbuna, naslućujući gdje ću provoditi dane preda mnom – hrpa knjiga pred odvoz, pa sam iz njih („samo dajte, mladi gospon“) uspio spasiti nekoliko naslova na ćirilici odnosno ekavici - i to eminentnih pisaca kao što su bili Pekić, Kiš ili Kovač. 


Zamislite sliku, ja dvadesetitrogodišnjak od skoro metaridevedeset i devedeset kila u prastaroj traper jakni (za koju je baka govorila da bi, kada bih je negdje vani objesio na ogradu, ljudi mislili da su je radnici ostavili); kopam po tim hrpama i slažem te knjige pažljivo, možda se posljednji put prema njima netko odnosi kao prema knjigama a ne bezvrijednoj gomili papira; nosim dugu kosu i – što je još strašnije – bradu, zbog koje će me poslije i rođena djeca podbadati, kada vide slike možda dva tjedna mlađe od toga događaja sa knjigama („tata, a u kojoj si ti vojsci bio u ratu?“) - i takav od propasti spašavam neke sumnjive knjige, koje ću poslije, uniformiran i opremljen kako svaka švejskovska logika nalaže - nosati okolo pod miškom, ili u velikim džepovima maskirnih uniformi na nogavicama; onakve, na ćirilici i ekavici, po požarstvima, stražama i bespućima toga našega rata (iako moj rat ne može biti niti jedan, mogu tek ja biti njegov), da njima nerviram ozbiljne zapovjednike, narednike i – da prostite - ostrašćene pričuvne dojebnike u lovu na tek započetu vojnu karijeru: vidi ovoga luđaka! 


Da ne pričam pri tome, idući sada već daleko u prošlost, negdje u recimo – sedamdesete - kako sam sa se izdanjima Lexa kao klinac uspavljivao, trpeći do duboko u noć u vremenima prije interneta da mi teške knjižurine pritišću prsa u snu. I onda takve stvari u potaji pričao prijateljima; znaš, i ja sam tako, samo nemam onaj šesti tom; taj ti lomi rebra.


Zašto o svemu ovome imam potrebu pisati? Pridružio sam se onima koji su ratovali protiv ovih koji nisu palili samo knjige, nego i čitave knjižnice, gradove, ljude – eto, mislim da sam utoliko učinio barem sićušan dio, barem nešto od onoga što sam mogao; ne bih onda više dalje pisao o tima na drugoj strani - drugima; prepuštam ih njihovima i njihovoj savjesti – a ja ću dalje o svojima, o onima koji su bili na mojoj strani; tako su me učili: počisti pred svojim vratima; tu si nešto ipak možda mogao učiniti. Spasio sam tri knjige, zapravo – možda uopće nisam učinio baš ništa.


Ali zato mogu učiniti sada, pa reći: djeco, nemojte nikada paliti knjige, ma kako vam se bezvrijedne, pa čak i zle činile; u knjigama je puno manje zla nego u ljudima.


Naravno, kadgod se u vezu dovede knjige i ljude – ne možemo ne sjetiti se legendarne izreke Thomasa Manna: tko pali knjige, palit će i ljude, jasan je i nedvosmislen citat iz prošlosti od kojega ništa nismo naučili – radi sebe. Siguran sam, prije svega, da se te dragosavce, bakariće i blaževiće koje već osamdesetih nitko nije čitao - moglo rasprodati budzašto, poklanjati, istovariti barem u prostore napuštenih prostora bivše vojske koje su ionako tih godina po gradovima služile malo čemu korisnome - pa umjesto troškova možda čak nešto i zaraditi, i što je najvažnije – samima sebi ne priskrbiti stigmu palitelja knjiga. 


Uostalom, nije niti književnost daleko od strojarstva, pa sigurno u svim vremenima i na svim mjestima ima svoje jasne kriterije, kao što i strojarstvo uvijek ima dokaz o tome da je fi šest jednako fi šest. Jer, postavlja se pitanje: a zašto su paljene druge, vrijedne knjige koje sam svojim očima vidio na toj hrpi, o tome zapravo ne želim niti pričati. Sva sreća, u mjestu u kojemu sada živim očito da je u to doba bilo puno više razuma nego strasti, pa sam prošlih godina iz depoa bez problema mogao nabaviti i čitati i navedene autore i recimo Đilasov „Revolucionarni rat“ ili ne znam – Pekićevu „Atlantidu“ (preporučam obje, kad smo već kod njih). 


Pri tome, uz pronađenu sjekiricu koja mi je puno puta poslije poslužila u mojim planinarskim pothvatima – u kojima sam se sretan, čitav i ispunjen sjećao tih strašnih ratnih dana što su nam odnijeli mladost kao plamen suh papir - kao jedini svoj ratni plijen, vrijedan i predivan, smatram knjigu o receptima bivše armije pronađenu u nekom zakutku tog napuštenoga svijeta, ne samo kao svjedočanstvo vremena – nego i kao spomenik mojoj malo značajnoj, povremenoj i tihoj životnoj borbi sa naređenjima, pravilima i uputstvima.


Bože, jesmo li doista prihvatili rat da bismo sačuvali sebe same – a to znači, da bismo činili bolje stvari od onih koji su nas napali – ili smo to učinili tek tako, jer nismo znali što bismo drugo, čekajući iz potaje: doći će i naših pet minuta, pjevat ćemo tada cijelu noć?


Konačno, kad smo već kod Jakova Blaževića, kao jedan - po meni - primjer iz naše povijesti nad kojim se barem moramo zamisliti, želio bih ovdje konačno istaknuti činjenicu kako je po njegovoj smrti – koliko je meni poznato - sama obitelj tražila i kao i svi ostali - dobila misu zadušnicu. 


Kada bi što manje ljudi jedne drugi imali potrebu osuđivati, a što više pomagati - svijet bi puno vjerojatnije mogao stići na put postanka boljim mjestom.

Trebalo bi napisati traktat...

 ... a nemam vremena. Radi se, naime, o problematici nasilja vezanog uz proteste učenika i tinejdžera u Francuskoj, koja se - naravno, da se čovjeku posljednja vlat kose na glavi digne - često tumači jednostrano, jednostavno i posve pogrešno; čuvenim identitetskim objašnjenjem: sve su to krivi tamnoputi; da ih se manje puštalo, manje bi problema bilo.


E, pa ne bi. Ne bi; nikako; jer problemi s društvenim sektorom u Europi ne datiraju od dana kada je prvi "ofarbani" uskočio preko granice, nego od dana kada je kapitalizam odlučio da su neprofitne djelatnosti čisti višak.


O tome su legendarna Braća Taverniere davno još snimila film, a ja svojedobno imao potrebu kpredočiti ga i prezentirati svekolikom pučanstvu; pa u ovoj - na žalost, posve prigodnoj situaciji - to vodje činim ponovno.


Uživajte, gospodo profiteri, dok se dade i može.


___________________________


Sve je počelo tada

------------------------------------


Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti. 


Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.


Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“. 


Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.


„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“


„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“


„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“


„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.

To je preživljavanje.“


Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.


Jesen


Jesen je, mora se priznati - i ove jeseni stigla u naš kraj, što ga zovemo najljepšim na svijetu.

Tiha, ali pomalo užurbana; čini nam se kao da je na nešto putem zaboravila.

Skromna je, ali svima poznata i snažna; nasmiješena u svojoj dobrohotnosti –

pa nam se sa nekom izvještačenom učtivošću pomalo čudi, kao da za to moguće ima razloga.


Došla je daleka i zamišljena u naše živote onda kada smo već zaboravili na nju –

nakon divljeg, bezobzirnog, neiživljenog i neukrotivog ljeta

za koje se već činilo kako će trajati unedogled, dok je bez milosti pržilo i sušilo naše napaćeno tlo;

utrčala je tada u naše tmine naglo, jedne olujne rujanske noći sa prvim kišama i oblacima od kojih se nije mogla nazrijeti granica neba i zemlje.


Napunila je tako dolazeći naše vode i njihova uobičajena korita vrlo obilato i nesputano,

preko vrha, kako će to sada činiti našim spremištima i smočnicama –

prvo kao povrijeđena i zabrinuta nevoljnica, a kasnije ipak kao iskusna rodilja:

s početka u grču, suzama i strahu, a potom sve više u spokoju, radosti i obilju.


Marljive i nikad besposlene ruke zemljoradnika, trgovaca, prijevoznika i potplaćenih berača;

menadžera i najamnika svake vrste i certifikata - i kupaca - moraju stoga obavljati

u ovim još dugim i spokojnim danima toplog i sanjivog sunca -

još samo posljednje stvari što ih je u takvoj situaciji shodno učiniti


(pokajanje, smrt, sud i kraljevstvo, ili tako već nekako?)


da bismo od ljetine dobili prinos i konačno stvorili preuvjete za sigurnu i spokojnu zimu.

Ispraćena dugim i dalekim kricima užurbanih selica i zadugo posljednjim plavim nebom

Jesen nam jedne večeri zavodljivo i beposleno šušne kroz sumrak u otpalom lišću i prvom blatu,

gladeći pažljivo obraz prvim maglama i hladnoćama kao od mnogih prezrena ali u tišini željena ljubavnica –


čujno upozoravajući na to kako svemu jednom dođe kraj.

Zamišljeni, površni i slabo usredotočeni na išta drugo osim nas samih i svoga trenutna zadovoljstva -

pri tome ćemo je – napominjući usput gdje je ključ, da ima i za sljedeći put - svakako ne zbog obzirnosti ili nedajbože stida – zaboraviti upitati

misli li, prignuta tako da joj s boka, ili više s leđa, ispod pazuha prije nego se obuče i ode - vidimo tek prelijepu dojku dok veže kosu na vrh tjemena –

i na sebe samu?


Staza

 Sada već davnih dana sagrađena je u nekom kraju pješačko-biciklistička staza što vodi uz malen, vijugav potok daleko, kilometrima na sjever, spajajući gradić sa selom onkraj šume. 


Ovog ljeta, dok smo mi zasluženo odmarali, ili u samo svitanje - dok zrak još nije toliko usijan da se vani ne može boraviti - hodali tom stazom upijajući čaroliju šume, ptičjeg pjeva i potoka, duboko u šumi započela je izgradnja druge slične staze uz pritoku potoka, što od prometnice daleko prema selima na zapadu, vodi kroz samo srce do tada netaknute doline prema prvoj stazi. Mi smo spavali, zadovoljno hodali ili putovali, a naša vlast tiho je, gotovo se iz nekog razloga skrivajući od očiju javnosti, radila i kopala u samoj nutrini te puste doline, povlačeći tisuće i milijune iz europskih fondova i zapošljavajući na kopanju, sječi i rušenju svoje jarane, rodijake i prijane. 

Jutros sam konačno iza zavoja što je obrastao grmljem i raslinjem uočio iskolčenje i oznake koje vode prema novoj stazi, pa pođoh tim smjerom ohrabren činjenicom da sam na noge - kao da mi je neki glas kod kuće došapnuo da će trebati - stavio najstarije i najlošije tenisice. Gazio sam tako možda i čitavih pola sata nigdinom koju je sila marljivo sasjekla u samoj njenoj utrobi, pa na raščišćenu trasu nasula šljunak sigurno ga i tvrdo utabavši.

Na stranu namjernici i prolaznici; nas nekolicina što svakog dana ovuda lutamo, trčimo ili guramo pedale; većini nas posve je svejedno što naše noge dotiču, pa bismo posve sretni bili i s time da kroz ovaj blagoslov i bogatstvo tišine i ljepote hodamo blatom do visine, da prostite, stražnjice. No, što sam dublje prolazio tim dvometarskim koridorom od smrti, prašine i ništavila, postajalo mi je jasnije kako u samo srce šume ulazim paklenom stazom od smrti, boli i besmisla.

Mnogo je tih strana; da - na stranu i to što bi netko volio hodati betonom a ne blatom; jedina je svrha ovog pothvata zaraditi od onoga što s neba pada - i privući korist svome i našemu, a za sve ostale nitko i ne pita. A ako tko pita - pa zna se; neka ljudi hodaju i rekreiraju se; tko bi uopće u takvom čemu mogao pronaći trunku lošega?

Razorimo prirodu da bismo joj se divili; sestre i braćo.

I kada smo već kod rodbine, okrenuh se oko sebe, pa gotovo kroz suze i šumski polumrak glasno u sebi zazovem brata hrasta i sestru vjevericu, da ih upitam za zdravlje i zamilom za oprost, ako su još ovdje; ako su živi i ako ih uopće ima.

U jednom času pomislih; ima ovdje još nešto posve krivo; nisu to samo leševi posječenih stabala, iskopana bilja, uništenih staništa životinja i ogoljenog korita potoka koje će sa svakom novom kišom i bujicom sve više propadati, širiti se, upijati u sebe sasušeni mulj i prašinu, tvoreći smrtonosnu zamku deblima stabala što rastu uz njega.

Ima ovdje još nešto posve krivo.







I zaista, duboko usred ničega zastadoh i razumjeh: ovdje se više ne čuju ptice.

 

Zamislite užas kojeg sam u tom času postao svjestan: još pola sata ranije, negdje nedaleko ceste ptice veselo i glasno odzdravljaju jutru, suncu i prolaznicima. A ovdje - gdje je šuma najjača, najgušća i najstarija - ni glasa.



Ni glasa.

 

 


Ona, on, pisac i jutro

 Pitali bi ga: što zapravo želi?


Želi – dok je živ, a barem još u posljednjem času - pamtiti u svakom njegovom dijelu jutro u kojem rano, jedva obučen, proviri iz hodnika kroz otvorena vrata - s aparatom za brijanje u lijevoj ruci, ispitujući meteorološke uvjete za izlazak u svijet, među ljude - i tu ugleda Njen lik u polumraku vrta: prvo iz profila, zagledan u tamne oblake pod svitanjem; potom ostaje s kvakom otvorenih vrata u drugoj šaci, snažno okupan dugim pogledom Tih zelenih očiju i smiješkom za dobro jutro.


Nije ovo, razumjet ćete, nipošto zavrijedilo bivati predmetom ovakve neke pisanije -čudnovate tvorbe, pomalo na silu stvorene, prepune improvizacije, čega li već; nego neke lijepe, nevelike novelete - s cvjetovima ruža, rosom, pjevom ptica i mirisima jutra - ako već ne jednog jedinog, ali pravog soneta; vedra, snažna, prepuna unutarnje snage i bogatstva nagradnje, ponad konstrukcije što počiva na širokim potpornjima vještih i uvjerljivih rima.


Ali, tko bi uspio sve ovo sabiti u jedan jedini sonet? Ma, mislim, ima ih i bilo ih je nekoliko; a ja, slučajan neki pisac u prolazu, svakako nisam među njima; čemu onda zakidati za sve ono čega će još ovdje biti, a u onih četrnaest redaka ne bi mi stalo?


I - pitat će on - glavni junak, a ne pisac, samo da znate - te pitaoce s početka: tko još da mari za vještinu izražaja, stihove, rime, unutarnju snagu - kada se Nju može jutrom udahnuti u onom najslađem dijelu što se nepogrešivo otkriva negdje na toplom i mekom pregibu vrata i ramena, ali tek kada zažmiriš?


Ispod kapaka tada jasno ugleda sve što jest, nakon što je negdje u dubini noći predstojalo sjedinjenje - onakvo, da, kakvo i priliči; bez prekida i bojazni i obaveza; nakon godina i godina u kojima se već zaboravilo kako je to na kraju, unutra; pa se ponovno uči, nevještim rukama punim obzira, čuđenja i suvišnih kretnji, sličnih onima s davnih, gotovo zaboravljenih početaka, kada se nije znalo što je ispod, iza, dalje; a onda sve odjednom uzraste do časa u kojemu se više zaista ne može čekati, pod Njenim svesrdnim tihim moljenjem da se dođe do kraja, unutra, sada, zajedno; ali neka misli samo na sebe, samo na sebe, samo na sebe.


I tada - doista - baš sav ostali svijet oko Njih nestane pomalo, neka se nitko ne naljuti - suvišan i postiđen; pa nakon što se već gotovo zaboravilo kako je to misliti samo na sebe, ostanu samo Njene usne koje ljube i mole da Je ispuni vrelinom, jer poslije - bit će dovoljno tek nekoliko snažnih pokreta, trzaja - i jedan jedini zagrljaj, neponovljiv i svet, uz par snažnih šapata i dodira usnama i nabreklim jagodicama prstiju - da se dođe do vrhunaca - i ostane tako u polusnu, satima; tijela vrelih, ukočenih, vlažnih u hladnom mraku prvih jesenskih noći; bez misli, bez osjeta, s pokojom suzom sreće - i morem tihih, nježnih i jedva razumljivih riječi izgovorenih ravno u uho prije nego se zaspe; čvrsto, dugo i bez ikakva sna.


I tako dočeka to jutro.

Sumrak na Japetiću





Frend i ja imamo dogovor, najmanje jednom godišnje dok je toplo i dok se dade - preći neku planinu i spavati u njoj; ako se ikako dade - pod zvijezdama.


Ove godine; noćas -  grah je pao na Japetić. :))

Senke su drugačije

Kada sam bio dijete, i još više, kada sam zakucao na prag mladosti – glazba je bila vjesnik pogleda na svijet; obećanje bolje budućnosti; pobuna protiv pravila i reda kojeg su uspostavili stariji; utjeha. Glazba je bila sredstvo identifikacije i način života: njome si pokušavao drugima oko sebe reći što misliš i osjećaš, ukotviti se u tom svijetu i reći mu naglas ono što vjeruješ da treba – a ne bježati od njega.


Zato i dan danas glazbu dijelim samo na dvije vrste, na dobru i lošu; nemojte me sada pitati tko bi određivao kriterije za to – jer svi ih vrlo dobro znate, samo se pravite nevješti ako tvrdite da ne; svi mi vrlo dobro umijemo u sebi prepoznati takve stvari, pa i to kakve su posljedice njihove primjene – ne trebaju nam za to nikakve zabrane, komisije i partije da nam isto kažu – pa opet, većina ljudi kao da ide linijom manjeg otpora; na tome tragu davno sam još čuo zanimljiv sarkastičan komentar o tome kako su Tutić i Huljić zajedno s tvornicom automobila iz Munchena napravili u nas daleko veći pokolj i nanijeli više štete dugoročno nego li čitava jugovojska sa svim pratećim formacijama. 


Zato, nemojmo se zavaravati time da djeca slušaju cajke iza tri u noći kada ih starci ne vide i ne čuju – ako to i čine, jer nema baš, usuđujem se ovdje naglas reći - između tih cajki i one zabavne glazbe što nam probija uši sasvim legalno, dopušteno i prihvatljivo – neke velike razlike, pa neka naši asovi pivaju dokle god ih ruke služe.


Glazba o kojoj ovdje pričam služi dvjema svrhama, ili da se poistovjetimo s očajem i beznađem onih koji su negdje u pitanjima ljubavi nešto prekardašili, pogriješili, precijenili se, kao i ne daj Bože bili ostavljeni bez ikakve svoje krivice ili upliva – ili da se možemo identificirati s tuđim ili svojim čovjecima. Dakle, ili spas od ljubavne boli, ili identifikacija u čopor.


Treće nema.


Jedne ne tako davne tople jeseni, međutim, čuo sam u lučici u Malom Lošinju narodnjak; Najdraža i ja smo se kupali među brodicama onako nekako, kako se to radilo kada smo bili klinci (nije nam se dalo ići gdje nema hlada), pa je stigao neki vlasnik brodića i procijenio da će nas otjerati tako da na svome mobitelu pusti narodnjake. I onda krene dugmetara, pjeva žena sva razgaljena – čuješ, malo starija gospođa, a pjesma govori o tome kako se prije dobro živjelo – iako bez puno, budemo rekli - sredstava, kako je otac bio autoritet, pa je bilo malo toga u kući, ali je vladala sloga, a ona se i danas sjeti oca, i sve u tom stilu; zainteresiralo me iskreno; ja krenuo čovu pitati da tko to pjeva; Najdraža me zaustavila u posljednji čas, pa me potegla za ruku da odemo negdje dalje, a i sunce je već prejako pržilo i dozivalo na neku pivu na terasi... Ili, sličan slučaj bliskih susreta treće vrste; jedne davne zime u vlaku; klinci puštaju na mobitel narodnjak u ich formi o tome kako dotičnoj osobi nije lako, jer mu je susjed metalac, grmi fender i pojačalooo, a njega da drži narodnoooo, pa rekoh – vidiš, nemaju samo s narodnjacima ljudi problema; treba uvijek čuti i drugu stranu.


U obračunu protiv narodnjaka treba dakle strogo razlučivati dvije stvari: jedno je opravdana borba protiv jeftinoga, lažnoga, niskoga – a drugo je puka borba protiv tuđeg utjecaja – za „naše“. Možda baš zato što u svemu tome osjećaju ovo drugo, klinci to i slušaju – iz protesta, jer znaju da taj drugi motiv nije do kraja ispravan. Uvijek su postojale kulturne policije, još su oznaši lovili bitnike, jazzere i zalizance i tjerali ih na radne akcije da bi suzbili utjecaj štetnog zapada na omladinu – pa zar vam sve ovo ne liči upravo na to, samo što je sada smjer oštrice okrenut na drugu stranu svijeta?


Ako me onda primjerice pitate, pa koju muziku da pjevamo na svadbama, feštama ili dernecima s pucanjem i pevanjem; pardon – s obljetnicama i proslavama – ja ću vas pitati, a zašto se na svadbama, feštama ili dernecima baš mora pjevati; zar nisu oni sami po sebi dovoljan razlog za veselje, treba li još nešto? Eto, sjetiš se kulturom i poviješću pritrujene prošlosti svoga kraja – pa zar tome treba dodati i koncert? Ili, recimo, moja Najdraža i ja – ne bih nikome baš preporučio da se ženi kao mi; starci su jednoga dana rekli: pa kako vi to mislite divlje živjeti, a bio je rat, i mi negdje u dvadesetičetvrtoj, živimo skupa u mome sobičku, jer i za to jedva da se ima para (ona nezaposlena, a mene mobiliziralo), a kamo li za što drugo – i što ćemo onda, odemo kod matičara s kumovima i oženimo se. 


Pa se ja onda poslije večere u restoranu gdje je danas (o simbolike) Muzej prekinutih veza (ne sjećam se više kako se birtija zvala) presvučem u zahodu i navučem uniformu, odijelo i cipele završe u ruksaku, kumovi odu svojim putem - a ja Je umjesto u bračnu postelju, otpratim kući - pa odoh kroz zamračeni grad tramvajem i busom u vojarnu na požarstvo. 


Treba li tu pjesme, bilo čije – neka mi kaže neka mudra i dobra glava – ne ističem ovo nikome kao primjer; dječice, ženite se raširenih ruku uz pjesme o ljubavnim nevoljama i s čašama na glavi, ali nemojte uz ove, radije pjevajte, reći će vam stari cinik - uz Public Image Limited ili Tomu Bebića. Ako ništa drugo, tjerat će vas na razmišljanje: što bih još mogao napraviti ili predložiti voljenoj osobi da napravimo, pa da bude nekako malo bolje.


A možda je jednostavno najsigurniji kriterij – da nešto ne uživa masa, jer sve što uživa masa manje je ili više prežvakano i oblikovano toj istoj masi po volji; i onda – vidite i sami kuda ovaj svijet ide, pa zar nema u tome svoje prste barem malo i muzika?


Inače, nisam još čuo da je netko tko bi pogledao, pročitao ili poslušao neku klasiku, alternativu, nešto slično– istukao ženu ili djecu. Ili pucao u susjeda. Ili uzrokovao prometnu nesreću, s puno konja i promila ili bez njih. Ili počinio još strašnija neka zla. Tko zna, mora biti da živim u iluziji. Ljudi koji se obnoć vraćaju s koncerata Beethovenove, Chopinove, Sachmove, Bakerove, tko zna čije još glazbe – možda u potaji dave mačiće u vodi, truju svoje bračne drugove neprobavljivim jelima i prebacuju na internet bankarstvu milijune s tuđih računa. Oni samo svoja zla rade u rukavicama, pa ljepše izgleda, što kažete?


Jednom, ima tome možda i petnaest godina, vodio sam na poslu uz kavicu u pauzi jedan zanimljiv razgovor o pjesmi koja raspamećuje. Veli mi suradnica, pa morate i vi imati jednu takvu; jedni imaju neku ličku, drugi zagorsku, treći dalmatinsku, četvrti ne znam više što; ja sam sklepan sa svih strana – jednako me ganu ali i opominju i „Suza za zagorske brege“ i „Šibenska elegija“, previše sam se nevoljnih i pijanih rođaka, poznanika i nepoznatih uz njih nagledao da se nad njima ne bih zamislio. Kao da čujem Smoke on the Water ili Makedoniju na tulumima i u gomili pijane i napušene ekipe, kakva je tu razlika? 


Onda ja njoj kažem, pa možda imam – i ona sva sretna upita – koju? Mislim, neću sad baš pričati o tome kako otkinem svaki puta kada čujem Lunin „Lambo“, ili Boin „Davni trag“, ili Mizarov „Gradot e nem“, previše je to sumnjivo i ludo. Dobro, mogao sam sada ovdje staviti svašta – i Bachov Air, i Vuprem oči, i Edith Piaf, ili Libertango... Hajde, onda – u očima je sigurno ugledala onaj izdajnički sjaj - velim, God Save The Queen. Mislim, jasno, na ovu pravu, ne na himnu. Eto, tako, samo da znate: u pravu ste. U meni je greška, ne u vama; s vama je sve u redu, potpuno ste normalni; uklapate se u većinu.


Tko me to ubeđuje, nek ga ova čaša mimoiđe. Prolazi su opasni, prolazi su uzani, plašim se – kroz njih neću proći, o kad bi ovo bio samo san. 


Nemojte zato biti sigurni da su sve sjenke iste. Nisu, nisu nikako.


Ne možeš otkidati na nešto što si slušao u masi, u hiljadama, kada si se osjećao jak; što će ti glazba kada si jak, kada si jak imaš osjećaj snage koji te nosi, to je snaga, a ne glazba (iako se tako jakim nisam volio osjećati baš nikada, uvijek sam odlazio tamo gdje nema baš previše ljudi – malo je njih privlačilo to što privlači mene) – glazba ti treba kada si slab, da te uspravi, dade ti nadu, da te doista pokuša učiniti onime koji će zaboraviti na loše i okrenuti se svjetlu.


Svaka pjesma ne može biti himna – pa da po njoj znademo tko kamo pripada; glazba je stvorena upravo za one koji nikamo ne pripadaju – ili za one koji pripadaju, da o tome upitaju sami sebe - i da se zbog toga ne izgube u mnoštvu. Ne možemo u glazbi gledati ispušni ventil – to onda nije glazba, nego droga; glazba mora biti mjesto s kojega ćemo izići bolji nego što smo bili – ili bismo tome barem morali težiti. Nema razlike između „naših“ i njihovih“; postoji glazba koja u čovjeku potiče prilično nevisoke strasti – da se nekoga obljubi ili prevari; da ga se posjeduje kao trofej - i oslobađa ga obzira kao loša brlja, pa ga tjera u samouništavajući spleen ili kolektivno ludilo – i na drugoj strani glazba koja čovjeka izgrađuje, čini ga vjerodostojnijim, svojim, boljim, manje prijemčivim za laži i podvale zajednice ili u njoj promućurnih pojedinaca opasnih namjera. 


Naravno, neka ljudi slušaju što žele; vjerojatnoj najstrašniji od svih svjetova bio bi onaj u kojemu bismo mislili isto – ali meni sva ta ljudska muka izgleda kao zatvoreni krug; slušaš lošu glazbu, pa ti je onda loše, pa ti treba još loše glazbe jer ti je loše od loše glazbe – i tako; poznat ćete ih po plodovima; znate već kako to ide. Ne želim čuti argument: nije Bach za sve ljude, ili Bergmann, ili Tarkovski, ili Tolstoj. Ma naravno da nisu. Ali priznajem argument: Tolstoj je u odnosu na Dostojevskoga nedosljedan i preopširan. Bacha kad čuješ jednom, čuo si sve – reći će netko osupnut unutrašnjošću one lajpciške crkvetine – radije prijatelju kreni na Šostakoviča ili Griega. To bi bilo dobro čuti. Ne priznajem argument – pa zar još tu muku da slušam, čitam, gledam. Ako ne budemo radili na sebi, od Maupassantovih novela, Meštrovićevih skulptura i Czernyevih etida ili John Hassela nadalje - nećemo ništa niti postići, eto to je to. Samo ćemo replicirati život padajući u bezdan bez smisla i radosti.


Na koncu, jedna od najstrašnijih stvari za čuti danas – jest da danas nema dobre glazbe. Ma ima, još kako. Ima klinaca koji cijelo ljeto praše po pustim gradovima i livadama koliko hoćeš, samo nema nas da se potrudimo čuti ih; valjda smo se od svega umorili. A kada bismo poslušali Cinkuše, Ogenj, Libar, Saru Renar, Šumove protiv valova, shvatili bismo da pričamo gluposti. Klinci se još kako trude; slatki su, nepobjedivi, nesalomivi; nekad od njih ostaneš paf s onom pivom u ruci zagledan u daljinu – baš kao u nekim vlastitim kulušićima osamdesetidruge. Svijet ide dalje, do nas je: mi smo ti koji se ne trudimo hvatati ga.


Netko će u tome pronaći sebe, netko neće, ali hoće u nečemu drugome – i u tome je sva filozofija. Bez truda ne ide. Kao i s knjigama; tim nevjerojatnim i često neponovljivim stvarčicama u kojima je često pohranjeno svo znanje, mudrost i dobra ovog roda: tko ih ne čita, taj ili od lijenosti ima – ili uopće nema pojma što propušta – i s vremenom kao da se predao i nestao; nema malo ljudi koji su ostali samo na stadiju puke repeticije i automatizma ponavljanja dana za danom, a da zapravo uopće niti ne znaju zašto i kuda bi. 


Dugačak je ovo, predugačak tekst; ako netko misli da se to može i umije reći kraće, a da se ne bude isključiv – ili da se mora biti isključiv – onda svaka čast. Meni se nekako čini: što više nastojiš pojedinostaviti stvari, ogoliti ih, odrezati i krila i noge i glavu i rep na golome trupu – upadaš u zamku da si ostao skoro bez ičega.


Čitam tako predivnu knjigu „Plamen slobode“ Wolframa Eilenbergera o četiri filozofkinje dvadesetog stoljeća koje su oblikovale promišljanje našeg svijeta; napisat ću o njoj svakako poseban osvrt, za sada samo čini mi se – na koncu – mala umjesna preporuka. Preporukica. Preporučica. Uz strašan, tragičan - ali i bolno istinit citat Ayn Rand: 



„Prokletstvo je čovječanstva njegova sposobnost da shvati ideale kao nešto čisto apstraktno, što nema nikakve veze sa svakodnevnim životom: sposobnost da se živi drukčije nego što se misli i da se razmišljanje sasvim eliminira iz konkretnog života. To ne vrijedi za licemjere i proračunate, već naprotiv za sve beznadne slučajeve kada ljudi, upućeni samo na sebe, moraju pretrpjeti potpuni raskol između svojih najdubljih uvjerenja i faktične egzistencije, a ipak vjeruju kako svoja vlastita uvjerenja – imaju, smatrajući pri tome da su bezvrijedni ili njihovi ideali – ili njihov život – ili oboje.“




Brugge

 







Vremena je malo, a planova mnogo... Postavljam ove slike od jučer kao podsjetnik da ih ovih dana umnogostručim u novim šetnjama gradom, nakon što posjetimo još pet ili šest gradova u okolici ..

Jedan jedan dva


Ponekad policija i vatrogasci provale u kakav stan nakon što se stanar nije odazivao na ničije pozive, te tamo zateknu mrtvog čovjeka. Ispod teksta nevjerojatan broj komentara, a žalosna većina njih je takva da ih jedva ovdje sa užasom upisujem: 


„prehladio se, tko ga je ohladio, tko će platiti štetu na razvaljenim vratima, prije četrdesetak i kusur godina imao sam dvije sestre koje su i mene mogle "ohladiti" neprimjerenim korištenjem, u istoj ulici; gdje su nestali glupani, koji vjeruju u koronu? svaki dan ih je sve manje; kako je umro,zaboravio disati; ček, jel to znaci ako vatrogasac ne kuca, a ti se npr. tusiras i ne cujes ga - on ce ti razvalit vrata? Tako ispada po tekstu iz clanka. Inace, ne treba se uopce brinut, vjerojatno je bio prehladjen i eto - ubila ga korona; Molim te boze kazi mi da je Plenokio; Čovjek više nemože umrijeti na miru da ga netko ne gnjavi ....valjda moraju danas svi umrijeti na respiratoru od korone ....; sutra će biti na spisku umrlih od korone; Nije se odazivao iz dva moguća razloga. Prvi zato jer je mrtav. Drugi, jer su ga dozivali krivim imenom pa se nije odazivao, mislio je da provaljuju negdje drugdje. A kako nije identificiran nisu mu znali pravo ime…. Želim da svima da umrete napušteni i da vam nitko ne može pomoći…“


Čekaj, pa tu do ovog časa, a članak je već dobrih nekoliko sati na internetu – nema komentara koje bismo se usudili zvati normalnima; komentara koji bi uključivali činjenicu da se radi o nečijoj smrti, i da su javne službe intervenirale kako bi ustanovile o čemu se radi? U stvari, ima jedan, koji bi se takvim možda smio zvati. Jedan jedini, koji kaže: možda je umro od tuge?


Komentari su očita blagodat velikome broju ljudi; malo je tu danas nadimaka i sakrivanja, a puno više stvarnih imena i stvarnih ljudi; nekoga koga drugi poznaju, čitaju, žive sa njime. Radi se o stvarnim ljudima; o nekome tko živi pored nas, radi sa nama, nekoga koga pozdravljamo svaki dan ili čak popričamo usput. Nema više potrebe za skrivanjem: stvarni ljudi pišu svoje prave, nepatvorene misli na bijeli papir. Ono što čitamo, to su njihove duše; to su ljudi s kojima činimo društvo.


- - - - - - - 


Prije četvrt stoljeća imao sam sličan slučaj u obitelji, doduše u ovom slučaju ne znam tko je zvao hitne službe; ali mislim da to i nije toliko važno; možda su poznanici, susjedi, obitelj. 


Moj otac nije se jednoga dana, računajući od protekle večeri javljao na telefon; nismo živjeli u istome stanu, a ključ je bio sa unutrašnje strane u bravi pa se nije dalo otključati. 


Dakle, zovem hitnu i vatrogasce od susjeda - mobiteli još ne postoje- a oni vele, zovite policiju. Zovem 92 i velim da ću provaliti u stan, a dežurni kaže kako oni nemaju ništa sa time, neka sam provalim! Radi se o pozivima koji su još možda negdje snimljeni ili su kakvi prijepisi negdje pohranjeni, duboko sam uvjeren u to, pa ako će ikada itko možda još vaditi i slušati te stare i raspadnute magnetofonske trake sada pohranjene na kakvim tavanima ili podrumima Đorđićeve, Petrinjske ili Heinzelove, čut će na njima moj unezvjeren i uplašen glas pun poštovanja i moje rečenice koje počinju molbama a završavaju zahvalama.


Zoveš policiju i veliš - provalit ću, a oni vele da ih baš briga; pa čime se policija bavi ako ne provalama, ili je to tako samo na televiziji? Da je barem taj čovjek, tako bešćutan, meni - onako ludom djetetu, rekao da zovem nekog bravara, ali tko o tome misli kada se bojiš da ti je tata umro, a ni majke već odavna nemaš? I što ću, sa susjednog balkona vidim svjetlo u sobici - pustio me susjed na sedmom katu, i još me držao da ne padnem; ljudi su punim značenjem ljudi, a sasvim nepoznati - pa preskočim na tatin balkon, razbijem staklo na vratima i pronađem ga mrtvoga u krevetu; zaspao noć prije i nije se probudio; na licu nikakva grča ni izraza patnje; potpuna opuštenost – rekao bi čovjek – blaženstvo; prizivam prizor sada u sjećanje onoliko koliko je moguće, i koliko sam imao snage gledati u Njega, protresati mu rame, pokušavajući okrenuti već ohlađeno i ukrućeno tijelo. Gledat ću leševe prije i poslije u životu, prolazit ću i putovati kroz nesreće i događaje i čitav jedan rat, ali nikada prije niti poslije neću do danas, hvala Bogu, vidjeti mrtvoga nekoga koga sam poznavao, a kamo li nekoga tko mi je drag. Svi moji mrtvi umirat će prije oca, pod nadzorom i po redu, doduše prilično brzo i nepredvidivo, još duboko u mome djetinjstvu i mladosti; po bolnicama i pod sigurnim nadzorom institucija i država. Niti jedna od tih smrti za mene neće biti tako opipljiva kao ova, do koje se moralo skakati na nekih trideset metara visine, jer nije bilo niti jednih očiju da je vide, provjere i ustanove prije mojih. Bit će to zadnja doživljena smrt moga života, i kada god o svima njima mislim, pomislim i pomolim se da tako zanavijek i ostane. Prvi na redu sada sam ja.


Plućna embolija - kažu mi poslije na Sudskoj, jer je uzus takav da se kod sumnjive smrti radi obdukcija, a i ja sam je sam tražio – da znadem sve što se znati ima, pa možda prezimajući rizik saznati i ono što znati ne bi želio (i hvala Bogu, nisam ništa takvoga niti imao za doznati). Naime, stvar je bila prilično prozaična i prosta: otac je otišao pješke na daleku poštu radi neke tričave ceduljice za preporučenu pošiljku zbog koje se poštaru nije dalo penjati na sedmi kat; gologlav i u starom baloneru po ledenom ožujskom vjetru – jer država kada šalje poštu, čovjekova je dužnost – mislio je, govorio i radio Stari - podići je pod svaku cijenu, i to ne sutra ili prekosutra, nego odmah. Da je toga dana sijalo sunce, ili da barem nije puhao taj hladan vjetar; ili da je otac sjeo na autobus, ili da je prezaposleni poštar imao vremena popeti se na sedmi kat, umjesto da u svojoj slabo plaćenoj smjeni nosi još tisuće takvih pošiljaka, možda bi moj otac doživio još koju godinu više. Načetih pluća od duhana, neimaštine u oba rata, slabe ishrane na studiju i tko zna kakvih sve rupa u kojima je spavao dok nije došao do pristojne sobe, nije niti shvatio da je valjda zaradio neku sitnu temperaturu, upalu pluća, što li; i tako je usnuo, pa onda dah po dah, otkucaj po otkucaj, sekundu po sekundu - nekakav zlokobni mjehurić putovao je njegovim tijelom dok ga nije ugušio.


Još jednom u životu pretrpjet ću takav strah, kada mi za Najdražu, koju sam sa temperaturom i iskašljavanjem krvi jednoga sličnog ledenog nedjeljnog jutra doveo u bolnicu –liječnici  kažu, pazite, opasno je, to može biti embolija. Opet ta strašna riječ. A i jest bila embolija, samo je oni nisu tada otkrili, jer je pretraga kojom se takvo što ustanovi skupa i ne radi se na hitnoj. Pa je onda Najdraža, u teškim, jedva izdrživima bolovima, pod tabletama koje je sama pila, jer za drugo nismo znali, sa matematičkim šansama jedan naprama jedan i svojom rukom u mojoj, preležala i prehodala takvo što, i oporavila se zapravo sama; tek su je nakon pet dana primili u bolnicu; hajde – moram reći – nije odmogla i koja njihova vreća infuzije kada je ležala u intenzivnoj nakon tolikog vremena, ruku sklopljenih na trbuhu i pogleda uprtog u bijeli, mutni strop iznad kojega su na odjelu plućne bolnice umirali ljudi sa karcinomima.


- - - - - - -


Tek danas, kada nemam više dvadeset i koju kao tada kada je umirao otac, protrnem sav, nakon što pročitam ovakav članak kakav je citiran, pa se sjetim svega toga i velim: hvala Bogu, u ovoj su situaciji ljudi ako ne za života, a ono barem u smrti imali pomoći, da ne budu napušteni od društva kao promrzli i zaboravljeni psi. 


Pa kada pročitam ovako žalosno velik broj citiranih komentara, pomislim da bi možda najbolje bilo pustiti da napuštene ljudske lešine izjedu ptice, kao kod zoroasterijanaca. Ljudi su ovdje doista jedni drugima postali vukovi; nije to nipošto do države i vlasti i institucija, nego od sebe, od vlastita mraka, nespokoja i praznine. Pa gledam kako mi djeca završavaju škole i fakultete i nadam se da će otići negdje gdje će im tuđe oči značiti nadu, kao nama nekada; ne mržnju, zavist, porugu i poraz. A strvine neka raznesu crvi trule zemlje. Bez vatrogasaca ili policije; oni još ovdje, kada ne trese, ljudima trebaju samo za skidanje sluđenih mačaka sa stabala ili pratnju kakvog prosvjeda ili nogometne utakmice.


Ovdje, gdje će umiranje bez ikoga u stanovima postati pravilo, i gdje će se raspravljati o tome treba li napuštenim ljudima pomagati, jer će od moguće zabune ili povrede nečijeg sna, nakon koje bi svi, veseli i opušteni uz topli čaj susjede sa prvog kata radosno povikali: krivo, krivo, hvala Bogu - biti važnija cijena jedne razvaljene brave, tako da će iz mašte u stvarnost prijeći strašna rečenica dežurnog policajca na zagrebačkoj telefonskoj centrali petoga dana ožujka devedesetišeste oko šest uvečer: nemamo mi ništa sa time. Nitko više neće imati ništa sa ničime, i to će biti svijet u kojemu će smrt biti spas.


Kao strašna najava tog i takvoga svijeta zaista je moguće kako je već stiglo vrijeme za to da se komentari na portalima onemoguće. Ali, to je kao da se na šankovima po birtijama nekada lijepilo flastere sa tankim prorezima za špricere i grliće mrzlih piva. Naime, od potiskivanja i skrivanja nije nikada ništa dobroga izišlo, zar ne? Kakva je vajda od toga da se čovjek zavarava i ne sluša ono što ti bližnji ima priliku reći iskreno i nesuzdržano, kada se više ne plaši ni rođenog šefa ni policajca ni žene, nego govori ravno iz dna sebe?


Iz slike kraja.


(iz davnine)

Jutarnja lutanja




Teško je - barem nekome tko nije tome vičan i vješt - prenijeti ono zbog čega svakog jutra, dok su ovolike vrućine, u šest sati odlaziš u nigdinu da bi osjetio i ubrao ono o čemu svjedoče - ili bi trebale svjedočiti - ove fotografije. Ovdje nije mjesto niti vrijeme pričati o mome umijeću da ih snimim i da to nekome prenesem, nego možda o umijeću ili bolje rečeno volji da se takvo što doživi, upamti, udahne, bude - i da se ponekom čovjeku dobrih namjera pokuša prenijeti i uvjeriti ga u to da bi vrijedilo pokušati baš to, isto.

Jer, ostatak dana kao da uživaš ono što si stekao u to čarobno jutro.

 

Proza

Sandor Marai (Nebo i zemlja) Dani, tjedni, kada ono što bih želio reći ostane doista proza; ne može uzletjeti... Rečenica je uzalud pametna ...